U jednom trenutku se to činilo kao dobra ideja.

Iznerviran učestalim tretmanom nekolicine istih gledatelja s tribine, odlučio sam izaći na teren s vatom u ušima. Ako ih ne čujem, ne mogu me ni živcirati, mislio sam. Logično. Što kažete — Aljo, budalo, nisi valjda mislio da si prvi koji je došao na takvu genijalnu zamisao? U pravu ste. Problem je u tome što, kad si oduzmeš osjetilo sluha, na terenu stalno imaš osjećaj da ti suparnik visi na leđima, stalno si u totalnoj panici i loviš sjene. Tu sam utakmicu odigrao tako ‘bajno’ da mi nikakva slična idiotarija više nije padala na pamet.

Navijači su tu, sviđalo se to nama nogometašima ili ne, i imaju pravo izražavati svoj stav pa makar to za tebe značilo samo smetnju i provokaciju. Ne možeš ih se riješiti i izbaciti iz jednadžbe; jedino što možeš je napraviti nešto što će ih utišati i obeshrabriti.

Tema navijača u meni budi gotovo isključivo dobre asocijacije, pamtim samo lijepe stvari. Ali bilo je, naravno, i težih epizoda. Ne mislim pritom na povike, uvrede ili provokacije suparničkih navijača — to je nešto na što se lakše navikneš i meni nikad nije smetalo; naprotiv, palilo me. Nešto je sasvim drugo kad se vlastiti navijači okrenu protiv tebe i igračima je znatno teže nositi se s time. Igrao sam s nogometašima, pa čak i nekim kapetanima svojih ekipa, koji su imali velikih problema s tribinama. Neki od njih su čak doslovno mrzili igrati domaće utakmice jer su imali osjećaj da njihovi vlastiti navijači jedva čekaju da nešto zeznu kako bi ih mogli izzviždati. No, ima i takvih koje i to napali…

Pričao mi je jednom Nenad Bjelica kako se on nosio s time za igračke karijere, spominjući utakmicu u Španjolskoj iz vremena kad je bio još relativno mlad igač, a publika ga je uzela na zub. Nije ga išlo, griješio je, a oni su mu zviždali i dobacivali. Međutim, on bi baš u takvim situacijama postajao još ‘gladniji’ lopte i aktivno tražio da mu je dodaju; makar ‘na silu’ bi pokušavao isprovocirati neki dobar potez, dodavanje, udarac na gol, samo da pokrene sam sebe i vrati samopouzdanje. Jer bolje je i na takav način odigrati loše nego se skrivati na terenu i bježati od lopte — onda nemaš šanse.

Ako navijač, pa i onaj koji ne voli tebe i tvoj klub, osjeti da daješ svoj maksimum za momčad, time nećeš kupiti njegovu ljubav nego ćeš zaslužiti njegovo poštovanje

Odnos između navijača i igrača prilično je složen. Ponekad je teško objasniti zašto navijači vole jednog, a ne vole drugog igrača. Jer što oni znaju o nama kao osobama? Vrlo malo. U pravilu ne znaju kako živimo, što volimo, koji su nam interesi i hobiji, jesmo li dobri prijatelji, partneri, roditelji, gdje stojimo po svjetonazorima… Kad bi znali takve pojedinosti o nama, vjerojatno bi puno omiljenih igrača završilo nevoljeno.

Navijačima je, naravno, najbitnije da igrač donosi nešto klubu za koji navijaju. Iz vlastitog iskustva rekao bih da postoje tri tipa igrača koji najčešće uživaju blagonaklonost tribina: onaj koji daje golove, oni koji ima ‘potez’ i onaj koji daje baš sve od sebe. Takvima je raja spremna i progledati kroz prste i dati im bezrezervnu podršku čak i onda kad im ne ide. Jer takvi bodu oči, nemoguće ih je ne vidjeti na terenu — i nije čak bitno ni to ima li navijač zapravo blage veze o nogometu, ovu trojicu će gotovo svatko prepoznati.

Ali ponekad ni to nije presudno. Koliko god zvučalo smiješno, ponekad ‘palac’ gore ili dolje donose sasvim banalne stvari koje niti ne utječu nužno na samu igru nogometaša. Kakav mu je hod, držanje, stav na terenu, djeluje li angažirano ili nezainteresirano. Je li šlampav ili graciozan u kretnjama. Kako mu stoji dres. Kakvu frizuru ima i koliko često je mijenja. Nosi li uvijek šarene kopačke. Kako slavi gol, a kako reagira kad nešto sjebe. Sve su to detalji koji utječu na percepciju pojedinog igrača u očima navijača i dodatno oblikuju njegov status među njima. Neki igrači već samom pojavom imaju ‘ono nešto’ — padaju mi na pamet Ronaldinho, Carles Puyol, Francesco Totti, Raúl — što morate voljeti ili barem poštovati, bez obzira na to jeste li simpatizer njihova ili suparničkog kluba.

Istina, taj naš HNL malo je ‘specifičan’ po pitanju navijača.

Ujutro na dan utakmice uvijek bi mi prva pomisao bila “da barem bude ljudi na stadionu…”. Nebitno gdje bismo igrali, kod kuće ili u gostima, uvijek sam vjerovao da ću bolje odigrati ako bude više gledatelja. Imao sam osjećaj da u pravoj atmosferi brže padam i dižem se, da dulje mogu trčati, da budem koncentriraniji i da mi je sve to jednostavno veće uživanje. Neke utakmice dobiješ (ili ne izgubiš), a ne znaš ni sam kako i najčešći je zaključak — navijači. Ako ih ima, naravno.

Ne mogu vam pričati o tome kako je igrati pred 54.000 ljudi na Anfieldu koji gori i gura te od početka do kraja, pa si u stanju nadoknaditi i 3:0 iz prve utakmice protiv Barcelone. Igrao sam pred 35.000 u Bukureštu, 40.000 u Iranu, 15.000 u Gradskom vrtu. Ili na Poljudu… Te utakmice imaju malo toga zajedničkog s onima koje igraš pred pred šačicom prijatelja i rodbine ili pred par stotina uglavnom nezainteresiranih promatrača, što je nama nogometašima tragedija i tuga.

Kad izađeš pred pun stadion, imaš osjećaj da te noge same nose, čak do te mjere da iracionalno trošiš energiju. Adrenalin te puca. Svaki duel koji dobiješ popraćen je glasnim ovacijama. Kad tvoja ekipa da gol, to je takav udar elana i samopouzdanja, takva neobjašnjiva sreća koju podjednako snažno i zajednički iskuse svi, na terenu i na tribinama… Gdje drugdje takvo što uopće možeš doživjeti? U tom trenutku kao da nestaje granica između neposrednih aktera i gledatelja, kao da taj “12. igrač” stvarno i igra i nosi te. Zato ta titula nije samo floskula. Nema tu uvlačenja navijačima; onaj tko nije zaigrao pred punim tribinama ne može pojmiti njihov značaj za vrijeme utakmice.

Moram vam ipak nešto priznati: teško mi je do kraja razumjeti navijački zanos.

Nisam jedan od njih. Naravno, postoji klub koji volim i za koji navijam, ali oni hardcore fanovi, oni za svoje klubove žive i s njima su jedno. Ta emocija koju nogomet izaziva u ljudima je neosporna, a s druge strane apstraktna i teško dokučiva. Svejedno, ponosan sam na to što sam s njima tijekom karijere uspio ostvariti relativno blisku vezu i zadobiti njihovu naklonost. A do nje se ne može doći forama, štosovima i PR-om. Ne pomaže demagogija, pa čak ni populizam, za koji sam i sam znao biti optužen.

Jer ako navijač, pa i onaj koji ne voli tebe i tvoj klub, osjeti da daješ svoj maksimum za momčad, time nećeš kupiti njegovu ljubav nego ćeš zaslužiti njegovo poštovanje.

Kome treba više od toga?