Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Aljoša s druge strane ogledala

Sjekači i padavičari

O grubostima i simuliranju u nogometu

Kad sam Danija Olma onako dobrano posložio na zemlju u jednom duelu, skočila je valjda kompletna Dinamova klupa.

Kao, “namjerno sam ga išao ozlijediti” — što, realno, nije imalo veze s mozgom. Jasno mi je, Olmo je bio investicija i zadnje što mu je trebalo bila je neka ozljeda na glupoj utakmici protiv Istre, ali start s namjerom se vidi iz aviona. Ovaj nije bio takav.

Štajaznam, puno sam lajao i kenjao, dobar dio onih koji me pamte kao igrača možda me smatra grubim, ali pretpostavljam da sam većini suparnika na terenu bio više iritantan nego grub. Neminovno je da će u sportu kakav je nogomet doći do grubosti, ali 99 posto njih je u žaru borbe. Jasno, postoje i anomalije, odnosno čudni likovi poput Pepea. Sjećam se da sam snimku onog njegova famoznog starta na utakmici protiv Getafea pogledao barem 20 puta zaredom i ni nakon toga mi nije bilo jasno što je, pobogu, tom čovjeku bilo u glavi. Takve stvari bacaju sjenu na nogomet.

Imao sam, pogotovo u mlađim danima, prilično uzavrelih okršaja na terenu.

Garantiram da i moja mama može istrpjeti duele na kakve se pola današnjih igrača baca i prevrće po terenu. A kad Neymara netko nagazi, on se otkotrlja sve do klupe

Još tamo 2008./09. igrali smo za ostanak u ligi nakon što plaće u Sesvetama nije bilo šest mjeseci i jedva sam čekao pobjeći iz kluba. Prva kvalifikacijska utakmica protiv Dragovoljca, dosta trula i bez ijedne šanse ako me pamćenje služi, završila je 0-0 ‘kod njih’ (igralo se na Maksimiru). U jednom skoku me tada Marko Janjetović napenalio laktom i razbio mi glavu — nije bilo namjerno, barem tako mislim. Doktor me zašio i normalno sam odradio utakmicu do kraja. Ganjali smo malo jedan drugoga po terenu i psovali si, ali ostalo je na tome.

Drugu smo igrali ‘kod nas’ (u Kranjčevićevoj) i dobro je krenula za nas. Poveli smo nakon što je Jasmin Agić ukrao jednu loptu pred njihovim šesnaestercem i proturio je do mene; dobro smo igrali i visio je gol za 2:0… Ali u drugom sam se poluvremenu počeo natezati s jednim od suparničkih stopera. Ulazili smo u puno duela, a on je bio nešto niži od mene pa bih mu uzeo gotovo svaki skok. Nije mi ostajao dužan, lupali smo jedan drugoga i slutilo je na sranje. Kad mi je uzeo jednu loptu, proganjao sam ga i dobrano s leđa izgazio po petama, onako pokvareno i namjerno, zaradivši žuti karton.

Nastavili smo se prepucavati, rekao mi je da će mi vratiti i samo par minuta kasnije stigla je opet jedna visoko ispucana lopta. Krećemo u taj skok zajedno i uspijevam ga nadskočiti, ali istovremeno i potežem lakat prema njemu. On nije dizao ruke i razbio sam mu nos. Bum — direktni crveni… Dragovoljac je zabio za 1:1 u valjda prvoj sljedećoj akciji i bio sam u strahu da ću biti kriv za ispadanje iz lige, ali srećom se ukazao Mario Čižmek i golom iz slobodnjaka nekoliko minuta prije kraja popravio svinjariju koju sam ja napravio.

Jedini put kad sam stvarno ozlijedio suparnika bilo je na utakmici protiv Slavena u Koprivnici, i to baš svog prijatelja Nikolu Šafarića. Uklizao sam mu s leđa — i to ne u namjeri da ga opalim, nego da trener vidi “kako se trudim”; u tom debilnom klizećem Šafina se noga nekako zapetljala ispod mene i otišli su mu ligamenti u zglobu, nije igrao barem dva mjeseca. A ja sam tri-četiri mjeseca kasnije potpisao za Slaven i prvi koji me dočekao u svlačionici bio je upravo on: “Jebal’ si mi majku dobro, smrade jedan”, rekao je i zagrlio me. Ostao mi je jedan od dražih suigrača, gospodin na terenu i izvan njega i mogu reći da sam od njega puno naučio. A činjenica da mi nikad nije zamjerio taj nesretni duel objašnjava na kraju i suštinu nogometa kao sporta.

Triput su mi razbijali glavu, dvaput lomili rebra, promijenio sam i valjda 50 setova noktiju na nogama, ali dok sam igrao, najmanje me je smetalo kad me netko na terenu pegla. Štoviše, volio sam igrati protiv takvih, jer onda bih bio 100 posto fokusiran na utakmicu. I nikad nisam bio nešto pretjerano ljut na suparnika jer vjerovao sam da ništa nije bilo namjerno, nego u žaru borbe. Kontam da velika većina nogometaša tako funkcionira.

Ima, naravno, i onih drugih. Padavičara. Ajme.

Na to sam oduvijek bio alergičan i baš mrzio ovo odvratno moderno valjanje, prenemaganje i plakanje koje me izbaci iz takta i kad gledam televiziju — a kad te netko na taj način vara na terenu, to je još neusporedivo gore. Meni je bilo neugodno ostati ležati na travi poslije duela. Doslovno neugodno — doživljavao sam to kao nekakvu sramotu, pokazivanje suparniku da je bolji ili jači od tebe. Kad bi me netko stvarno razvalio, ustajao bih čim sam pao upravo zbog tog osjećaja srama.

Znalo me poslije utakmice živcirati to što sam protiv nekog u duelu otpao k’o ratkapa i pamtio bih to. Nije to uvijek koristilo ekipi, ponekad ne bi bilo loše da sam znao iznuditi žuti karton za suparnika, ali to nisam imao u sebi, nisam znao kako. Mislim da bi moje simuliranje bilo za Zlatnu malinu.

Onima koji nisu igrali nogomet, a gledaju ga, vole i prate, vrlo često poneki dueli mogu izgledati brutalno. Ali meni se čini da je većina duela u nogometu zapravo sasvim bezazlena. Garantiram da i moja mama može istrpjeti duele na kakve se pola današnjih igrača, posebno vrhunskih, baca i prevrće po terenu. Ne pričam sad o ozbiljnim startovima i ozljedama koje se dogode; pričam o onim kontaktima kad Neymara netko nagazi, a on se otkotrlja sve do klupe. Ili kad Davida Luiza pogodi lopta u živom zidu, a on je tri minute u nesvijesti. Daj, nemoj me zajebavat.

Nije na terenu uvijek ugodno, jasno. Ali puno stvari oko kojih se diže frka nije uopće vrijedno spomena. Jednostavno ide uz posao, kao što zidar ima žuljeve na rukama. Nogometaši treniraju cijeli svoj život, spremni su, žilavi i otporniji od prosječnih ljudi. Rukometaši jedni drugima kopaju oči, kidaju dresove, lijepe šamare; NFL-ovci se frontalno sudaraju u punom sprintu, ragbijaši se gruvaju glavama kao da svaki od njih kod kuće ima rezervnu — i nigdje nema takvog prenemaganja i varanja kao u nogometu.

Ne brinite, nismo mi nogometaši ni od šećera ni od papira, preživjet ćemo. Uglavnom.