Bio sam princeza.

Desetka koja igra samo kad ima loptu u nogama i, iako sam na momente igrao zaista sjajno, nisam imao potreban kontinuitet, konstantu. Bilo je uvijek toplo-hladno. Sve je ovisilo o tome kakav ću dan imati.

A onda, kad mi je trener Stanko Mršić rekao da ću protiv Dinama igrati zadnjeg veznog, poludio sam.

Dogodilo se nekoliko ozljeda u momčadi i otvorilo se mjesto u veznom redu, ali kud mene tamo? Niti sam kad to ranije igrao, niti sam bio trkač, niti sam imao neku osobito dobru fazu obrane. Kako ću ja, “Aljo majstor”, sad tu trčati za nekog drugog i odigravati pasove na pet metara prvom do sebe, bez driblanja, bez rizika, a s obvezom da krpam sve oko sebe? Pa to nisam ja, to je ispod mene i mog renomea…

“Ajde bogati, ja sam tebe doveo da golove daješ, a ne da dodaješ”, objasnio je Žužul. “Četiri je malo, u špicu ne možeš. Ajde igraj nešto drugo”

Nekoliko godina ranije, u Slaven Belupu, za novog trenera došao je Mile Petković, ‘Čelični’ Mile praćen zloglasnim pričama o napornim treninzima koje su bile poznate svima u HNL-u. Bojao sam se Mileta kao što se ljudi boje odlaska zubaru, pogotovo zato jer sam cijele karijere muku mučio sa suhim trčanjem i vječito bio loš na testiranjima. Možda sam baš iz tog straha odradio dobre pripreme. Mislio sam da ću umrijeti, ali nisam — dapače, kod Petkovića sam vrlo vjerojatno bio najspremniji u čitavoj karijeri.

Prvih mjesec dana zvao me “Saša”, ne znam je li me namjerno provocirao ili samo nije mogao upamtiti moje ime. Jednom me tako pozvao u svoj ured i trebali smo pričati o mojoj ulozi u ekipi, tome kako sam sebe vidim i koliko sam zadovoljan. Kako sam na pripremama dao tri gola u četiri utakmice, a predstojala je još samo generalka, bio sam uvjeren da je to sad to. Njega je, međutim, začudilo moje zadovoljstvo pruženim partijama. Onda me pitao na kojoj poziciji se vidim. Rekao sam mu da sam polušpica, da volim to igrati i da sam se u toj ulozi najbolje snašao kad me na nju iz napada spustio njegov prethodnik Zlatko Dalić.

“Saša”, rekao mi je Petković. “Polušpica je špica koja ne daje golove ili vezni koji ne voli trčati.”

Upamtio sam tu njegovu repliku, možda izrečenu nekakvoj polušali, ali nije me potaknula na razmišljanje. Idućih godina bio sam igrač bez točno definirane pozicije na terenu. Davao sam premalo golova za špicu, trčao premalo za veznog.

I prošlo je još par sezona prije nego što je vrag odnio šalu.

Tog je ljeta na Parku mladeži bilo prometno. Došlo je nekoliko velikih imena, poput Mate Bilića i Tomislava Dujmovića. Kako to u nogometu biva, novi su vrlo brzo ugrabili mjesta u startnoj postavi, dok je starima predstojala borba i novo dokazivanje. Čamio sam mjesec-dva na klupi, bolesno ljut i toksičan za okolinu. Naposljetku sam se zbog nezadovoljstva statusom u momčadi požalio i predsjedniku Slavenu Žužulu te zatražio odlazak iz kluba.

“Gledaj, Aljo”, upita me Žužul, “koliko si golova dao prošle sezone?”. Kažem ja, četiri gola i 11 asistencija. “Ajde bogati, ja sam tebe doveo da golove daješ, a ne da dodaješ”, objasnio je. “Četiri je malo, u špicu ne možeš. Ali ne puštam te, ajde igraj nešto drugo”, zaključio je.

Naravno da sam u tom trenutku pomislio kako predsjednik priča nebuloze. Međutim, stvari su se počele kretati upravo u tom smjeru i došla je ta utakmica s Dinamom kad sam trebao zaigrati zadnjeg veznog. Pomislio sam da mi Mršić to radi samo kako bi mi nasapunao dasku i da mu bude lakše, nakon što očekivano izgubimo od Dinama, a ja se proserem na terenu, prekrižiti moje ime u nastavku sezone.

Međutim… Dogodio se klik.

Ne znam kako, u svom tom kaosu, ego-tripu, paranoji, nepotrebnoj nervozi i projiciranju raznih negativnih scenarija, dogodio mi se najznačajniji klik u karijeri koji ju je, ako ne spasio, a onda značajno produžio. Ne mogu odrediti točan trenutak, okidač ili misao koja me konačno prešaltala u glavi, ali sve je odjednom nekako sjelo na svoje mjesto. U potpunosti sam zatomio svaku potrebu da se na utakmici pokažem, eksponiram nekim atraktivnim potezom. Sve na što sam mislio bilo je da ne skriivm gol i da trčim dokle god me noge nose. A nosile su me… Jedva negdje do 65. minute kad sam tražio zamjenu. Pa ipak, pala je asistencija za Matin gol i pobjedu 1-0.

Te je subote na teren izašao neki novi Aljo. I od tada sam svaku utakmicu igrao kao da mi život ovisi o njoj. Od princeze sam se pretvorio u sikiru i kao takvog me, budimo realni, većina vas koji ovo čitate pamti.

Postalo mi je normalno igrati baš svaku utakmicu u kramponkama. Naučio sam raditi one sitne prljave faulove, jer sam uspio staviti svoju ponekad grubu igru u funkciju ekipe. Shvatio sam vrijednost timske igre. I više me nije brinulo razmišljanje “kakav ću danas biti”, jer se više nisam trudio biti najbolji, nego uvijek dati sve od sebe. Tek sam kasnije shvatio da me je taj prokleti gol, to jest manjak golova potrebnih da bih bio uspješan napadač, užasno opterećivao. Previše sam razmišljao, a golgeteri ne razmišljaju, oni zabijaju. Reagiraju instinktivno.

Igrati veznog znači igrati za druge, ponekad i razmišljati za druge. Ponekad nije stvar niti same trke, jer u veznom redu se sve događa na zbijenom prostoru, tako da je postavljanje i predviđanje u konačnici često bitnije od pretrčanih kilometara. Ja sam pronašao neopisivo zadovoljstvo u ulozi vodonoše na terenu i Mrša mi je nakon utakmice rekao da bih dogurao do reprezentacije da sam ranije zaigrao zadnjeg veznog. Ne mislim da je bio u pravu, ali siguran sam da bih ostavio dublji trag u nogometu da sam se ranije ‘pronašao’.

Ono što mi je najviše odgovaralo na zadnjem veznom bila je lopta. Stalno je kod tebe. Vrlo je lako razigrati se. Cijelo si vrijeme u centru događanja i lako je dizati samopouzdanje, jer na terenu ono raste čak i kod banalnih stvari poput dobivenih zračnih duela ili blokiranja suparničkog udarca.

Zadnji vezni je često neprimjetan na terenu, osim onima koji znaju gledati.

Ali o njemu ovisi toliko toga. Kao klincima su nam uvijek govorili da je najteže igrati jednostavno, a zadnji vezni je obično najučinkovitiji ako igra što jednostavnije i svrsishodnije; da se ne ističe, nego da daje stabilnost cijeloj ekipi u obje faze igre. I nije važno ako navijači i mediji neće prepoznati što si napravio, pa neće podilaziti tvom egu. Važno je da ti znaš. I da znaju tvoji suigrači.