U tom trenutku prožeo me osjećaj zadovoljstva — bolje rečeno, neobjašnjive bliskosti i povezanosti s okolinom, prirodom i svima koji su ondje bili sa mnom. Osjećaj kakav mi je dotad bio nepoznat i za koji si nisam znao objasniti otkud dolazi.

Uskoro se navršava godinu dana otkako sam objesio kopačke o klin i još mi ne fali igranje. Ne znam kako je to moguće; možda si ne dopuštam da puno razmišljam o nogometu, istina je i da jako malo nogometa i gledam. Pa opet, tu i tamo me neki detalj ili situacija u kojoj se nađem intenzivno podsjeti na igru, na suigrače, svlačionicu.

Popeo sam se na planinu kao bivši nogometaš kojemu u životu nešto nedostaje, a sišao ispunjen i promijenjen

Razmišljao o tome ili ne, jedan mi aspekt sporta svakako nedostaje, a to je napor. Kad ste godinama u sportu — najprije pripremajući i žrtvujući se za karijeru, a onda kao profesionalni sportaš — naviknuti ste na naprezanje, lomljenje, testiranje svojih granica. To vam postane sastavni dio svakodnevice i nedostatak toga osjećate već na fiziološkoj, ne samo psihološkoj razini. Fali mi da se namučim, da se prebijem. U sportu taj napor uvjetovanom reakcijom povezujemo s postignućima, odnosno nagradom, a to ne mogu kompenzirati trčeći krugove na igralištu ili u parku. Fali mi to da proživljeni napor nosi sa sobom i nagradu. Pobjedu.

U nogometu se, međutim, do postignuća i pobjeda dolazi kroz kompetitivnost. Da biste pobijedili, morate poraziti suparnika; vaša radost je i njegova tuga. A to se, naravno, koliko god momčadski rad i uspjeh uvijek bili ispred svega drugog, odražava i na individualnoj razini. Kompetitivnost znači i borbu za mjesto u sastavu, dokazivanje suigračima, treneru, navijačima, javnosti; također i borbu za sebe i vlastitu karijeru od koje živiš.

To je ono što znam. Ono na što sam naviknut kroz 15-ak godina u nogometu.

Ono što nisam znao, a uskoro ću saznati i iz prve ruke iskusiti, jest to da se do nagrada i postignuća zapravo može doći i na sasvim drugačiji način.

Ja o planinarenju nisam znao ništa. Nikad nisam nogom kročio na kakvu zabačenu gorsku stazu, a kamoli prenoćio u prirodi. Veselio sam se avanturi koja me čekala, iako nisam točno znao što mogu očekivati.

Prehodali smo, dakle, 55 kilometara Premužićeve staze na Velebitu. Krenuli smo u subotu u 13 sati, završili u nedjelju oko 18. ‘Spavao’ sam u šatoru koji sam, kao pravi rookie, postavio na valjda najvjetrovitijem mjestu i ne samo da nisam oka sklopio, nego sam doživio i lakši moždani udar kad mi je oko četiri ujutro po glavi počela kapati voda stvorena kondenzacijom uslijed razlike u temperaturi unutar šatora i vani. Bura je toliko udarala da me čudi što je šator uopće ostao na mjestu do jutra. Ali ni takva stravična noć nije umanjila na početku opisanu divotu doživljenu prije spavanja.

Na bezbroj načina je čitavo to iskustvo bilo drastično drugačije od bilo čega u nogometu. Kao igrač, sanjaš o velebnim raskošno osvijetljenim stadionima, savršenom travnjaku koji je poput tepiha i velikim akustičnim tribinama s kojih odzvanja buka navijača. Igrao sam u takvim okolnostima i uživao, sve to uvelike pojačava doživljaj. Na planini je, međutim, sve suprotno. Kako smo šatore postavili u nacionalnom parku, nikakva svjetla nisu bila dopuštena. Teren po kojem smo hodali izubijao nam je stopala. Zvukova ponekad gotovo da i nema, a ponekad je to samo šum vjetra ili glasanje skakavaca i cvrčaka.

I bilo je teško. Bilo je stvarno naporno.

Žuljeve sam oudvijek mrzio, a posebno je gadno hodati kilometre i kilometre te istovremeno proklinjati svaki korak koji napraviš. Pojedinci su završavali stazu sa žuljevima kakve nikad u nogometnoj karijeri nisam vidio. Jedna cura je imala žuljeve preko cijelih tabana. Jedan lik je imao žulj koji je imao žulj koji je imao žulj. Oni su morali ići do svojih krajnjih granica da bi stigli do kraja, jer prehodati 30 ili 40 kilometara u jednom danu, po vrlo teškom terenu, nije mačji kašalj. Dugotrajnost hoda tjera te da se boriš više sa samim sobom nego sa svim ostalim faktorima, što je osjećaj koji poznajem iz nogometa — natjerati samog sebe da vjeruješ kako možeš, da imaš šanse, da ne odustaješ, da uložiš još onu mrvicu truda više i kad misliš da nemaš više ničega u rezervi.

Hodao sam zajedno s još troje prijatelja — dakle, bio sam dio ekipe koja je imala zajednički cilj i zajedničkim ga snagama pokušavala ostvariti. Međusobno smo se bodrili i pazili jedni na druge. Pa ja bih umro od žeđi ondje na planini da mi nisu dali da pijem njihovu vodu. Ali i ta uža ekipa je bila dio jedne puno šire koja radi zajedno.

Foto: Predrag Vučković

Negdje oko 25. kilometra opalio sam nogom o kamen i ispalo mi je ono moje nepopravljeno koljeno: škljoc-krc i vratilo se na mjesto, ali me ozbiljno smetalo pri svakom oslanjanju na tu nogu, posebno na neravnoj površini. Iako sam se pravio da je sve OK, jedva sam dočekao da dođemo do Skorpovca, mjesta na kojem smo odlučili odmoriti sat-dva i okrijepiti se. Ondje smo sreli druge planinare i jedan od njih, čovjek od kojeg bih žicao cigaretu svaki put kad bismo se sreli na stazi, skužio je da malo šepam, pa sam mu ispričao za koljeno. Iz ruksaka je izvadio steznik (ima ga svaki slučaj, rekao je) i spasio me, jer nisam siguran kako bih se inače dovukao do cilja.

Razmišljao sam o tome u nastavku svog hoda. Dojmilo me se to kako u planinarenju nema pravih suparnika, odnosno nekoga protiv koga se natječeš; svi su u tome zajedno. Ali svejedno nisam uspijevao zatomiti kompetitivni duh koji mi je usađen kroz nogomet; kad god bismo se na stazi približili drugih hajkerima, dodavao bih gas samo da ih što prije sustignemo i obiđemo, a svakih bih put morao skrivati živciranje kad bi netko drugi obilazio nas jer smo stali na piš-pauzu, da se napijemo vode ili jednostavno malo predahnemo. Teško je protiv starih navika.

Uza sve to, još jedna bitna razlika u odnosu na nogomet je nešto što sam doživio kao samu esenciju planinarenja. Mobitel mi je dva dana bio ugašen, bio sam sasvim off.

U vremenu u kojem smo ovisni o društvenim mrežama, portalima, vijestima, prognozama, portfeljima i slično, ovo mi je iskustvo dalo priliku da barem nakratko živim onako kako se danas više ne živi. Na trenutke bi mi mozak radio 100 na sat, a na trenutke, činilo se, uopće ne bi radio. Hodao sam satima i samo upijao, promatrao, stapao se s okolinom. Oko nas je bila priroda u svom najčišćem obliku, netaknuta i impresivna. Priroda koja ti dopušta da se u njoj izgubiš, a onda možda i pronađeš pravog sebe.

Popeo sam se na planinu kao bivši nogometaš kojemu u životu nešto nedostaje, a sišao ispunjen i promijenjen. Nisam se nadao da ću pronaći nešto u čemu bih uživao kao što sam uživao u nogometu, posebno nešto toliko drugačije i nimalo očito. Jer na kraju planinarske staze nema tri boda, ali to ne znači da nema i postignuća.

Planinu ne možeš poraziti, kao ni druge planinare. Možeš pobijediti samo tako da se povežeš i zbližiš s njom i s drugima.