Dan je bio identičan onome prije toga i onome idućem.

Probudio bih se oko dva, skuhao si čaj i čekao da vozač dođe do mene i odveze me na trening. Nije to trajalo dugo, već oko pet bih bio natrag u stanu; uletio bih pod tuš u opremi s treninga, jer u klubu veš mašine nisu radile čitavih šest mjeseci koliko sam proveo u njemu. Da, prao sam si opremu na ruke svaki božji dan, ali barem bi se osušila za otprilike 20 minuta na suhom iranskom zraku. Kad bih završio s tim, uslijedila bi večera, a nakon večere…

Eh, nakon večere bih obavljao spektakularne transfere, pobjeđivao u derbijima, osvajao domaća prvenstva i Ligu prvaka, primao nagrade za Trenera godine i tako to. Naravno, pričam o Football Manageru. Vodio sam do trofeja Schalke 04, Romu, Everton, Marseille; trajalo bi to cijelu noć i tek bi zov mujezina s minareta bio znak da je vrijeme za spavanje. Alarm će zazvoniti u 14h, a onda opet sve ispočetka.

Prije nekoliko dana deinstalirao sam Football Manager. Ne vrijedi, nemam mjere kad ga se dohvatim. A sad više ni vremena

U redu, to je bio Iran, gdje sam doživio kulturološki šok i nikad se nisam uspio prilagoditi tamošnjem stilu života. Kavane kao takve ne postoje i dečki se najčešće druže po stanovima; kako je farsi predstavljao veliku barijeru meni, a engleski njima, gotovo svo slobodno vrijeme provodio sam u stanu. Football Manager, taj divni civilizacijski doseg čovječanstva, bio mi je spas i bijeg u alternativnu stvarnost. Doveo bih Aljošu Vojnovića u klubove koje sam vodio, dao mu masnu plaću i stavio ga u B ekipu — pa šta, sigurno mu je bilo bolje nego ‘pravom’ meni tada u Kermanu. Igraš neke nebitne utakmice za 500.000 nečega godišnje, izlaziš, zajebavaš se… Tko zna, taj Aljo možda i kocka umjesto da u gluho doba noći pokušava ispregovarati virtualni transfer mladog i perspektivnog norveškog napadača.

Kad pričamo o tome kako profesionalni nogometaši provode slobodno vrijeme — kojeg, naravno, imaju jako puno, znatno više od prosječnih radnih ljudi — imam osjećaj da se nekako uvijek naglašavaju izlasci i alkohol, ali mogu reći da je to zaista prenapuhano. Iznimno mali broj igrača si dopušta takvu vrstu ekscesa. Naviknuti su još od kadetskih i juniorskih dana na umjerenost i žrtvu u tom pogledu, svjesni da nikad neće nadoknaditi propušteno iz mladih dana, nešto što je njihovim vršnjacima normalno. Igrao sam u klubovima i gradovima u kojima izlazak uopće nije bio primamljiva opcija.

S druge strane, kocka priča univerzalni jezik.

U našim klubovima dečki se najčešće druže na kavama i uvijek si dio neke od grupa, ne nužno i klanova, unutar svlačionice. Grupiraju se mlađi, stariji, gejmeri, kartaroši, pušači, oženjeni, kockari… Ja sam bio gejmer, posljednjih nekoliko sezona i pušač, ali u 17 godina profi karijere jedina grupa kojoj nikad nisam pripadao bila je ona kockarska. Ne osuđujem one koji jesu, ali nemam pojma — možda to ima veze s odgojem, načinom na koji percipiram novac, nedostatkom hrabrosti ili uvjerenjem kako the house always wins… Uglavnom, nikad nisam kockao.

Znao sam gledati i uživati kad bi starija ekipa na pripremama kartala poker. Baš uvijek bi među njima za stolom bio jedan koji nema pojma i koji je predodređen da bude ‘mušterija’. Ali ni tog jednog nije bilo pretjerano briga sve dok je zezancija bila vrhunska, pa makar i na njegov račun — doslovno. Odlasci u casino su već puno ozbiljnija priča. Zamislite (uglavnom) mlađe dečke koji puno zarađuju, imaju višak vremena i manjak interesa, a onda se susretnu s kockom i adrenalinom koji uz nju ide: to je recept za katastrofu.

Imao sam suigrače kojima ni 40.000 kuna mjesečne plaće nije bilo dovoljno za život. Ne zato jer su morali imati skup auto, trošiti na večere u top restoranima ili na brendiranu odjeću, nego isključivo zbog kocke. Bili su u stanju u kladionici ili casinu potrošiti sve što imaju i nikakav razgovor ili savjet njima ništa ne bi značio, jer živjeli su u negiranju svog problema. Sjeli bi u auto i odvezli se u susjedni grad kako bi izbjegli znatiželjne poglede, ali takve se stvari uvijek pročuju i na kraju ih ugrizu za guzicu.

Iako danas klubovi imaju stroge propise i pravila o ponašanju igrača u njihovo slobodno vrijeme, pa je tako zbog kockanja moguće i raskinuti igračev ugovor, ovim bi se problemom trebalo pozabaviti puno ranije: u školama nogometa, obrazovnim institucijama i, naravno, kod kuće. I sami klubovi nerijetko znaju zažmiriti na kockanje — lako je ići đonom i trenirati strogoću na manje bitnom igraču, ali onaj koji u budućnosti treba donijeti ozbiljan profit uglavnom prolazi samo s opomenom, a klubovi dobro paze da takav problem riješe ili ga zataškaju daleko od očiju javnosti. O tome se u javnosti vrlo malo govori, a radi se o vrlo ozbiljnom problemu koji, osim što može uništiti karijeru koja obećava, ima itekakvog utjecaja i na ono što se vidi na terenu.

Jer događa se i to da ovisnost o kocki pojedinog igrača postane problem čitave njegove ekipe. Mnogi zbog kockanja posuđuju novac ne od jednog, nego od nekolicine suigrača; ti se dugovi gomilaju, zaboravljaju, ne isplaćuju… Takvo stanje narušava odnose unutar svlačionice, gubi se međusobno povjerenje među suigračima, a na scenu stupa neiskrenost i licemjerje. I naravno da se onda takve stvari osjete na terenu. Kako i ne bi — kocka od čovjeka napravi to da u nekim trenucima bude manji nego što uistinu jest i tada suradnje, pa i prijateljstva pucaju.

Ja sam možda imao i sreću što nigdje nisam igrao za nekakav ogromni novac i što sam se, umjesto kocke, navukao na kompjuterske igre. One su me u nekoliko navrata spašavale i mentalno održavale u pozitivi; možda mi i zato nije bio problem otići bilo kamo, jer moji sejvovi bi uvijek išli sa mnom. Da bi pri kraju karijere postao journeyman midfielder, kako me je definirao Football Manager.

A Football Manager je gotovo uvijek u pravu.

S druge strane, malo sam napravio sa svim tim slobodnim vremenom koje sam imao i sad mi je žao što nisam ranije u karijeri počeo razmišljati kako da ga iskoristim. Gitaru sam počeo svirati s 20 godina i nikad je nisam svladao dovoljno da bi se mogao praviti važan u društvu; pa da sam zadnjih 10 godina potrošio samo sat vremena dnevno na to, skidao bih već i Jimija Hendrixa… Online studij sportskog menadžmenta završavam tek ove godine, a program je odlično prilagođen profesionalcima i mogao sam ga završiti i nekoliko godina ranije da je bilo volje. O individualnim treninzima s privatnim trenerima, nečemu što je danas uobičajeno, da i ne govorim; uvijek je važnija bila ta kava sa suigračima prije i poslije treninga…

Stekao sam tako, doduše, prijateljstva za čitav život. Igranje i treniranje zajedno, dijeljene svlačionice, pa i te ispijene kave, na stotine njih, stvaraju posebnu vrstu vezanosti. To je najvrjednije što nakon nogometa ostaje. Upoznajemo jedan drugoga u dušu i uopće nije bitno tko otkuda dolazi, družimo se i nakon karijere, posjećujemo jedni druge po cijeloj Europi, pa i svijetu.

I tako, dok sjedim u fotelji i završavam ovaj tekst, sin pokraj mene na kauču pije mlijeko na bočicu i gleda crtiće. Za dvadesetak minuta idem do škole po kći. Navečer ćemo svatko na svoj trening — supruga na fitness, ja s klincima na gimnastiku; dok oni mrdaju to svoje, ja odradim kružni trening s ostalim roditeljima. Prije i poslije toga zadaća, kupanje, igranje, uspavljivanje. Fokus se s mene samog kao profesionalca pomaknuo prema obitelji. Međutim, dogodilo se to da su mi se zadnjih mjeseci neočekivano otvorile neke prilike za posao i Zagreb je izgleda neizbježan, tako da ću opet morati živjeti na dvije adrese. Uza sve to solidno guram i na faksu, a i ova kolumna nije mačji kašalj — inspiracija za pisanje ne dolazi uvijek onda kad ti je najzgodnije, treba razmišljati i o tome koja će tema i kako uobličena biti zanimljiva i čitka…

Bilo mi je jasno da će mi se život nakon karijere u potpunosti okrenuti, ali tempo koji sam si nabio nije nešto na što sam naviknut. Dok si igrač, igraš nogomet. Treniraš. Putuješ na utakmice. Odmaraš. Brineš više ili manje o svom tijelu. Nakon karijere, međutim, moraš preuzeti nove uloge.

Prije nekoliko dana deinstalirao sam Football Manager. Ne vrijedi, nemam mjere kad ga se dohvatim. A sad više ni vremena. Nisam imao pojma da je penzija ovako intenzivna.