HEP logo generalni partner Telesporta

Aljoša s druge strane ogledala

Mikrofoni pod tuševima

Ono što se dogodi u svlačionici, ostaje u svlačionici

Mislim da sam u karijeri vidio više muških spolovila od Jenne Jameson i Freddieja Mercuryja zajedno.

Sportaši se od svoje najranije mladosti tuširaju i presvlače zajedno, što je nekome tko se ne bavi momčadskim sportom u najmanju ruku neuobičajeno. Kao klinac sam u prvih par navrata nakon treninga preskakao tuširanje s ostatkom ekipe i bio mi je šok kad su dečki počeli trčkarati goli po svlačionici, a visuljci na sve strane kao da je to najnormalnija stvar na svijetu. Meni, u tom trenutku, nije bila. Ali sam nakon nekoliko dana stisnuo zube i odradio inicijaciju. Kakvo olakšanje… Sad sam jedan od njih. Tata je došao po mene, a ja sam odmah slavodobitno ispalio “Otuširan sam!”… Od tada pa do prestanka igranja promijenio sam 12 klubova i vidio, kako se to kaže, “things that cannot be unseen”.

Govorim, naravno, o onome što se događa u svlačionici, teritoriju koji je off-limits za javnost i u kojemu vrijede specifična pravila — ili, možda je bolje reći, nedostatak pravila. Mnogo toga ondje događa možda ne bi naišlo na odobravanje, pa ni razumijevanje ‘vanjskog’ svijeta, ali ono što se dogodi u svlačionici, ostaje u svlačionici.

Razmišljam o tome u doba kad je priča o famoznoj ‘socijalnoj distanci’ sveprisutna i mnogi se pitaju kako se pravila o preporučenom tjelesnom kontaktu uopće mogu primijeniti na nogomet, jednom kad se vrati na terene. Nogomet je igra s puno tjelesnog kontakta — kako onih u žaru igre kao što su dueli, naguravanje, remplanje i slično, tako i onih u žaru slavlja. Ne mogu ni zamisliti kako bi to izgledalo kad važan gol svoje ekipe ne bih mogao proslaviti tako da barem jednog suigrača poljubim ili pljesnem po guzici… Znao bi mi se omaknuti i neki onakav Scholes vs Neville moment, nije bed.

Cugaju tako pod tuševima, a trojica od njih se brčkaju u jacuzziju. Jedan od njih je izrazito, hm, obdaren. Kad iz zvučnika kreće Edo Maajka…

I imao sam negdje u bilješkama, među idejama za kojekakve teme, i onu o tabu-temama, s naglaskom na gay nogometaše. Bacio sam se na guglanje i otkrio tragičnu sudbinu Justina Fashanua, prvog profesionalnog igrača koji je ‘izašao iz ormara’, kao i kasnije primjere poznatih i manje poznatih igrača koji su skupili hrabrosti za taj korak, pa makar i nakon završetka karijere. Najpoznatiji među njima je bivši njemački reprezentativac Thomas Hitzlsperger, koji je prije šest godina rekao kako misli da će proći još dosta vremena prije nego što igrači u Premier ligi budu otvoreni oko svoje seksualnosti.

Nogomet je macho okruženje — a ja, recimo, u 17 godina profesionalnog igranja nisam imao nijednog suigrača za kojeg bih znao da je gay, pa onda nema nikakvog smisla ni da se hvatam tako teške teme.

Ali zato mogu o onome što se u takvom okruženju obično naziva “pederlukom”.

Ispričavam se ako taj termin zvuči uvredljivo ili diskriminatorno, ali želim jasno naglasiti da on u kontekstu svlačionice zapravo ne nosi negativne konotacije: štoviše, odnosi se na mladost-ludost, neopterećenost tabuima i regulama ponašanja kakvih se većina njih pridržava u svom ‘civilnom’ životu. U nogometu taj male bonding često prelazi granice, a naglasak sa seksualnih preferencija baca na nešto što bih nazvao nevinim i neiskvarenim u svim sportašima i općenito mladim ljudima.

Radi se naprosto o drugarstvu. Mislim da je u ovom kontekstu značajna razlika između prijateljstva i drugarstva (friendship/comradship u engleskom jeziku), a ovaj put pišem o ovom drugom. O stvarima koje ponekad ni ne primjećujemo ili ne radimo svjesno; koje radimo u afektu, uslijed pomanjkanja kontrole ili čak totalne nebrige za okolinu i to gleda li nas netko ili ne; o izljevima emocija, slavlju, euforiji… I tome kako nas one zbližavaju na način da stvari koje autsajderu možda zvuče ‘nenormalno’ kad ih ovako spomenem nogometašima postanu praktično uobičajene.

Eto, na tom tuširanju je uvijek znalo biti svega. Od toga da smo kao klinci znali nositi ravnalo pod tuš — ne da bismo crtali ravne linije po zidu — pa do problema s manscapingom, kao recimo onomad kad je jedan suigrač molio da mu netko pomogne obrijati teško dostupni dio stražnjice jer se bojao da će se porezati. I uvijek se nađe barem jedan kojemu ništa nije mrsko ili neugodno, pa odradi takav zadatak uz odobravanje, navijanje i sveopće oduševljenje svlačionice. Onda to, naravno, bude i dokumentirano mobitelima…

Na takve sitne ‘pederluke’ igrači mahom gledaju sasvim pozitivno i kao na jednu od posebnosti kulture svlačionice. Mogao bih vam prepričati mnoge od njih, ali ne želim da se ova kolumna pretvori samo u nabrajanje anegdota, a i pošteno je da većina toga stvarno i ostane u svlačionici, pa evo samo jedne, možda najluđe za koju znam. Nažalost, nisam joj osobno prisustvovao, ali poznajem aktere i priča je prepričavanjem u insajderskim krugovima već dosegla mitski status. Ne smijem o imenima, pa ćete mi morati vjerovati na riječ da ništa od ovoga nije izmišljeno.

Dakle, oni su pobijedili kod kuće. Ne neku fensi ekipu, naprotiv. Ali bili su klapa i imali izrazito homogenu grupu, koristili bi svaku pruženu priliku za show. Taj put trener je dopustio par piva u svlačionici i čak se jedan od njegovih pomoćnika pridružio igračima. U pravilu, poslije domaće pobjede nema nikakve žurbe. U svlačionici bude zezancije, pjevanja, većeg ili manjeg slavlja. Ovo se pretvorilo u veće, jedna gajba se pretvorila u dvije, i tako…

Zamislite sad desetak budala, prijatelja koji jedan drugoga poznaju u dušu. Cugaju tako pod tuševima, a trojica od njih se brčkaju u jacuzziju. Jedan od njih je izrazito, hm, obdaren. Kad iz zvučnika kreće Edo Maajka, taj majstor na nagovor druge dvojice postiže erekciju, a druga dvojica se izmjenjuju na njegovu ‘mikrofonu’ repajući na sav glas refren: “No sikiriki, sikiriki no no, s bedovima, problemima sad je gotovooo…”.

Tjelesna bliskost i male bonding neizostavni su dijelovi nogometa, na terenu i u svlačionici. Mjere po kojima živimo lagano će se opuštati, život će se polako vraćati u kakvu-takvu normalu i vratit će se i nogomet, a nadam se da će se pronaći načina i da se gledatelji čim prije vrate na stadione. Virus nas je udaljio, razdvojio, učinio da čovjek izbjegava čovjeka, ali siguran sam da ćemo odgovoriti pozitivom i pobijediti ga. Možda čak i postati djelomično bolji ljudi, sad kad smo shvatili vrijednost nečega što smo dosad uzimali zdravo za gotovo.

Čuvajte se, izdržite još malo i… No sikiriki.