Aljoša s druge strane ogledala

Prokletstvo talenta

Kako sam prekasno shvatio važnost prave radne etike

U današnjem Vikend-retrovizoru podsjećamo na jednu od ‘klasičnih’ kolumni Aljoše Vojnovića na Telesportu: onu o odnosu talenta i rada i tome kako je posvećenost radnoj etici temelj svakog uspjeha. Naprosto se radi o univerzalnoj poruci koja uvijek vrijedi, čak i bez obzira na to bavili se profesionalno nogometom ili nečim skroz drugim.

xx

Pojeo nas je.

Nije nam dao tri gola i još tri namjestio — ma ne, ništa takvo, nego ga je doslovno bio pun teren i imao si osjećaj da je u srcu svega što se na njemu zbiva. Bio sam ulazni junior i igrali smo prvenstvenu utakmicu protiv Dinama, a on je baš očito odskakao u svakom pogledu. Nakon utakmice sam mu prišao i onako u polučudu ga upitao kako je moguće da igra “takav” nogomet, a njegov odgovor zvučao je jednostavno i banalno: ne sjećam se točno, pa parafraziram, ali svodio se na to da je trener razgovarao s njim i poručio mu da “mora početi više trčati”. Već sljedeće sezone je otišao na posudbu u Zrinjski i ostalo je povijest — Luka Modrić postao je jedan od najboljih igrača na svijetu i osvajač Zlatne lopte.

Sjetio sam se tog davnog susreta kad sam nedavno gledao biografski film o Dinu Rađi. Ne želim širiti spoilere, ali dovoljno je reći da je lajtmotiv onaj poznati: rad, rad i samo rad.

Kao klinac lijepio sam kojekakve sličice u ormar s igračkama ispod televizora u dnevnoj sobi. Bilo je svega — od Štrumpfova, Nindža kornjača i Asterixa pa do Carlosa Valderramme, Romarija i Johna Starksa; imao sam i Rađu, iako ne cijelog, jer sam dobio samo tri sličice koje su zajedno tvorile njegov portret u dresu Boston Celticsa. I naravno da me onda zanimao film o jednom od idola iz djetinjstva; gledajući ga i slušajući kako objašnjava epizode iz svoje karijere, uspone, padove, nedoumice, borbe, iskupljenja i, naravno, pobjede kojih je bilo tako puno…

Talenata je bilo na lopate, a doslovno su propali. I ne stavljam sebe iznad njih; ja sam samo donio nekoliko boljih vezanih odluka i imao malo više sreće

Ali u svemu tome nisam pronašao sebe. Nije mi sjedalo u glavu kako je moguće da je mladi Dino tako rano shvaćao važnost rada. Kako je je tako rano shvatio da može uspjeti samo ako bude radio više od drugih. Jer za mene je nogomet bio igra. Zabava. Ni više ni manje od toga.

Da me ne shvatite krivo, obožavao sam ići na treninge, volio sam se nadmetati uvijek s najboljim suigračima. Ali ostatak mog dana nikad nije bio posvećen sportu, mom poslu; nisam imao individualnog trenera, nisam išao u teretane, na masaže, nisam istezao mišiće niti sam ljeti, izvan sezone, imao strogi raspored invididualnih treninga. Naprosto nisam odrađivao onaj meni manje privlačan dio koji nije bio usko vezan uz trening s ekipom nego je ovisio isključivo o meni samome. Jedan mi je pomoćni trener prije nekoliko godina rekao da u karijeri nije vidio igrača koji svaki put dođe zadnji u svlačionicu, najžešće od svih odradi trening, ali onda opet prvi ode — i u biti me nitko nikad nije bolje opisao.

Ne vjerujem da u suvremenom nogometu, kao i sportu općenito, postoji itko koga se smatra vrhunskim, a da nije radnik, posvećen svom poslu od jutra do mraka. Posebno veliki sportaši pridonijeli su tome da takav mindset postane standardan.

Primjerice, košarka je imala Michaela Jordana koji je ostao upamćen kao GOAT, a među stvarima koje su ga učinile legendarnim svakako je bila i njegova radna etika. Možda griješim, ali mislim da smo u nogometu nešto slično vidjeli tek pojavom Cristiana Ronalda, što je novije generacije nogometaša, one koje su odrastale idolizirajući ga, natjeralo da doživljavaju nogomet drugačije od moje generacije. Iz moje perspektive, to je njegova najveće ostavština — promijenio je percepciju jedne igre u glavama djece diljem svijeta koja se žele njom ozbiljno baviti.

Sam talent za mnoge može biti i prokletstvo. Igra je za talentirane klince prelaka, ne moraju se napinjati da bi pobijedili i do uspjeha dolaze s mnogo manje truda nego oni manje talentirani.

Iz moje generacije propalo je puno stvarno talentiranih igrača. Da mi je prije 20 godina netko rekako kako kadetski i juniorski kapetani, prvi strijelci ili najbolji igrači Cibalije, Dinama, Hajduka, Osijeka, Rijeke, Varteksa neće napraviti ništa značajno u svojim karijerama, rekao bih mu da je lud. Ali dogodilo se upravo to: talenata je bilo na lopate, a doslovno su propali. Velik dio krivice za to snosi i naš tada loše postavljen sustav razvoja mladih, ali mojim očima je sad neosporno da talent jedino u kombinaciji s vrhunskom individualnom radnom etikom može donijeti prave rezultate.

Nadam se da mi neće zamjeriti što ih spominjem, ali sjećam se tih genijalaca iz mlađih selekcija. Grga je talentom bio izvanzemaljac; on je u kadetima davao golove iz slobodnjaka s 35 metara, mogao je sve s loptom, imao je geg, lažnjak, ma sve što možeš poželjeti od plemenitog veznjaka. I nije da on ništa nije odigrao u karijeri, imao je vrhunskih utakmica u Prvoj HNL, ali po onome što je mogao napraviti time realno nije niti zagrebao površinu. Kao ni Pljucko, Dejo, Mara, Serta, Raja, Cindra, Tomo, Šare…

I ne stavljam sebe iznad njih; ja sam samo u određenim trenucima karijere donio nekoliko boljih vezanih odluka i imao malo više sreće. Ali svima nama je zajedničko bilo to da nogomet nismo na vrijeme počeli shvaćati dovoljno ozbiljno.

S druge strane, puno onih koji im talentom nisu bili ni do čarapa napravilo je karijeru. Pronašao bi se među njima, jasno, i poneki koji je imao ‘jakog’ tatu, uju ili menadžera, ali suludo je uopće i pomisliti da se za svoj uspjeh nisu pošteni naradili — naravno da jesu. Bili su svjesni svojih mana i spremni nadomjestiti ih krvavim radom.

Sjećam se i kako me jednom prilikom posramio dečko godinu dana mlađi od mene. Te sezone je ‘eksplodirao’ u HNL-u i zadivio me igrom u međusobnom susretu, mada ga se uopće nisam sjećao od ranije. Ja sam grijao klupu, ali otišao sam mu čestitati poslije utakmice, a on me pitao “pa jel treniraš šta privatno?”. Bum. Iz vedra neba. Spustio me tada Ante Rukavina, o njemu je riječ, iako mi je čovjek samo dao posve dobronamjerni savjet. Jasno je i zašto: nisam se davao nogometu onoliko koliko sam trebao.

Pregledavam sad ovo što sam napisao i čini se da sam baš otkrio toplu vodu: talent i rad kao formula za uspjeh. Ma bravo, Aljo — sjedi, pet.

Ali je li to sve?

Opet razmišljam o Rađinom filmu i o svemu što je pričao, načinu na koji je pričao. I naočigled mi nešto nedostaje u toj (pre)jednostavnoj formuli. Jer, znate što — u Hall of Fame se ne ulazi samo talentom i radom. Nema šanse. Za takvo nešto, za svjetski vrh, treba ti još nešto više od toga. Treba bi nešto što se ne može tako lako identificirati, a radi se o stavu, nepokolebljivosti, pa i ludosti. Snage za donijeti odluke. Hrabrosti za nositi se s njima, posebno s onim krivima koje doneseš, ali i onima koje drugima oko tebe izgledaju kao krive, jer moraš biti spreman mijenjati mišljenja i stavove, rušiti barijere. Treba ti sposobnost da podneseš poraze i pretvoriš ih u pobjede.

Ali ne slušajte mene, pogledajte film.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.