Elektra sa svojim minijaturnim, skučenim svlačionicama i sveprisutnim ‘mirisom nogometa’. Grafičar, s igralištem naslonjenim na parking dugogodišnjeg sponzora Vodovoda, okruženim hrastovinom i debelim hladom, s betonskim igralištem 15-ak metara od ulaska u svlačionice u koje nije moglo stati 15 igrača i njihove torbe s opremom. Kad bi nas tamo kojim slučajem potjeralo na WC, radije bismo to otišli obaviti u obližnji kafić — dakako, s kopačkama na nogama. Pa Olimpija, LIO, Mursa-Zanatlija…

Sjetio sam se svih tih klubova kad sam prošlog vikenda išao s klincima u šetnju i završio na Elektrinu terenu, naslonjenom na jedan od najljepših osječkih parkova. Spustili smo se na samo igralište i glupirali, ali bez lopte — jer mi je nismo ponijeli, a oko nas nije bilo djece koja bi igrala nogoš. Unatoč lijepom danu, doslovno nikoga osim na terenu nije bilo. Elektra, čujem, više niti nema svoj omladinski pogon.

Ti klubovi su relikti neke drugačije, industrijske i radničke prošlosti grada. Unatoč tome, budućnost našeg nogometa i dalje ovisi (i) o njima

U doba mog djetinjstva mi klinci smo bili totalno izloženi nogometu. Igralo se posvuda, igrala su sva djeca. Samo u mom naselju igralo se na barem tri-četiri različita terena razdvojena zgradama, a kad bismo se usudili otići malo dalje, na igralište Murse-Zanatlije, nismo mogli niti doći na red da zaigramo na one ‘srednje’ golove koji su imali i mrežu. Uh, kakav je to spektakl bio za nas: nabiti loptu u gol, a da ne moraš ići po nju u grmlje ili preko ceste…

Možda je glupo reći kako je nogomet tada klincima značio više nego danas, jer sada djeca čak puno ranije počinju trenirati po klubovima, ali znam i to da veliki broj njih vrlo brzo odustaje i nogometu se rijetko vraća. U 1990-ima su, međutim, nogomet na ulici igrali i oni koji su maštali o tome da postanu profesionalni igrači, kao i oni koji su samo željeli biti dio društva, igre i zajebancije, a da ih nogomet možda uopće nije ni zanimao.

Da, bili smo djeca ulice. Čvršći od današnjih klinaca, mekši od onih prije nas.

I kao takvi, počinjali smo trenirati po gradskim klubovima, obično onima najbližim kući. Donjograđani u Olimpiji, Retfalčani u Grafu i tako dalje. Oni najperspektivniji bi kad-tad — obično u početnicima ili pionirima, rjeđe u kadetima, dok je za juniore već bilo prekasno — završili u NK Osijeku. Sve preko tih manjih i ‘manje bitnih’ gradskih klubova, koji su imali svoju jasnu ulogu i vrijednost.

Nekoć se igranjem u nekima od tih klubova moglo ponešto i zaraditi, a susret Metalca i Grafičara bio je derbi Druge lige Sjever, s popunjenom tribinom i nekolicinom nogometaša koji će kasnije ostvariti solidne karijere. Međutim, danas su svi, u skladu sa svojim imenima, relikti neke drugačije, industrijske i radničke prošlosti grada. Neki imaju samo seniore, neki samo škole nogometa bez seniorskog pogona. Jasno, nema love i nema interesa — nekad su svi ti klubovi bili na gradskoj ili državnoj sisi i nisu se uspjeli prilagoditi novim vremenima, uglavnom kao ni firme koje su ih podržavale i koje su oni predstavljali.

Unatoč tome, budućnost našeg nogometa i dalje ovisi (i) o njima, svim tim ‘nebitnim’ malim klubovima.

Jer Osijek, Hajduk, Dinamo i Rijeka ne mogu sami nositi teret selektiranja cijelog jednog grada ili čak regije, kao ni razvoja lokalnih talenata. U jednom godištu nekog od tih klubova može biti 20-ak dječaka, ne više, a manji klubovi su ti koji šire bazu, predstavljaju dodatno ‘sito’ ili trampolin za nekoga od onih koji su bili otpisani ili krivo procijenjeni ‘gore’ da se vrate u vrh. Razvoj mladih igrača nije moguće do detalja isplanirati i predvidjeti; često se događaju skokovi u razvoju — fizičkom, mentalnom, tehničkom — i svoju drugu šansu zaslužuju ne samo ti klinci, nego i veliki klubovi koji su možda pogriješili u selekciji.

Nikad neću zaboraviti kad sam prvi put zaigrao za Metalac. Bilo je to protiv Čakovca s Dariom Jertecom, koji nas je zgazio u svojim bijelim Nike Mercurial kopačkama. Poslije utakmice sam mu išao čestitati i pitao sam ga kako to, pobogu, da već ne igra za Varteks… Ali tada su mu u Varaždinu bili rekli da je presitan i da nema neku perspektivu; ta je nepravda naknadno ispravljena i već sljedeće sezone je Jerta postao jedan od hit-klinaca u Prvoj HNL.

A što mislite koliko ‘jerteca’ ili još boljih od njih nije uspjelo nakon što ih se matični klub odrekao, iz opravdanih ili neopravdanih razloga? Znam puno primjera nekadašnjih suigrača koji su kao djeca odlaskom iz NK Osijeka potpuno izgubili motivaciju za bavljenje nogometom, a često ujedno i adekvatne uvjete da se nastave razvijati. Malo je onakvih kao što je, primjerice, Marko Pjaca, koji se vratio u kvartovski ZET nakon što u Dinamu nije dobio pravu priliku, te se iz te skromne sredine vinuo sve do reprezentacije i Juventusa.

U nekim razvijenijim i bolje posloženim ligama vani, praksa je čak takva da veliki klubovi niti ne rade selekciju dječaka prije otprilike njihove 12. godine. Taj posao preuzimaju lokalni klubovi i akademije specijalizirane za rad s djecom. Mislim da bi kod nas upravo takve sredine trebalo stimulirati — ne bih pritom čak naglasio ni financijski aspekt, nego opremu, adekvatne trenere i uvjete za rad, mentoriranje trenera, edukaciju.

Jer ovako nam previše talenata propada i previše njih ne razvija se pravilno naprosto zato jer nema za to priliku; prevelike su rupe na mreži kojom ih hvatamo — kažu mi da su, primjerice, u posljednjih 15 godina tek petorica Dinamovih igrača prošla put od pionira do seniora — i zato nam trebaju dodatne i kvalitetnije manje mrežice da ih više uspijemo zadržati iz ovog skučenog bazena.

Zbog svega toga je važno da i oni manji klubovi ne samo opstanu, nego i poboljšaju svoju infrastrukturu i struku, na opću dobrobit hrvatskog nogometa. HNS kao krovna organizacija itekako ima moć, ali i resurse, da im pomogne. Također bi se i naši najveći klubovi trebali uključiti — ne samo u vidu obveze prema zajednici, nego i u svrhu vlastite dugoročne koristi.

I u novom dobu ima mjesta za sve te Metalce, Elektre i njihove bikare.