Ćiro je imao superkratke i zanimljive treninge, na gol se šutiralo gotovo svaki dan. Radili smo jednu gotovo pionirsku vježbu u trojkama s izmjenom mjesta i dodavanja prema golu koja završava povratnom loptom i udarcem iz prve; Ćiro je insistirao na tome da to uvijek bude iz prve i punom nogom, bez ikakvog namještanja i rezanja lopte unutrašnjom stranom stopala. Takav je udarac iz punog trka prilično zahtjevan sam po sebi i u savršenim uvjetima, a na tamošnjoj je grbavici to bila znanstvena fantastika. Udarci su završavali posvuda, a trener se nije obazirao na to… Sve dok ja nisam došao na red.

Opalio sam iz sve snage, ali lopta je malo odskočila baš prije kontakta s mojim stopalom i lansirana je preko gola, preko zaštitne mreže, preko parkinga i svlačionica sve na drugu stranu ceste. Pronašli su je u voćarni na pultu s narančama.

Kod nas su javnost i mediji često previše kritični prema strancima. Očekuju se čuda od prvog dana, a ako ta čuda nisu isporučena, vrlo brzo ih se prekriži

“Kozoooo! Kozooo jedna!”, urlao je Ćiro i smjesta mi naložio da otrčim tri ‘kruga sramote’, a trening je tek bio počeo. Dok sam to odrađivao, onako ispod oka sam škicao suigrače. Njihovo podsmjehivanje probušilo je moje samopouzdanje kao igla napuhani balon.

I naravno da nije ta jedna napucana lopta bila razlog zašto idućih šest mjeseci u Iranu nisam bio pravi; bilo je puno drugih razloga za to, ali kad tako spektakularno uprskaš prvi dojam, kasnije je sve neusporedivo teže, a pogotovo ako si stigao s velikim očekivanjima. Proigrao sam ja na kraju, ali bilo je to prekasno za “hrvatskog Maradonu” i nekoga tko je trebao podići ekipu na viši nivo od samog početka.

Mislim da je taj prvi dojam jako važan; on je svojevrsni door opener za najbržu prilagodbu u novom okruženju i kad kreneš kako treba, kad se već pred suigračima predstaviš u dobrom svjetlu, onda je kasnije sve puno lakše. A drugu šansu za prvi dojam nemaš. S izuzetkom Irana, u pravilu sam taj prvi dojam dobro odrađivao. Ili, kako mi je jednom prilikom rekao jedan Omišanin dok sam stajao u redu na blagajni u splitskom Jokeru, “A ti si oni Vooooojnović koji uvik prve dvi bude najbolji i onda ga više nema”…

Ova mi priča padne na pamet u ranom dijelu nogometne sezone, kad mediji i navijači stanu procjenjivati učinak novih igrača u momčadima, onih koji su im se tijekom prijelaznog roka pridružili i bili najavljeni kao pojačanja. Često se dogodi da neki od njih, pogotovo kad je riječ o strancima u našim najvećim klubovima, jedva ubilježe dva-tri pojavljivanja s klupe i već to bude dovoljno da budu javno etiketirani kao “promašaji”. Prvi dojam jako je važan ne samo za suigrače i za trenera, nego i za javnost — napravite li u prvom nastupu nešto značajno, u startu ćete si kupiti nešto kredita i naklonosti, barem na neko vrijeme. U suprotnom, vrlo brzo će vas označiti kao “mačka u vreći”, “jazavca” ili nešto treće. Nije pošteno, ali je tako.

U karijeri sam promijenio 12-13 klubova i imam osjećaj da sam gotovo cijelo vrijeme negdje bio novi ili stranac. I svugdje je prvi korak u prilagodbi bio pokazati svima da vrijediš. Dok to ne napraviš, nema dalje; tek kada i ako uspiješ, onda druge stvari dolaze na red.

Otvorenost, nenametljivost i pozitiva u odnosu na druge pomažu. Kad si vani, kad si stranac, doslovno 10 ili 15 naučenih riječi na domaćem jeziku pokazuju da cijeniš to gdje si došao i s kime trebaš igrati. Mene su oslovljavali s “brate” od Norveške do Rumunjske i Mađarske i — usprkos učestalom kresanju bogova i božanstava, na što se u drugim zemljama baš i ne gleda s odobravanjem — svuda sam bio iznimno lijepo prihvaćen. Nerijetko i bolje nego u klubovima HNL-a.

I upravo zato što sam znao koliko je meni bilo važno biti prihvaćen, pokušavao sam pomoći strancima u klubovima u kojima sam igrao. Oni su često izloženi ružnim komentarima i, čak i kad ne razumiju, osjete tu negativu.

Kad je Brazilac Bady došao u Pulu, klub je bio u rasulu i nije imao ni dovoljno opreme za trening. Nekoliko nas dalo mu je što god smo imali viška ili čak poskidali ponešto sa sebe da bi se čovjek mogao obući za trening. I onda se dogodi komentar tipa “pa nije moguće da se mi skidamo za njega, koliku je plaću tu dogovorio?”… Takvi zajedljivi i jadni komentari gotovo uvijek dolaze od onih koji su igrali vani i ondje imali loša iskustva; taj stav “tko je meni pomogao kad sam bio tamo i tamo” užasan je i totalno nepotreban. Srećom, iz iskustva mogu reći da su igrači s takvim stavom u manjini, jer u naravi sportaša je da pomogne svom kolegi, suigraču.

Nisam, naravno, bio svetac; imao sam svojih epizoda smradstva kojima se ne ponosim. Ne, doduše, prema strancima — njih sam generalno pokušavao posebno paziti jer sam znao kako je bilo meni na njihovom mjestu — ali znao sam biti tvrd, zatvoren i neprijateljski raspoložen prema igračima koji su mi bili konkurencija u momčadi. Lakše mi je bilo tući se s njima na treningu za mjesto u ekipi ako nismo uspostavili bliski odnos.

Na početku moje treće godine u RNK Splitu u momčad je stigao Marko Rog. Odmah se vidjelo da mali leti po terenu i bio mi je supersimpatičan i drag… Dok je sjedio na klupi. Kad me nakon mjesec-dva izgurao iz prvog sastava, u trenutku se i moj odnos prema njemu promijenio. Mogu sa sigurnošću reći da mu nisam nimalo pomogao da se navikne na novi grad, novi klub i novu svlačionicu. Ponekad taj profesionalizam i borba za samog sebe na površinu izvuku našu najgoru stranu; to je možda i razumljivo i sam sebi sam takvo ponašanje bez problema opravdavao, ali danas mi je žao što nisam bio iznad toga i pokazao se kao veći čovjek.

Strpljenje je deficitarna odlika u nogometu, a biti ‘novi’ nikad nije lako. Posebno to vrijedi za strance — legionare, kako ih u Rumunjskoj zovu. Od njih se očekuje da odmah daju dodatnu vrijednost ekipi, jer zašto bi inače bio doveden i, obično, plaćen više od domaćih igrača?

Kod nas su, čini mi se, javnost i mediji često previše kritični prema strancima u klubovima. Očekuju se čuda od prvog dana, a ako ta čuda nisu isporučena, vrlo brzo ih se prekriži. Pa opet, oni koji se uspiju pokazati kao pravi, vrlo često baš zbog svoje ‘egzotičnosti’ uživaju i veći kredit kod navijača ili medija od domaćih.

Ali igračka kvaliteta nije ono što određuje kako će se pojedini igrač prilagoditi novoj sredini, novoj kulturi, pa — ako hoćete — i novom stilu nogometa i novoj taktici. Bezbroj je primjera za to čak i u vrhunskom nogometu — Gareth Bale se, kažu, nikad nije naviknuo na život u Španjolskoj; Antoine Griezmann u Barceloni ponekad djeluje kao da ne zna za koga igra; Eden Hazard u Real Madridu? Zamislite onda stvari na puno nižoj razini, na kojoj igrači ne zarađuju milijune i na kojoj se veliku većinu novopridošlih igrača u svlačionici doživljava ne samo kao konkurenciju, nego i kao nepotrebno preplaćene dive koje “uzimaju kruh” domaćima.

Uspjeh u stranoj sredini rijetko je uvjetovan isključivo nogometnim znanjem i zato se divim svim našim igračima koji su otišli u inozemstvo i ondje se zadržali, napravili prave karijere. Ti su dečki istinski profesionalci, jaki u glavi i posvećeni, znaju se boriti s kritikama, konkurencijom i činjenicom da će jednom vjerojatno i sami biti prekriženi, čim ne budu pravi. Iz istog razloga divim se i strancima koji su važne karike domaćih klubova, ali poštujem i svakog od njih koji se nije uspio dokazati u HNL-u.

Legionari zaslužuju taj respekt — ako ni zbog čeg drugog, onda zbog toga jer su se hrabro otisnuli u nepoznato i pokušali pronaći svoje mjesto na travnjacima ovog prenapučenog nogometnog ekosistema.

Možda nijedan od njih nije “Maradona” koji će sam pobjeđivati i donositi trofeje, ali ponekad tim dečkima trebaju samo druga šansa i malo više strpljenja da bi se dokazali.