O čemu ću pisati? Pa, kažu da je “write what you know” najbolji savjet koji netko tko se počinje baviti pisanjem može dobiti, a ono o čemu znam najviše ne spada u tipične priče i analize kakve na ovim stranicama inače možete pročitati. Ono što najbolje poznajem i o čemu, nadam se, mogu reći nešto što drugi iz svoje perspektive možda ne znaju, jest to kako svijet nogometa izgleda iznutra, odnosno kakvim ga doživljavaju nogometaši.

Sve je super dok nam medijsko ogledalce daje bajnu sliku o sebi, ali kad pročitamo negativni komentar pretvaramo se u zlu kraljicu i bijes iskaljujemo na tom ogledalu

To je moj teritorij. Ovim kolumnama potrudit ću se odškrinuti vam vrata ili prozor u njega.

Koliko igrači zapravo kuže taktiku i kakva je njihova interakcija s trenerima po tom pitanju? Kako izgledaju pregovori i natezanje s agentima i klubovima oko ugovora i transfera? Kako igrač doživljava neigranje ili tešku ozljedu, kako se drugi odnose prema njemu, kako izgleda povratak na teren? Kako je trenirati i igrati, a umjesto plaće primati lažna obećanja? Koliko igračima zapravo znače navijači i njihova podrška, jesu li nekad stvarno presudni faktor ili ih uglavnom samo živciraju? Jesu li suci stvarno lopovi? Što igrači rade u slobodno vrijeme kojeg imaju napretek? Koliko često i na koji način se u tom svijetu susreću tabu-teme poput depresije ili ‘drugačije’ seksualne orijentacije igrača?

To su, recimo, neke od stvari kakve, ili njima slične, možda možete očekivati ovdje.

A za svoju prvu redovnu kolumnu odabrao sam napisati nešto o onome što mi je posljednjih dana bilo u neku ruku najaktualnije: odnosu igrača i medija.

Jednu od svojih inozemnih epizoda imao sam u Iranu, a ondje mi je šef bio Trener svih trenera. Kako su Iranci malo usporeni u svemu što rade, nisu mi odmah po dolasku pronašli stan u kojem bih živio, pa sam privremeno uletio kod Ćire u njegovu vilu. To ‘privremeno’ se oteglo na tri mjeseca: tri mjeseca sam ručao i večerao sa Ćirom za istim stolom. I tako, jedne večeri on se uvali u svoju fotelju i redom iznaziva poznanike iz najčitanijih domaćih novina; kad je završio razgovore koji su trajali dobrih sat vremena, pogleda u mene i kaže: “Sine, kad te novinari ne zovu jer te nemaju što pitati, ti nazovi njih jer im imaš što za reći. U ovom poslu, ili si u novinama, ili te nema!”.

Kad smo klinci, lova nam uopće nije motiv da se bavimo nogometom. O tome dijete ne razmišlja, ono igra nogomet iz čiste zaljubljenosti u taj sport. Ali zato još od najranijih dana maštaš o tome kako zabijaš gol u finalu Svjetskog prvenstva, onako škaricama dok se lopta od prečke odbija u mrežu, a ti u punom trku preskačeš reklame i skidajući dres slaviš s pomahnitalom masom na tribinama… Ohhh… Ne šalim se, klinac možda ne zna o čemu točno mašta, ali on mašta o slavi. Nije li slava moćnija od novca? Nije li slava ono što ljudi pamte i ono za što su se spremni odricati?

Put do slave ide, naravno, ruku pod ruku s medijma. Oni imaju moć da te lansiraju u orbitu. Oni od sportaša rade brend. A nogometaši se s medijima susreću vrlo rano u karijeri. Svima nama jako godi pažnja koju dobivamo kad nam se ime spomene u novinama, na radiju, na televiziji. I jako nam je stalo do toga da je sve što se o nama napiše ili kaže pozitivno, a kritiku ili pokude uzimamo k srcu.

Znam da ja jesam.

Na početku karijere uvijek mi je bila bitna ona šugava ocjena u novinama. Znam, zvuči trivijalno i možda ona ne znači puno ni čitateljima tih istih novina koji samo letimičnim pogledom prelete preko njih, ali vjerujte — većini igrača zaista nije nimalo svejedno. Te novine čitaju naši roditelji, prijatelji, poznanici… A da ne pričam o tome kako nema ljepšeg od toga kad nedjeljom ujutro sjedneš na kavicu, otvoriš novine, a unutra ‘osmica’. Uh, onda se odmah nagradiš i dodatnim šećerom u kavi sa šlagom, jer, eto, novine kažu da si zaslužio.

Kasnije u karijeri više nisam imao hrabrosti čitati novine nakon poraza. Bez obzira na to kako bih individualno odigrao, novine se nakon poraza nisu čitale. Glava je morala ostati mirna. Nažalost, baš uvijek i svugdje sam u svlačionici imao barem jednog lika koji bi u ponedjeljak na treningu znao sve ocjene napamet i nije bilo šanse da ti progleda kroz prste ako si zaradio ‘peticu’, a ne… Odmah si bio ‘odlikaš’ i morao bi s kiselim osmijehom na licu prihvatiti šalu na svoj račun.

U biti, ima malo licemjerja kod nas nogometaša.

Sve je super dok nam medijsko ogledalce daje divnu i bajnu sliku o sebi, ali onog trenutka kad pročitamo negativni komentar pretvaramo se u zlu kraljicu i svoj bijes iskaljujemo na tom ogledalu. Otkud njemu pravo da mi zamjera što sam promašio šansu? Je li on ikad u životu šutnuo loptu? Napisao je da sam djelovao umorno na terenu — pa što on zna o umoru, ima 200 kila? Shvaćate što mislim. Naravno, dalo bi se debatirati o doista upitnoj stručnosti i kvalifikacijama pojedinih domaćih sportskih novinara, ali i ta medalja ima dvije strane. Posao igrača je da igra, a novinara da piše. Što manje igrač brlja na terenu, to manje brlja i novinar u svom mediju.

Nedavno je tako novinar najčitanijeg portala napisao nešto što nije baš sjelo igraču našeg najuspješnijeg kluba uoči važne utakmice u Europi. Iznio je svoje subjektivno mišljenje o njemu, prozvavši ga “najslabijom karikom” svoje momčadi, ali je stav podržao statističkim podacima i time dao potrebnu dozu objektivnosti. Međutim, nogometaša i njegove suigrače je to toliko pogodilo da su iz protesta odlučili kako neće davati izjave za taj portal. I ovaj primjer samo potvrđuje ono što sam već spomenuo: iako ponekad tvrde drugačije, nogometaši prate gotovo sve što se o njima piše i nije im uvijek lako nositi se s time. Ponekad ne znamo boli li više ‘istina’ ili ‘laž’ koje pročitamo o sebi.

Često čitam o brutalnosti otočkih medija, posebno tabloida, prema nogometašima u Premier ligi. David Beckham u jednoj od svojih autobiografija navodi da je pravo čudo što se poslije crvenog kartona na Svjetskom prvenstvu protiv Argentine zadržao još punih pet godina u Manchester Unitedu. Luis Suarez je medije naveo kao glavni razlog zašto je odlučio otići iz Liverpoola u Barcelonu. Wayne Rooney, John Terry, Joey Barton, Ashley Cole… Svi su oni bili izloženi izrazito kritički nastrojenom tretmanu medija — nekad s pravom, nekad i ne. I čak je takvim profesionalcima, zvijezdama, elitnim sportašima bilo teško nositi se s time.

No, moderni nogomet je ovisan o medijima. U zamjenu za ogromne količine novca oni dobivaju vrhunski proizvod, najpopularniji na svijetu. I obrnuto, nogomet dobiva izloženost, publicitet, slavu. A nije li slava moćnija od novca? I čini mi se da je danas aktualnija nego ikad ona otrcana fraza da je i loš PR ustvari dobar. Bitni su lajkovi, šerovi, tvitovi… A ne možemo svi biti Snjeguljice — ima među nama, naravno, i onih ružnih sestara.

Dok ovo pišem, čini mi se da su moja preobrazba i prelazak na drugu stranu ogledala već počeli: od onog o kojem se tu i tamo pisalo do onog koji piše. Postajem mali dio velike mašinerije iza kulisa sporta. Prije sam se na terenu borio za naklonost gledatelja, sad ću se riječima boriti za naklonost čitatelja.

Once you start down the dark path, forever will it dominate your destiny, kaže Master Yoda. A ja sasvim slučajno osjećam da u meni jača Tamna strana Sile…