Trening seniora bio je u 16 sati, a trener mi je još preko telefona poručio neka mi ne padne na pamet zakasniti, da se potrudim doći prvi, barem sat vremena ranije. Došao sam u 14:15, za svaki slučaj, a u svlačionici još nije bilo nikoga, čak je i dugogodišnji ekonom Gogo došao nekih pola sata poslije mene. Znao sam da se o mene očekuje da sjednem na najgore mjesto u svlačionici i nisam si želio priuštiti neugodnjak da me netko diže za svog mjesta. Zato sam pronašao jednu bijelu plastičnu stolicu uglavljenu između dvaju ormarića/klupa za koje sam znao da moraju biti ‘nečiji’.

Sjeo sam i čekao.

Kad klinac poput mene, koji je dotad igrao samo na pomoćnim terenima, doživi nešto takvo pred svojim i tuđim roditeljima, ne može se ne željeti još… i još… I još

Svašta mi je prolazilo kroz glavu i nikad prije ili poslije u karijeri me nije toliko prala trema. Dočekao sam tako Gogu i kroz razgovor je malo razbijao. Cijelo vrijeme dok smo pričali, on je onim glavnim igračima sređivao kopačke; tada je jedino Dumitru Mitu nosio ‘plastičnjare’ — najnoviji (prvi) model Mercurialki, dok su sve ostale bile Mundijalke, World Cupice, Lottosice (Stadio), Diadorke… Sve crne i od prave kože. Gogo bi ih namuljao onom crnom kremom i uglancao četkom do sjaja. Pamtim i miris te kreme i ustajalog vlažnog zraka svlačionice koja mi je tada izgledala moćno i nadrealno.

Polako su se počeli slijevati i igrači. Velika većina njih bila je posve ravnodušna prema mom prisustvu. Bilo mi je skroz neobično vidjeti kako se igrači po ulasku u svlačionicu međusobno rukuju; a kad bi skinuli jakne i odložili što god bi nosili sa sobom, krenuli bi do Gogina prozora po opremu. Taj me ‘ritual’ fascinirao: Gogina prostorija bila je naslonjena na svlačionicu, a igrači bi došli do njegova prozorčića i on bi im pružao uredno posložene stvari za trening. Svakom bi igraču znao dati upravo onu kombinaciju koju voli: dolje kratko, a gore dugo ili obrnuto, nekome štucne, nekome šuškavac, nekome dva para čarapa… Poželio sam da i ja jednom postanem igrač za kojeg će Gogo znati što voli obući za trening.

Pričekao sam da se svi izredaju i otišao po svoje stvari. Obukao sam se u roku od 30 sekundi, odmah obukao i zategnuo kopačke. Sjedio sam na svojoj stolici kao mutavac, bez ikakve komunikacije s okolinom i nekako stidljio gledao, slušao, upijao atmosferu oko sebe. Sve to mi je tada djelovalo pomalo i zastrašujuće.

Iznenada se začuo reski zvuk zviždaljke i nastala je mrtva tišina. Ušao je Ćiro.

Dotad ga nikad nisam bio vidio uživo, barem ne iz blizine. Pričao je iznimno tihim glasom — vjerujem, namjerno — i apsolutno svi su gledali u njega, naprežući se da čuju što ima za reći. Slika koju možda imate o Ćiri iz medija sasvim je nešto drugo od onoga što doživite kad vam je trener, kad svjedočite stavu vojskovođe koji samouvjereno zauzme.

Dok smo izlazili na teren i počeli se zagrijavati — ja sam ponosam na samog sebe jer, eto, treniram, s prvom ekipom — obratio mi se Bakir Beširević, kapetan i istinska klupska ikona. Pitao me “čiji sam”.

I premda sam odmah shvatiošto me pita, napravio sam se malo blesav i odgovorio mu da sam mamin i tatin, na što je on uzvratio: “Heeej, da si mamin i tatin, ne bi bio ovdje s nama”…. Vjerujem da shvaćate — Bakir me ustvario pitao tko je omogućio klincu od 16 godina da trenira sa seniorima, tko mi je menadžer, odnosno agent. I znao je on što pita, jer svega sam nekoliko mjeseci ranije potpisao ugovor s Ćirinim sinom koji je, siguran sam, pritisnuo tatu da me priključi seniorima.

Bez lažne skromnosti, nisam ja bio zalutao onamo, naprotiv; ali moram priznati da su me Bakirove riječi ipak posramile pred drugim igračima. Srećom, Ćirini su treninzi bili tako koncipirani da sam vrlo brzo mogao pokazati svoj talent, kao i to da pripadam među njih — ne kao gotovo igrač, ali kao netko od koga bi nekad moglo nešto biti.

Ako me pamćenje dobro služi, trenirao sam sa seniorima puna tri mjeseca, do samog kraja sezone. Bilo je boljih i lošijih dana. Klub je bio u rasulu i prva ekipa je više utakmica gubila nego što ih je dobivala, ali smo se nekako kolo prije kraja dovukli nadomak cilja, što je tada bio tek ostanak u ligi. U posljednjoj utakmici u goste nam je dolazila Cibalia, koja je morala uzeti barem bod kako bi također izborila opstanak. Do te utakmice sam samo trenirao i sjedio na klupi, nisam dobivao prilike za igru. Gorio sam od želje da debitiram.

Prilika je neočekivano došla u 70. minuti utakmice. Sa zagrijavanja me pozvao jedan od pomoćnika i rekao mi da ulazim.

Sjećam se svakog detalja.

U panici se nisam mogao sjetiti gdje su mi kostobrani. Bjesomučno sam ih tražio posvuda oko sebe nekih 20-ak sekundi, samo da bih na kraju shvatio kako ih već imam na sebi. Konačno spreman, otišao sam do linije kod jedne osobe iz stožera i preuzeo papirić na kojem je bila napisana izmjena; trk do delegata i samo su me sekunde dijelile od ulaska na teren i debija…. Znam da mnogima, pogotovo ako navijaju za Real ili Barcelonu, ova stvar ne zvuči posebno, ali za mene je to bilo ostvarenje dječačkih snova.

Kao rođeni Osječanin, uvijek sam imao veliki broj poznanika i prijatelja među Kohortom i baš je jedan dio njih s Bosutskog inicirao stidljivo skandiranje mog imena po ulasku na teren. Bilo je to sve, samo ne gromoglasno, ali u mojoj glavi se tih 10 ili 15 glasova orilo do neba i natrag.

Rastrčao sam se po terenu kao muha bez glave i dobrih 10 minuta nisam ni prismrdio lopti. Iskreno, na početku uopće nisam imao pojma što radim niti što bih točno trebao raditi.

Konačno, kad je jedna lopta došla do mene, odigrao sam je petom i inicirao akciju koja je završila dobrom prilikom za nas. Onaj uzdah s tribina koji čuješ i osjetiš u svakoj svojoj pori nakon dobrog poteza nevjerojatno je iskustvo… A kad klinac poput mene, koji je dotad igrao samo na pomoćnim terenima, doživi nešto takvo pred svojim i tuđim roditeljima, ne može se ne željeti još… i još…

I još.

Ne postoji niti jedan nogometaš na svijetu koji se ne sjeća kada je i protiv koga debitirao, što je prvo napravio i kako se osjećao. Debitirati znači preuzeti diplomu za uspješno završeno nogometno školovanje. Ali debi istovremeno simbolizira i početak teškog i trnovitog puta koji će se na kraju možda moći nazvati nogometnom karijerom, a možda i neće.

Čini mi se da je nekad puno više klinaca znalo debitirati i nestati. Manje je bilo strpljenja i, uopće, prilika za mlade igrače, dok je danas trend drugačiji i vrlo je malo starih, iskusnih igrača u klubovima, pogotovo ako pričamo o ovim manjim, ne baš bogatim ligama. Završetak sezone uvijek je vrijeme kad isplivaju neki novi klinci za koje dotad nismo čuli i dobiju priliku za ispunjenje svojih snova.

Gledam tako, na primjer, ovu dvojicu mladih hajdukovaca protiv Rijeke. Ono kako je mali Marin Ljubičić — dečko koji je prije nekoliko tjedana u svom debiju odmah zabio gol — kao iz pizdarije odigrao onu petu, asistiravši za gol, ne može vam ne izmamiti osmijeh na lice. Ako ste bivši nogometaš, takvo što vam odmah oživi sjećanja na vlastite početke, vlastite pete i vlastite pizdarije. I to kako nogomet može biti genijalan.