Aljoša s druge strane ogledala

Sirenski zov lopte

Ostati u nogometu nakon igračke karijere ili ne, pitanje je sad

Ma otvori birtiju, pa to bi gorjelo svaki dan.

Tako je glasio dobronamjerni savjet jednog od mojih najboljih prijatelja kad sam s njim podijelio svoje nedoumice oko toga što sa sobom jednom kad objesim kopačke o klin. I naravno da to nije bio jedini takav; istu stvar su mi sugerirali i drugi i ne treba puno razmišljati da bi se dokučilo zašto. Bivši nogometaši već tradicionalno se povezuju s ugostiteljskim biznisom — bilo da se radi o gazdama ili o ‘inventaru’, često ogorčenim i blago disfunkcionalnim tipovima koji provode dane pričajući o tome kako je nekad bilo bolje. I možda bi se takva priča i sa mnom zakotrljala da mi supruga nije rekla: “Bavi se čim god hoćeš u životu, samo, molim te, ne otvaraj birtiju”. I nisam.

Samo, što onda? Podaci koje prikuplja XPro, organizacija koja povezuje bivše profesionalce, govore o alarmantnom udjelu onih koji u godinama nakon karijere bankrotiraju, ne uspijevajući se prilagoditi novim životnim uvjetima — jer nakon što odu u igračku penziju, pred njima su još desetljeća u kojima moraju plaćati račune, a da ne mogu raditi ono što najbolje (ili jedino) znaju, a možda još veći problem od toga je pronaći si novi smisao i svrhu. Ima li života prije smrti?

Još češći savjet koji sam dobivao bio je onaj da “ostanem u nogometu”. Hm, da.

Niti jedna odluka koju u životu donesemo nije zicer. Sve su to nekakve polušanse

“Jednom kad karijera prođe, trenerski posao je sljedeća najljepša stvar”, pričao je Xavi prije nekoliko godina, dok je još igrao za Barcelonu. “Uživat ću kad se ujutro budem budio znajući da ću osjetiti miris trave na terenu i čuti zvuk kopačke koja udara loptu. To je moj život.”

Nogomet te mami, specifičan je to svijet i nesumnjivo lijep; euforija, adrenalin, osjećaj postignuća… Sve se to zaista da osjetiti i nakon igračke karijere ako ostaneš usko vezan uz igru i nogometni klub.

Lomio sam se. Dugo sam igrao, upoznao puno ljudi iz tog miljea i sprijateljio se s mnogima, ponešto sam o nogometu i naučio… Samo, uvijek je postojao taj neki čudan osjećaj u želucu i pojačavao se svaki put kad bih pomislio na nastavak svoje nogometne priče — bilo kao trener, skaut, P.R. officer, oružar ili direktor svemira. Nešto nije pasalo. I kad god bih u svojim previranjima došao blizu točke u kojoj mi se činilo da je ostanak u igri najbolja odluka, onaj osjećaj u želucu bi se vratio i ubrzo bih pomislio da samo zavaravam samog sebe. Za nas bivše igrače, nogomet je poput prekrasne sirene iz legendi koja s hridi doziva umorne pomorce što ni sami nisu sigurni kuda plove. Potpuno te očara i zavede, ali kreneš li na tu hrid, po svoj prilici ćeš doživjeti brodolom.

Koliko god mi nogomet sada nedostajao i privlačio me onime što u svojoj suštini jest, bojao sam ga se. I još uvijek ga se bojim.

S jedne strane je to linija manjeg otpora — jer što drugo nogometaš uistinu zna raditi? O čemu drugome može razgovarati na način na koji može o nogometu? O čemu drugome može dati mišljenje, a da ono ima neku težinu? Međutim, puno je igrača, a posebno onih koje računaju u klupske legende i ikone, koji prebrzo ulaze u trenerske i druge poslove dok za to još nisu sasvim spremni. I onda se sjebu za ostatak radnog vijeka koji se svede na oblijetanje i lešinarenje oko kluba pikirajući nekakvu, zapravo bilo kakvu funkciju, samo da nešto rade.

Bilo me je strah da bih se mogao pretvoriti u jednu od takvih ‘legendi’, ali i ne samo to; unatoč činjenici da mi nedostaju mnoge stvari — čak bih rekao sitnice, specifičnosti iz igračkih dana — nekako ne vjerujem da je svijet nogometa nakon njih mjesto na kojem ih mogu nadomjestiti. Poput onih hridi sa sirenama, primamljiv je i krasan izvana, a iznutra surov i opasan.

Jer, kako u tekstu iz kojeg sam već na početku kolumne malo ‘ukrao’ objašnjava Mario Jurić, glavni tajnik Hrvatske udruge Nogometni sindikat, velik dio profesionalaca nakon karijere pati od poremećaja koji se može dovesti u vezu s PTSP-om: “Igrač tijekom karijere gotovo svaki tjedan ima nekakvu bitku. Pogotovo u većim klubovima, to su uvijek nekakve povijesne utakmice”, pričao je Mario. “I onda poslije karijere, kad se sve to završi, kad se taj adrenalin prestane lučiti, dolazi do posttraumatskog stresa.”

Nekad davno bilo je sasvim normalno da se igrači nakon karijere naprosto prebace na sasvim obične poslove i rade ih do kraja života. Naletio sam na primjer stanovitog Nikole Perlića — rodom iz Slavonskog Broda, bio je jugoslavenski reprezentativac uoči Drugog svjetskog rata i igrao za beogradsku SK Jugoslaviju, pa i jednu sezonu za Lille; u svibnju 1939. taj je Nikola zabio gol kojim je s 2-1 u Beogradu srušena Engleska i to mu je nesumnjivo bio highlight karijere. Barem one nogometne — jer kralj je nakon rata i igračkog umirovljenja idućih 30-ak godina u Borovu, gdje se skrasio, bio poznati krojač. Zamislite sad da neki od Vatrenih koji su zabijali Englezima stane krojit odijela…

Ali to ne znači da nemamo nikakvog drugog izbora osim nogometa, birtije i smrti.

Nekih šest mjeseci prije nego što ću stvarno prestati s igranjem kukako sam tako jednom prijatelju oko toga kako nemam pojma što me čeka u životu jer ništa drugo ne znam. I upravo mi je on otvorio oči ili barem pomogao da osvijestim neke stvari o sebi kao sportašu. Pitao me je — kako netko tko je gotovo 20 godina u profesionalnom sportu može o sebi razmišljati na način da nije ni za što? Rekao mi je da netko poput mene, tko je vrlo rano u životu stekao radne navike, iskusio odricanje, pritisak i očekivanja drugih, osamostalio se, doživio pobjede i poraze ozbiljna razočaranja i sve od A do Ž što se tiče ljudskih odnosa… da netko takav ne može biti bolje pripremljen za ono što ga čeka nakon karijere. Jer možda ne znam ništa raditi, ali puno je toga što mogu naučiti.

To je suština poruke koju želim prenijeti svim svojim kolegama koje sad možda već pomalo, kao nedavno i mene, hvata panika: spremni ste za sve ono ‘poslije’, samo pokušajte naći nešto što vas čini sretnima. Ako je to Xavijeva priča i samo nogomet — super, dajte se u to, nastavite tu priču. Ali ako nije, bježite glavom bez obzira.

Ljudi često koriste metafore iz nogometa u svom privatnom i poslovnom životu. Fora je, međutim, kad se nađete s druge strane i shvatite da lekcije iz nogometa vrijede i u stvarnom svijetu i da vam mogu pomoći da se u njemu snađete.

Danas radim uredski posao. Kad sam došao u firmu, malo sam toga na laptopu znao napraviti osim upaliti Football Manager i ulogirati se na Skype, ako se sjetim šifre. Prvu prezentaciju u PowerPointu radio sam, brat-bratu, 20 dana. Ali malo-pomalo sam počeo hvatati konce; uspio sam iskontrolirati ego i prihvatiti činjenicu da sada, u ovoj ‘svlačionici’ u kojoj sjedi šestoro ljudi koji ubijaju u svom poslu, nisam kapetan nego tek neki mali braco, junior koji se probija u prvi sastav.

Dvije stvari su mi najviše pomogle: snalaženje u međuljudskim odnosima, u što spada i naučenost na timski rad, te želja za učenjem i napretkom. To je to. Pronašao sam na neki način sebe — novog sebe, ako hoćete — ali pronašao sam i tim koji me prihvatio kao malo tko drugi u životu. Pogreške koje sam činio u onoj karijeri pripremile su me da u ovoj (ako je već smijem nazvati karijerom) radim stvari onako kako se trebaju raditi. U novom uredu, kao i u novoj svlačionici, vrlo brzo moraš pokazati da vrijediš i da možeš pridonijeti, inače brzo padaš u drugi plan i čeka te pedala. Zato sada mogu sa sigurnošću reći da me je nogomet pripremio za budućnost puno bolje nego što sam to mogao i zamisliti.

Niti jedna odluka koju u životu donesemo nije zicer. Sve su to nekakve polušanse.

Takva je i ova moja koja me odmakla od nogometa, a kojem sam zapravo blizak još jedino pišući ovu kolumnu. Hoću li se jednom vratiti sirenskom zovu lopte? Ne znam. Ne vjerujem. Izašao iz njega umoran. Dao sam sve što sam imao kao igrač, a za nešto drugo mislim da nisam stvoren. Ali sam mu zahvalan što me pripremio za ono što dolazi jednom kad kopačke krenu skupljati prašinu.