Ekonomi, fizioterapeuti, čistačice, ljudi koji brinu za održavanje terena… Ne moram pisati o njihovoj službenoj ulozi u klubu jer ona se podrazumijeva, ali ti su ljudi na neki način nositelji kulture organizacije u kojoj svoj posao obavljaju. Utkani su u sve pore kluba, sve su vidjeli i proživjeli, indirektno ili čak direktno utjecali na atmosferu unutar svlačionice, bili rame za plakanje, odnosno kukanje… Oni su duša kluba.

Posudio sam taj termin od Vincenta Kompanyja, koji u dokumentarcu All Or Nothing priča o klupskom zaposleniku koji je u teškom razdoblju za Manchester City redovito poslije treninga nosio kući prljavu opremu kako bi je oprao i priredio sutradan za igrače, jer si klub nije mogao priuštiti ni novu perilicu. Dočekao je on i vremena u kojima teku med i mlijeko, ali baš zato što je klubu bio posvećen veći dio svog života zaslužuje da ga kapetan momčadi prozove njegovom dušom.

Ovo je trenutak u kojem se ‘veliki’ trebaju tako i ponašati — spustiti se malo sa svojih oblaka i shvatiti da i oni ‘mali’ osiguravaju svrhu i smisao čitavom sustavu

U svakom klubu bih, nekako već po pravilu, kliknuo s fizioterapeutima i ekonomima. Nemam pojma kako bih to objasnio. Prve sam volio jer su mi uvijek djelovali malkoc neprilagođeni u tom nogometnom svijetu, a oni su možda gotivili mene zato jer se nisam volio masirati. S ekonomima, odnosno oružarima, morao sam biti dobar htio to ili ne — nitko ne želi poderane čarape, preveliki ili premali dres. Trudio sam se biti izrazito pristojan prema njima, a oni su pazili na mene.

Ekonom bi prije svih nas u svlačionici znao tko od igrača ide na pripreme, a tko ne — popis bi prvo išao njemu kako bi mogao isplanirati koju opremu i koliko nje treba ponijeti. Kao klinac u NK Osijeku, poslije zadnjeg treninga prije puta na pripreme jedva sam nekako prevalio to pitanje preko usta… “Unutra si, mali, šta se treseš”, odgovorio je Gogo, a meni kao da je Božić stigao ranije. Taj bi Gogo, dok su se još nosile crne Lottosice i Umbro Specialke, ‘marka’ igračima u svlačionici — poput Bakira Beširevića ili Josipa Balatinca — ulaštio kopačke onom crnom pastom toliko da si mogao oslijepiti gledajući ih.

Isti taj Gogo dočekao me u klubu i kad sam se pred kraj karijere vratio. Gotovo je cijeli svoj život posvetio NK Osijeku, a čak se i dvojica njegovih sinova bave istim poslom. U njegovu si ‘bunkeru’ mogao sjesti i krišom zapaliti cigaretu, dobiti savjet ili pronaći utjehu, on je svojim odnosom mogao učiniti da se igrač osjeti bitan, ali isto tako i postaviti ga na njegovo mjesto ako bi procijenio da je potrebno. Slično kao u onoj Kompanyjevoj priči, i Gogo je prošao sito i rešeto prije nego što je dočekao stabilizaciju i ljepša vremena za klub i za sebe. Neki drugi meni dragi oružari — poput Mare, Dančija, Vlade ili Finte — nisu bili te sreće, ali većina njih je i dalje u svojim klubovima i obavljaju posao jednako predano kao i uvijek.

Samo s nešto više neizvjesnosti i zebnje oko srca u ovim trenucima.

Negdje u veljači 2010. doživio sam lom maleola, one okruglaste kosti gležnja. Prvotni plan bio je gips i čekanje da kost zaraste uz World Of Warcraft po cijeli dan, ali naš fizio Miro nagovorio me da odem na operaciju i uvjeravao me da ću biti spreman već na prozivci za sljedeću sezonu. Nevoljko sam to prihvatio, ali imao sam puno povjerenje u Miru — i doslovno drugi dan nakon operacije bio sam na njegovu stolu, a on mi je do suza istezao tek rekonstruirani zglob u kojem su bila dva šarafa (i dan-danas su tamo).

Trenirali smo otprilike sedam sati dnevno, a on se zbog mene redovito vraćao kući obitelji u kasnim večernjim satima. Bio sam iznimno motiviran da se što prije vratim na teren i zaista sam u tom razdoblju radio kao zvijer — teretana, elektrosimulator, vježbe… I vrlo brzo je došlo vrijeme za ozbiljne treninge. Plivanje. Milijun puta gore-dolje. A ja plivam užasno. Trčanje. Stotine krugova. Bilo mi je jako teško. Ali svaku tu preplivanu dužinu i svaki taj otrčani krug Miro je odradio sa mnom. Svaki put.

Motivacija koju je svojim odnosom prema poslu i treningu prenio na mene bilo je nešto izvan svih mojih očekivanja. Malo me je i sram reć da je gazio krugove bolje nego ja, a plivao barem dvostruko brže od mene. Nisam si mogao dopustiti da odustanem ili da kažem kako mi je nešto preteško jer on je sav taj dril odrađivao uz mene.

Pretposljednji tjedan oporavka nizali smo runde oko terena na kojem je ekipa trenirala, ‘piramida’ od 1,2,3,4,5,4,3,2,1 krugova u brutalnom tempu. Trener je bio Zlatko Dalić i počeo je obraćati pozornost na nas dvojicu. Sjećam se kako je, nakon što smo završili, rekao Miri: “Pa Aljo će zaigrati još ove sezone!?”. A Miro se samo zadovoljno smijao i nikad mi nije rekao je li mu to i od samog početka bio plan. Zaigrao sam 58 dana nakon operacije i dobio prijatelja za cijeli život.

I nije jedini. Gotovo svi fizioterapeuti s kojima sam radio ostali su mi prijatelji — poput Spliće, Duleta, Mikija… A sve zbog načina na koji su radili svoj posao i količine brige koju su uložili u mene, vrlo često i nauštrb vlastitog slobodnog vremena, a za dobrobit kluba.

Svo to nenogometno osoblje u klubovima ima zapravo puno veću važnost nego što bi netko ‘izvana’ pomislio na osnovu njihovih zanimanja. Neki od njih odgojili su generacije djece u klubovima, a da im to nije bilo u opisu posla. I danas pamtim tete spremačice koje su nas kao 10-godišnjake opominjale po hodnicima da ne ostavljamo svinjac iza sebe i upozoravale da moramo pristojno pozdraviti svakoga koga u njima sretnemo. Kasnije su nas iste te žene uz zagrljaje u tunelu prije utakmice ispraćale na teren.

Pišem sve ovo jer su se ljudi poput ovih prvi našli na udaru korona-krize u nogometu. Neshvatljivo mi je i nepošteno da ih se, čak i u nekim vrhunskim klubovima, stavlja na vjetrometinu — pa tako Tottenhamov predsjednik Daniel Levy smanjuje plaće zaposlenicima i šalje ih na vladine mjere, a sve to na dan kad je sebi uzeo tri milijuna funti bonusa. Samo ga je pritisak javnosti prisilio da promijeni svoju odluku. Utah Jazz otpušta nekošarkaško osoblje, a urugvajski nogometni savez otpusta izbornika i 400 zaposlenih. Ali ima i suprotnih primjera — igrači Real Madrida svojevoljno smanjuju plaće kako bi zaštitili ostale zaposlene u klubu, a Kevin Love sam samcat pokreće trend u NBA ligi u kojem igrači doniraju dio svojih plaća za troškove razlicitih klupskih zaposlenika.

Potpuno mi je jasno da ćemo svi snositi posljedice uzrokovane situacijom u kojoj se cijeli svijet našao. Gotovo nitko neće izaći neokrznut i tek ćemo vidjeti hoće li se i na koji način promijeniti i sam svijet sporta. No, ovo je trenutak u kojem se ‘veliki’ trebaju tako i ponašati — biti odgovorni, spustiti se malo sa svojih oblaka i shvatiti da i oni ‘mali’ osiguravaju svrhu i smisao čitavom sustavu. Da i oni omogućuju funkcioniranje tog živog organizma koji zovemo klubom.