Osjećao sam se sjajno. To je najzad trebala biti prekretnica, ustalio bih se u ekipi i napravio ono po što sam došao — završetak karijere na terenu. Ne na klupi, ne na tribini, ne na rehabilitaciji, nego na terenu; onako kako svi želimo završiti. Super sam ušao u utakmicu, ganjao od linije do linije, lupao dijagonale… Ma osjećao sam se sjajno. I onda, oko 30. minute, jedan duel na centru, jedan od onakvih kakve sam imao valjda stotine u karijeri. Zagradio sam loptu stajnom nogom, onom ‘zdravom’, i čekao udarac negdje po njoj da bih pobjegao s loptom na ‘vanjsku’.

Samo što se poslije tog udarca začuo “krc”.

Pao sam na tlo. Nije bilo prenemaganja i jaukanja. Samo sam poželio što prije ustati i osjetiti da je sve OK s nogom.

Ali nije bilo.

Želio sam biti potreban. Želio sam da se osjeti koliko nedostajem. Želio sam biti ‘taj’

Dok su mi pomagali da odšepam prema klupi, krenule su mi suze. Znao sam da je to kraj. Ali uvjeravao sam samoga sebe da nije ništa — pa kako je moguće da mi ode i drugo koljeno u razmaku od 13 mjeseci? Trener je odmah skinuo zamjenu i davao mom suigraču upute za ulazak u igru. Kad sam to vidio, počeo sam vrištati na fizioterapeuta i borio se na svom englesko-mađarsko-psovačkom da mi zamota koljeno, da se vratim unutra; svi su me s klupe u čudu gledali i mislim da su me čak i sažalijevali u trenutku kad sam panično oteo tejp iz ruku fizija i počeo zamatati koljeno toliko jako da mi je cijela noga utrnula. U suzama, molio sam šefa da me vrati u igru, da mi nije ništa, da sigurno mogu odraditi do poluvremena.

Kad se prisjetim izraza njegova lica, mislim kako je znao da se zavaravam, ali pustio me je da se vratim. Skipao sam i skakao uz liniju, čekajući da me sudac pusti natrag unutra, dok me malobrojna publika sa strane vrijeđala jer su ljudi mislili da sam simulirao ozljedu; utrčao sam i odmah izveo kratki prekid prvom do sebe te dobio loptu natrag u noge, poveo sam je nekoliko koraka i činilo se OK, činilo se da mogu, krenuo sam ulijevo i, kad me suparnik napao, pokušao opet zasjeći na vanjsku da se odlijepim.

Koljeno je tada doslovno propalo.

Otišao sam u svlačionicu i samo sjeo. Izvadio mobitel koji je zvonio, zvala me supruga. Odmah je znala. Dok smo pričali, zvao je i tata, i brat. No, osim na onih par sekundi ranije na terenu kad nisam mogao zaustaviti suze, nisam se sažalijevao i bio sam poprilično miran unatoč tome što sam znao da odlazim u igračku mirovinu s jebenih pet nastupa u posljednje dvije sezone. To su ozljede. One sportašima mijenjaju karijere, ruše snove, uništavaju samopouzdanje; neke od njih mogu nas čak u dubini duše promijeniti. Mogu nas učiniti najgorom verzijom sebe samih — i pritom ne mislim na igračke, nego na ljudske kvalitete.

Puknuće prednjeg križnog ligamenta za nogometaša je najgora ozljeda poslije loma noge kakav je doživio, recimo, Eduardo. Prvo koljeno otišlo mi je u listopadu 2018. i doktori su mi govorili da je šest do osam mjeseci realna računica za povratak na teren. Meni to ništa nije značilo, jer izgubio bih kvotu nastupa potrebnu za automatsko produženje ugovora s klubom i zato sam odlučio zaigrati već za četiri-pet mjeseci. Išlo je sve kako sam zamislio i u veljači, već nakon četiri mjeseca, pridružio sam se ekipi.

Morao sam, jer nisam više mogao pratiti utakmice s tribine. To me ubijalo. Ponekad sam, gledajući utakmicu, valjda nesvjesno počeo navijati za suparničku ekipu. Da, stvarno. I u trenutku kad bih to osvijestio, osjećao bih se posramljeno i pokušavao sam sebi objasniti zašto, ali nije bilo teško dati odgovor na to pitanje.

Želio sam biti potreban. Želio sam da se osjeti koliko nedostajem. Želio sam ja biti ‘taj’.

Uvijek bih posebno pratio kako je odigrao suigrač na mojoj poziciji i, koliko god to zvučalo trivijalno, ružno, smradovski… Bilo je jače od mene. I nije to bilo stalno tako, jer cijeli tjedan bih se družio sa suigračima na treningu i uvijek pokušavao biti korektan suigrač, posebno prema mladima. Pa baš mi je te sezone u ZTE-u dečko koji je igrao umjesto mene bio jedan od najdražih suigrača, često bi me pitao za savjet i znali bismo dugo razgovarati pripremajući se za utakmicu. Ali kad bi sudac označio početak, a ja sjeo na tribinu, u mene bi se uvukao nemir, nezadovoljstvo, ljutnja. Na sebe, na ozljedu, ma ljutnja na cijeli svijet. I završila bi posljednjim sučevim zviždukom, kad bih sišao u svlačionicu i iskreno se veselio sa suigračima zbog pobjede.

Mislim da ovakvo nešto nikad nisam javno izrekao, ali stvarno mislim da su misli i osjećaji koji su me u tom periodu znali preplaviti bili najniža točka koju sam dotaknuo u karijeri. Otkrio sam da je moguće, barem u mom slučaju, ne navijati za svog suigrača ili svoju ekipu. Možda mi je takav mindset davao snage i želje za povratak na teren, možda mi baš zbog toga nije bilo teško trenirati po sedam sati na dan samo kako bih što prije zaigrao, pa makar se radilo o ŽNJ ligi, i to u fazi karijere kad mi još jedna ili dvije sezone na terenu nisu činile neku bitnu razliku u životu, ali ne ponosim se time, daleko od toga. Možda vam ovakva priča, međutim, malo približi što to s mentalne strane znači nositi se s teškom ozljedom.

Imao sam puno suigrača kojima su otišli prednji križni. Znao sam da je to gadno, ali prije nego što sam i sam iskusio takvu ozljedu, nisam mogao znati što to znači vraćati se pola godine, trenirati odvojeno od ekipe, ići na rehabilitacije, pripremati koljeno prije treninga pola sata najdosadnijim vježbama na svijetu.

Kad su mi prvi put po izlasku iz bolnice odmotali zavoje i kad sam ugledao ono što je nekad bila noga sportaša, a tad se pretvorila u jadni, zakržljali batrljak, oblio me hladan znoj. U tom trenutku nisam mogao zamisliti da će se to… nešto… moći vratiti u prijašnje stanje. Ali moj stav je bio pravi, barem što se tiče motivacije i rada, jer nema drugog načina osim ustrajnosti, strpljenja i pozitive. Šteta što mi je nedostajalo ovog zadnjeg.

Na kraju sam se vratio i izborio za još jedan ugovor, još jednu sezonu; dao sam sve što sam imao, ali znao sam da forsiram. Znao sam da vjerojatno neću izdržati i da u 34. godini riskiram novu ozljedu, iako nisam mogao ni zamisliti da će otići drugo koljeno. No, bio sam spreman pokušati sve kako bih imao dostojanstven kraj, kraj na travnjaku…

Kraj kakav ipak nisam dočekao. ‘Poginuo’ sam na terenu, ali ne onako kako sam želio i sanjao da će biti.

Nisam religiozna osoba, ali ponekad pomislim da je to bila kazna za one osjećaje šest mjeseci ranije na tribini.