Igrači su svoje na terenu odradili najpoštenije što su mogli i znali. Krvarili su prije svega jedni za druge, a onda za navijače i za sam klub. Mene je dobrih šest mjeseci morila uvijek ista misao u glavi — hoću li ostati upamćen kao jedan od onih koji su s Osijekom ispali iz lige? — i nije mi dala mira. Proganjala me, vraćala se… Ali i motivirala. Jer kad nemaš mira i u glavi izvrtiš svaki mogući, pa i najcrnji scenarij, onda nastupi mirnoća, barem kod mene. Mirnoća se pretvara u osjećaj neranjivosti na terenu, a iz njega proizlazi samouvjerenost. Samouvjeren igrač spreman je svoje pogreške i zato ih ne čini često.

U NK Osijeku nije lako igrati.

Pet godina je prošlo i klub koji sam 2015. ostavio pred bankrotom sada ima priliku doći na prag najelitnijeg nogometnog natjecanja na svijetu

Igrao sam u klubovima u kojima je to bilo lako, bez pritiska, bez toga da je letvica od samog starta postavljena visoko. U Osijeku nije tako. Nije dovoljno imati kvalitetu. Nije dovoljno ‘samo’ davati sve od sebe na svakoj utakmici. Osječka je publika zahtjevna, katkad čak i nerealna i izrazito, izrazito kritična. A to je odlika navijača onih bitnih klubova. To j jedan od razloga zašto i najjadniji Osijek može odigrati ozbiljnu utakmicu protiv Rijeke, Dinama ili Hajduka; zato što je percepcija takva da je dio tog društva, bez obzira imao u tom trenutku para i kvalitete ili ne. Jer ono što uvijek ima je upravo taj dio identiteta koji mu daje za pravo da se smatra ravnopravnim s najboljima u zemlji.

Nikad sebe nisam smatrao navijačem NK Osijeka. Ne, ta veza je drugačija, kompleksnija, ona može sezati od bolesne zaljubljenosti do istinske mržnje i pokrivati sve ono između. Zato jer je NK Osijek MOJ klub. Ja JESAM NK Osijek, odnosno njegov dio, kao što je i on dio mene. Uvijek ću imati pravo svojatati ga, bez obzira na to tko u njemu sjedi u kojoj fotelji. Odgojio me, očeličio, uzdizao i spuštao, afirmirao. Neke mi je stvari uskratio, ali neke druge i dao — one navjrjednije. To je veza koja ima mnoge značajke one između dvaju živih bića, a ne između čovjeka i kluba.

Jer što je klub? Teren, svlačionice, tribine? Igrači, treneri, uprava? Povijest, sadašnjost, budućnost?

Klub je sve to i još mnogo toga. Klub je institucija. Klub je mit — mit sazdan od ljubavi, poštovanja, mržnje, zavisti, postignuća i uvažavanja onih koji su živjeli ili još uvijek žive s bilo kakvom subjektivnom spoznajom o njemu.

Moj klub nosi ime mog grada i s tog aspekta nosi veliku odgovornost. On predstavlja puno veći broj ljudi od onih koji samo žive od njega ili onih koji se smatraju njegovim okorjelim navijačima. Klub je to čiji je DNK utkan u sve Osječane — mlade i stare, one koji su u gradu ostali, a možda još više i naglašenije u one koji su iz njega otišli.

Klub je to kojim se Osječani ponose — neki svjesno, neki nesvjesno, htjeli to priznati ili ne; kao što se ponose Tvrđom, HNK-om, desecima prekrasnih parkova, Promenadom… Naš je nogometni klub jedan od stupova onoga što Osijek čini gradom. I opet, ne pričam o ljubavi ili nedostatku iste prema pojedinom igraču, treneru ili vlasniku, nego o tome da će 10.000 Osječana doći na stadion kad klubu gori pod petama. Ili njih 15.000 onda kad je to seksi. To znači da je klub tu, u njihovim glavama, i da im nešto znači.

Možda je ovo što pišem o NK Osijeku pretjerano, pretenciozno ili čak posve netočno. Ali dopustite da svatko od nas bira u koji mit želi vjerovati i na koji način. Ja to radim iz posve subjektivnih pobuda i stavova, na kraju krajeva i iskustava — ali tko sam ja da nekome kažem kako je klub koji on voli ovakav ili onakav, kad je stvarnost ono što je u glavi pojedinca, bila ona empirijski točna ili ne… Čar nogometa je i u tome što nitko nije jednoglasno najbitniji i najveći, kao što nije ni najmanje bitan ili najmanji sve dok postoji jedna osoba koja misli drugačije i na svoj način. Uključivati ratio, koji je čista matematika naše svijesti, u odabir onoga što volimo, cijenimo ili obožavamo u kontekstu nogometa čini mi se besmislenim.

U nogometu, ljubav dolazi iz želuca, iz onog fiziološkog osjećaja koji prevlada i onda kad razum to možda i ne želi.

“Inch by inch. Inches we need are everywhere around us. On this team, we tear ourselves and everyone else around us to pieces for that inch…”

Pet godina je prošlo i klub koji sam 2015. ostavio pred bankrotom sada ima priliku doći na prag najelitnijeg nogometnog natjecanja na svijetu. Ogromna je to stvar za klub, za navijače, za grad, za Osječane i Slavonce i zato mi je neizmjerno žao što u Gradskom vrtu neće biti publike. Neki su naši navijači cijeli svoj vijek proveli na tribama bez da su imali prilike gledati utakmicu ovakve važnosti — utakmicu u kojoj se Mile i ekipa bore za nešto stvarno povijesno.

Budu li krvarili jedni za druge, za navijače, za sam klub i za grad barem onako kako smo krvarili mi onda kad smo se borili za goli opstanak, uspjet će.

“… because we know when we add up all those inches, that’s gonna make the fucking difference between wining and loosing… between winning and dying.“

https://www.youtube.com/watch?v=_b7bgtu2O4E