U pothodniku u centru Osijeka bila je trgovina koje danas više nema, a u njoj, na vrhu police s loptama, stajala je ona: Tangosica.
Jedna od najpoznatijih nogometnih lopta na svijetu, ona koju je El Diego milovao nogom da bi dao prvi, a podragao rukom kad je zabio drugi gol Englezima u Meksiku 1986. Nekih mjesec dana štedjeli smo za nju. Tata je bio nogometaš i sasvim je razumljivo da je ljubav prema igri prenio na brata i mene; bilo nam je po šest-sedam godina kad smo stali navaljivati da nam kupi ‘pravu’ loptu, jer dotad smo po naselju igrali s kojekakvim jeftinim balonjarama. On je to jedva dočekao, uzeo kasicu-prasicu i ubacio u nju 200 kuna, a ubacivao je s veseljem u nju i dalje, kad god bi uspio. Vjerovao je da će nas tim poklonom usmjeriti u svijet sporta.
Danas mi je to, dok gledam sina kako visi na mobitelu, sasvim jasno. Još je mali i ne da mi se vršiti nogo-propagandu kako bih ga potaknuo da se bavi sportom, ali istina je lopta zapravo meni jako fali. Prošlo je već godinu i pol dana otkako ne igram i neke mi stvari — poput priprema, karantena, autobusa… — ni najmanje nedostaju, ali s loptom je sasvim druga priča. Stil života mi se iz temelja promijeniio i ne provodim više vrijeme s loptom na terenu ili na igralištu; tek je povremeno napucavam u zid dvorišta i razmišljam o tome hoću li se i kada odlučiti na operaciju koljena koja bi mi omogućila da se barem rekreativno vratim nogometu.
Fali mi onaj intimni odnos s loptom. Bliskost s njom koja mi je obilježila čitav život.
Lopta je sretna, rekao je tata, samo onda kad se djeca svaki dan s njom igraju
I tako me, kao u onoj knjizi iz srednjoškolske lektire u kojoj okus kolačića otvori prozor u izgubljeno vrijeme, neki osjetilni detalj u trenutku baci u djetinjstvo. Dovoljna je nekakva glupost, poput mirisa ulja za bradu, da pokrene taj karusel sjećanja — jer i danas jasno pamtim miris nove novcate Tangosice koji me tada gotovo ošamutio.
Oprostit ćete mi, nadam se, na prekomjernoj sentimentalnosti ove kolumne. Moj zanat nisu riječi, nego lopta — a što smo mi bivši igrači, ako ne ocvali vječni dječaci koji čitav život čeznu za svojom omiljenom igračkom?
Bila je to velika stvar kad sam konačno imao svoju Tangosicu. Prvih nekoliko dana nismo je htjeli niti nositi van kako je ne bismo uništili, ali onda nam je tata prodao priču na koju smo nasjeli.
Lopta je sretna, rekao je, samo onda kad se djeca svaki dan s njom igraju.
Ako je tako, onda je naša lopta bila presretna. Nosili smo je po naselju gdje god bismo pošli. Čak i kako nismo išli igrati nogomet, lopta je bila tu, zakačena na paktreger bicikla ili neumoljivo nošena pod rukom. Biti vlasnik the Lopte značilo je i to da, bez obzira na to koliko si zaista dobar, nećeš morati stati na gol i uvijek ćeš imati ulaznicu za igranje sa starijima. Tangosica je razbijala prozore, uskakala u tuđa dvorišta, a mi panično za njom kako bismo je spasili od zle susjede, penjali se na garaže po nju i pretrčavali ceste izbjegavajući jureće automobile samo da nam ne bude pregažena.
Gledali smo je i proučavali, divili se njenim crnim štraftama, pazili na to da je uvijek savršeno napumpama i brisali mokrom krpom poslije svakog nogoša. Nikad nije čamila sama na dvorištu ili u garaži, nema šanse… Kad to nije bilo moguće vani, lupali smo s njom po kući.
Lopta je moju generaciju držala na ulicama, a onda nas jednog dana s tih ulica i maknula. Igrajući se s njom zavoljeli smo nogomet i počeli sanjati da ćemo postati nogometaši kad odrastemo. Gotovo svaki klinac iz naselja u nekom se trenutku upisao u neki od gradskih klubova, počeo trenirati i igrati.
Jednog od mojih prvih trenera zvali su Crni. Bio je to čovjek sitnije građe, proćelav, britkog jezika i profinjene tehnike, bespovratno zaljubljen u nogometnu loptu. Uvijek si kod njega mogao vidjeti zanos, prilikom svakog dodira, a lopta kao da je bila izbor njegove vječne mladosti. Igrao bi s nama svaku ševu, i to bez pogreške. Na šuterski treninzima pokazivao bi nam sve moguće varijante udaraca koje je i sam izvodio gotovo savršeno.
“Lopta je ženskog roda”, govorio bi uvijek Crni. “Da bi njome mogao ovladati, moraš paziti kako se odnosiš s njom.”
Bilo je to prije gotovo 25 godina, a u međuvremenu me karijera naučila da lopta, ma što mislili o njoj, nikad ne sluša siledžiju. Tvrdoglava je i inati se svakome tko misli da je može kontrolirati silom. Zahtijeva da je se mazi, mekano i nježno štopa i dodaje s osjećajem.
Joško Vlašić kaže da sportaš umire dvaput: “drugi bio biološki, a prvi put kad zaključuje svoju sportsku karijeru”. Razmišljao sam o toj njegovoj izjavi i tome možemo li mi nogometaši odgoditi tu prvu ‘smrt’, upravo uz pomoć lopte. Jer ona u našem sportu nije samo rekvizit nego i sama njegova esencija. Sve najsnažnije emocije koje nogometaš u karijeri proživi gotovo su bez iznimke vezane uz nju i neki djelić sekunde kada je otišla na jednu ili na drugu stranu.
Oprostite mi, rekoh, na prekomjernoj sentimentalnosti, ali meni se čini da ćemo — dok god možemo stati na noge i šutnuti loptu, poigrati se s njom i u tome istinski uživati, dok god zadržimo to intimnu bliskost s njom — ostati ono što smo oduvijek i bili. Dječaci zaljubljeni u svoju najdražu igračku.
