Svaki klub, ma koliko velik ili mali bio, ima svoje legende i ikone. I ako one Osijekove iz novije povijesti ne znače toliko u širem kontekstu, u onom lokalnom su upamćeni kao idoli i velikani. Svjestan sam da svi takvi igrači u narativu oko sebe imaju dozu mitomanije, kao da postoji potreba da se njihova još više naglasi i romantizira, ali kod Nenada Bjelice nečega takvog nije moglo biti previše. On je zaista bio srce i duša ekipe; bio je vođa onda kad je trebalo, najbolji na terenu kad je trebalo. I zato mu navijači nisu vikali “Neno, Neno” ili “Bjelko, Bjelko”.

Dozivali su ga s: jedan je Bjelica Nenad…

Neki kažu da su navijači prevrtljivi i da brzo zaboravljaju. Meni se čini da jako dobro pamte, ali samo ono vrijedno pamćenja

Sad kad su ga naposljetku i dozvali, okolnosti su ponešto promijenjene u odnosu na doba kad je statusom u Gradskom vrtu stršio iznad svih. Ali jesu li stvarno?

Razgovarao sam s puno Osijekovih navijača i čini mi se da postoje dva potpuno oprečna stajališta prema Bjeličinu povratku u Osijek, a ona u pravilu najviše ovise o dobi onoga o čijem se stavu radi. Starija ekipa nije pretjerano uzrujana činjenicom da je Bjelica u međuvremenu bio Dinamov trener i s njim osvajao trofeje te postigao dugo čekane uspjehe na europskoj sceni. Ljudi znaju da je on samo prihvatio priliku koja mu se ukazala, kad već nije bilo one za Osijekovom klupom. Ovi mlađi, pak, čine se uvrijeđenima i povrijeđenima zbog Bjeličine epizode u Maksimiru i zbog toga su ga prekrižili — figurativno i doslovno.

Možda nije pretjerano pojednostavljivanje reći da razlike u stajalištima prije svega potječu od toga jeste li ga imali prilike gledati na terenu kao Osijekova igrača ili ne. Oni koji jesu, nemaju snage zamjerati svom nekadašnjem i sada opet aktualnom idolu; previše im je veselja donio. Ovi mlađi ga nisu neposredno doživjeli i to čini bitnu, veliku razliku. Njima je zato puno upečatljivija ova svježija situacija i on kao Dinamov trener.

Razgovarao sam s njim o tome i ponovio mi je ono što je govorio i za medije, da se ne zamara mišljenjem manjeg dijela navijača jer u Osijeku i dalje ima jako puno prijatelja i ljudi koji ga cijene. I stvarno vjerujem da je tako, ali svejedno mislim da mu je malo krivo zbog toga. I da će učiniti sve da ujedini navijački puk u gradu i pokaže zašto je najvoljeniji osječki nogometaš u posljednjih četvrt stoljeća.

Naravno da sam subjektivan kad pišem o njemu, drugačiji niti ne mogu biti.

Kad sam kao mlad igrač stigao kod njega u FC Kärnten, što mi je bio drugi strani klub u kratkom vremenu nakon odlaska iz Osijeka, Bjelka nisam osobno poznavao. Prevelika je bila razlika u godinama. Međutim, od prvog mog dana u Austriji ponašao se prema meni poput starijeg brata, otvorio mi je vrata svog doma i maksimalno se trudio da se što prije aklimatiziram. I baš smo na tom početku provodili najviše vremena zajedno: vozili se na trening i s njega, ručali zajedno, pili kavu… I naš odnos se od tada razvio u prijateljstvo. Ne čujemo se često, ali u kontaktu smo. Znao sam ga zvati kad bi preda mnom bile neke ozbiljne odluke u karijeri i puno sam držao do njegova mišljenja.

Da mi je kojim slučajem on malo duže bio trener, uopće ne sumnjam da bi moje nogometno sazrijevanje došlo puno, puno ranije nego što jest, a to je bilo tek tamo u 27. ili 28. godini. On je to nešto imao u sebi. Mnoge je moje tadašnje suigrače on ‘izmislio’ i bio veliki faktor u njihovu uspjehu. A čak su i mnogi koji su mogli pričati da ih “trener ne voli” imali veliki respekt prema Bjelici.

“Previše razmišljaš”, govorio mi je u busu za Klagenfurt nakon jednog gostovanja na kojem su me gledali Werderovi skauti i to sam znao. Bio sam jako loš u toj utakmici. “Danas te čuvao klinac od 17 godina, a ti nisi napraivo ništa. Opterećuješ se i, ako to ne promijeniš, imat ćeš problem u karijeri. U nogometu bolje prolaze oni koje ne razmišljaju ni o čemu.”

Pričao mi je o tome kako je i on imao sličnih poteškoća, ali se naučio nositi s pritiskom i, prije svega, vlastitim očekivanjima od samoga sebe. Nikad se nije hvalio svojim igračkim postignućima, ali svaki put kad bi prepričavao dogodovštine iz klubova u kojima je igrao, spomenuo bi gol Barceloni na Camp Nou i oči bi mu se zacaklile, a u glasu osjetila nevjerojatna količina ponosa. Bio je to gol kojim je mali Albacete doveo do gostujuće pobjede 1-0 protiv ekipe u kojoj su igrali, između ostalih, Hristo Stoičkov, Pep Guardiola i Ronald Koeman, a na klupi je bio nitko drugi do Johan Cruyff.

Od početka svoje trenerske karijere Bjelica je izgleda i pričao kao čovjek s misijom. Kao čovjek koji će svoje igračko iskustvo znati iskoristiti na najbolji mogući način kao trener. Gotovo svi igrači koji su s njim radili pričaju sličnu priču. Vjeruje u sebe i vjeruje da je njegov način ispravan; odličan je psiholog i njegov autoritet je neosporan. Žele li u Gradskom vrtu zaista krenuti ‘u lov’, boljeg trenera nisu mogli naći. Njegova odluka da se vrati pokazala je da nema kompleksa, ali da ima muda. U vremenu koje forsira i prostituira riječi kao što su “ikona” i “legenda”, u Osijek se vratila jedna istinska.

Neki kažu da su navijači prevrtljivi i da brzo zaboravljaju. Meni se čini da jako dobro pamte, ali samo ono vrijedno pamćenja. Zato vjerujem da će trener vrlo brzo kliknuti s navijačima i stvoriti nove uspomene koje vrijedi pamtiti.