HEP logo generalni partner Telesporta

Aljoša s druge strane ogledala

Biti autsajder

… i zašto ta pozicija ima svoje prednosti, u nogometu i u životu

Sijevalo je sa svih strana.

Tresla se stativa, tresla se i prečka. Šanse su se redale jedna za drugom i bile promašivane, a naša igra svela se na bjesomučno trčanje i ganjanje lopte koju smo većinu vremena mogli samo pogledom ispratiti, nikako se i sastati s njom.

Bio je to moj debi u prvih 11 u Gradskom vrtu, samo tjedan dana nakon što smo na Poljudu popili pet komada, raspad totalni. Došao nam je Dinamo s ekipom koja, ako i nije bila najbolja protiv koje sam u HNL-u igrao, onda je zasigurno imala najveća imena: Luka Modrić, Eduardo, Vedran Ćorluka… Meni je kao klincu tada najviše bilo na pameti kako ću pred Istokom prodati nekome ‘tunel’ i to mi je uspjelo, ali bilo je to i jedino vrijedno spomena što sam mogao napraviti. Branili smo se unutar svojih 16 metara i bilo je pravo čudo kako taj Dinamov gol, koji je čitavo vrijeme visio u zraku, nikako nije dolazio.

Bili smo žestoki autsajderi. Ali smo u prvom poluvremenu poveli golom Josipa Balatinca i nekako izdržali do kraja da ne primimo gol. Za mene je najveći spektakl bila bakljada u drugom poluvremenu, jer bila je prva koju sam doživio na terenu, ali ona nam je u puno pomogla jer došli smo do zraka u trenutku kad nas je suparnik najviše pritiskao i navaljivao.

Svaki je autsajder u startu podcijenjen. Upravo to mu daje priliku da zasja — zato ta pozicija nije nužno loša, u nogometu i u životu

Kad me trener Ivo Šušak izvadio oko 80. minute, sjeo sam na klupu u poluraspadnutom stanju i štrikao do kraja sa svima ostalima u nadi da ćemo izdržati. I jesmo. Šuška su nakon utakmice upitali “Kako ste uspjeli?” i od njegove izjave upamtio sam jednu riječ koja će me kasnije u karijeri baš dosta odrediti. Ta riječ bila je: fanatizam.

Niti 15 godina kasnije, kad sam već privodio kraju svoje igračke dane, nisam uspio pronaći bolju natuknicu, odnosno objašnjenje kako se takve utakmice mogu dobiti. Ponavljao sam i mantrao taj “fanatizam” prvo samome sebi, kasnije u karijeri i drugima.. I kad god bi ekipe u kojima sam igrao uspjele izvući iznenađenje, duboko sam bio uvjeren da je fanatični karakter odigrao svoju ulogu u tome, kao da je riječ o nekom tajnom sastojku u receptu koji će od autsajdera napraviti neustrašive borce.

U današnjem nogometnom krajoliku sve češće gledamo utakmice u kojima je jedna od momčadi potpuni autsajder u odnosu na suparnika. I nije tako samo u ligaškim natjecanjima, u kojima novac sada diktira stanje vjerojatno i više nego ikad prije; eto, došlo je do toga da smo čak i u oba polufinala Lige prvaka imali susrete velikih favorita (PSG, Bayern) protiv popriličnih autsajdera (RB Leipzig, Lyon). A naši klubovi svakog ljeta (ove godine nešto kasnije nego inače) dolaze do takvih susreta u Europi uspiju li prethodno pobijediti slabije i sebi slične.

Međutim, kad bolje razmislite, autsajderstvo i nije tako loša pozicija, ona ima i svojih prednosti. Za mene osobno to se pokazalo točnim u nogometu i u životu.

Sebe sam kroz odrastanje vrlo često doživljavao kao autsajdera, kao nekoga tko nije Bogom dan — i pritom ne mislim samo na nogomet, naprotiv. Kao djetetu iz ‘miješanog braka’ nije mi baš bilo jednostavno odrastati u onim ratnim i post-ratnim godinama u Osijeku. Nisu mi stvari bile nacrtane ili upisane u zvijezde i morao sam se uporno dokazivati ljudima i okolini čiji sam dio bio; na neki način mijenjati percepciju, pokazivati da nisam nikakva babaroga. Ponekad je to bilo uspješno, ponekad i nije, ali na tom sam putu prihvatio i zavolio ulogu nekakvog ‘životnog’ underdoga.

I ona će mi pomoći u karijeri.

Kako sam odrastao, tako je i taj pritisak okoline popuštao, a moja ljubav prema autsajderstvu usmjeravale se u sport i ostvarivala kroz njega. Igrao sam utakmice, mnogo njih, u kojima sam bio dio ekipa koje su smatrane autsajderima u pravom smislu te riječi. Volio sam takve utakmice. U prvom redu zato jer najčešće nije bilo pritiska osim onog koji si sam u glavi nametneš; isto tako, strašno je dobar osjećaj poremetiti planove ‘velikima’ — jer oni se ponekad ljute već samo zbog toga što pojedini ‘mali’ ne skinu gaće pred njima odmah na statu. A ako se kojim slučajem još dogodi da povedeš, pa na kraju i otkineš koji bod… To su najljepše utakmice koje vrijedi pamtiti.

Ne mogu se, međutim, oteti dojmu da su nas treneri često na krivi način pripremali ili vodili u takvim susretima. Ili je bilo ono “Dečki, samo opušteno, nemamo što izgubiti, nije na nama da se vadimo na Dinamu/Hajduku” ili opet totalna kontra s “Danas se ne smijemo osramotiti, bit ćete svi pod povećalom i ova nam utakmica može promijeniti karijere”. Dakle, pritisak od 0 do 100; a po meni bi idealno bilo nešto između.

To “nešto između” doživio sam u jednom od svojih igračih lutanja, kad sam još kao mlad igrač poslije Osijeka završio u Norveškoj.

Raufoss je imao solidnu ekipu za okvire tamošnje druge lige, ali je zbog očajnog ulaska u prvenstvo cijele godine ganjao zonu spasa. Na klupi je bio trener Dag Opjordsmoen, iznimno drag i pomalo filozofski nastrojen čovjek. Već druga moja utakmica bila je gostovanje u Hamaru kod HamKama, koji je držao prvo mjesto na ljestvici. Dag je bio nekako užasno pozitivan prije te utakmice, a mi smo cijeli tjedan odlično radili na treningu i u utakmicu smo ušli, barem na prvi pogled, sasvim samouvjereno. Međutim, rezultat je bio prava šljaga: 6:0 za HamKam.

Poslije utakmice, sjedio sam u svlačionici pognute glave i osjećao sram. No, moj stav i razmišljanje bili su jako čudni domaćinima oko mene, nisu mogli pojmiti da netko može biti toliko u bedu zbog jedne nogometne utakmice. Kapetan, kojeg sam izuzetno cijenio, bio je i dalje vedar; izvadio je duhan za žvakanje, napravio ogromnu smeđu gvalju i ubacio je u usta, pa krenuo tješiti Senegalca i mene. A onda je ušao Dag. Govor tijela bio mu je gotovo nepromijenjen u odnosu na onaj prije utakmice, samo je u svoj nastup dodao možda pet posto nekakve uzvišenosti, patosa. Uslijedio je govor — na perfektnom engleskom, iako su velika većina igrača bili domaći dečki — koji sam dobro zapamtio.

“To je samo nogomet, dečki”, rekao je. “Nema razloga za paniku. Nitko nije očekivao da pobijedimo danas. Ali… Jeste li VI očekivali da ćete pobijediti? Jeste li vi vjerovali da danas možemo? Ne tražim niti od jednog od vas da svaku utakmicu odigrao najbolje što može. Ne tražim niti od jednog od vas da igra bez pogreške ili da mi garantira kako će danas dati gol ili obraniti penal. Ali zahtijevam (posebno je naglasio tu riječ) da u utakmicu ulazite bez trunke sumnje. Svi smo se danas nadali nečemu, ali tko je od nas istinski vjerovao? Tek kad vaš um bude spreman, tijelo će ga slijediti”, poentirao je i završio govor, izašavši van s osmijehom od uha do uha.

Ta je ekipa do kraja prvenstva, u samo osam preostalih susreta, skočila s pretposljednjeg 15. mjesta na šesto. Dobili smo drugu, treću i petu ekipu u gostima. Danas mi se čini da je dragi čovjek Dag tu ekipu, sastavljenu većinom od mladih igrača, više pripremao za život nego za sam nogomet, jer kao da je vjerovao da sportski autsajderi imaju puno više šanse iznenaditi nego oni životni. Često je znao reći da je nogomet samo igra, dok je život — život.

Svaki je autsajder u startu podcijenjen. Upravo to mu daje priliku da zasja, da iznenadi i ostavi jak dojam u vrlo kratkom roku — zato ta pozicija nije nužno loša, u nogometu i u životu. Autsajder ne može podbaciti — on može samo prebaciti očekivanja drugih.

Autsajder treba prihvatiti svoju poziciju i pokušati shvatiti koje ga to odrednice čine autsajderom. Ta spoznaja i smještanje samoga sebe na mjesto koje nam u određenom trenutku prema vanjskoj percepciji pripada daje nam ogromnu priliku da radimo na sebi — da se mijenjamo, unaprjeđujemo i rastemo. Da mijenjamo druge, njihovu percepciju i doživljaj ‘normalnog’, ispravnog ili čak poželjnog.

Biti autsajder daje nam priliku za male pobjede nad samim sobom ili drugima koje generalno možda nisu toliko bitne, ali su nam svima potrebne.