Gledao je, objasnio nam je, Kanadu na Svjetskom prvenstvu i nešto što je vidio natjeralo ga je na razmišljanje. Kanadu. Onda možda već pretpostavljate da nije bila riječ o nogometu — nego o hokeju: primijetio je da Kanađani vrlo često roknu pak u suprotni korner i onda ide totalni presing u tom dijelu terena. Takva igra očito je palila jer osvojili su turnir, pa je bio red da i mi pokušamo nešto slično. Uigravali smo tako lupanje sa svoje polovice terena prema jednom od kornera, idealno dijagonalom, a onda: makljaža. Radili smo tako jedno tjedan dana prije nego što smo odustali od te ekscentrične ideje i vratili se ipak malo klasičnijem nabijanju.

Nisam tada imao pojma o tome da su korijeni presinga kao koncepta upravo u hokeju i da sežu još u davnu 1934., kad je trener Chicago Black Hawksa Tommy Gorman, Kanađanin, shvatio da je povlačenje u pasivnu zonu kako biste zaštitili gol kontraproduktivno te da je učinkovitije pritisnuti suparnički napad u samoj izgradnji. Uvodeći elemente presinga osvojio je Stanley Cup.

Nisam znao ni to da ću godinama kasnije gledati Borussiju Dortmund pod Jürgenom Kloppom kako nabija lopte u suprotni korner i onda ih ponovno osvaja ludim intenzitetom i da će taj, neki kažu, revolucionarni gegenpressing biti ne samo tako uzbudljiv, nego i da će postati temeljni koncept u suvremenom nogometu.

Igrač s vremenom nauči da je trener uvijek u pravu. Čak i onda kad nije. Ili pogotovo onda kad nije

Nije, dakle, taj moj stari trener bio ni lud. Tko zna, da je bio uporniji, a mi naučili to raditi kako spada, možda bi presing postao i naš playmaker, a momčad iznenadila sve suparnike i napravila neku senzaciju. Čudni su putevi nogometni.

Često mi je tijekom karijere zvonio onaj citat Zabranjenog pušenja o igranju za raju i zanemarivanju taktike. Igrao sam s takvim igračima koji puno toga rade na svoju ruku, po osjećaju; nekakva taktička postavka ih baš i ne zanima i oni igraju svoju igru. Takav je bio, recimo, mladi Ante Rebić. Ili Bojan Vručina. To su bili igrači koji su činili razliku, davali bitne golove, oni za koje se ostatak ekipe pošteno naradi, a treneri im često progledaju kroz prste kad ne poprate beka ili kad pretjeraju u soliranju. Neki treneri vole taj tip igrača, neki ne, a meni nikad nije bio problem odraditi dio posla za njih.

Naravno, ako bih znao što uopće trebam raditi.

U Dinamu iz Bukurešta trener je od mene tražio da igram zadnjeg veznog i samo čuvam prostor ispred stopera kad nemamo loptu. No, kad bi se tijekom utakmice ‘moj’ polušpic spustio dublje i neometano primio loptu, ovaj bi se počeo derati na mene i vikati mi da sam predaleko od igrača. Kad je to napravio treći ili četvrti put, sjela mi je na živce ta njegova dernjava i odlučio sam ići do kraja na svog igrača, samo da mi ovaj sjaši s leđa.

Bolje da me izvadi van nego da se ponaša kao da igra Playstation. Pa nisam ja na joystick.

I naravno, kad sam zagrizao, moj igrač se riješio lopte na beka koji je odmah centrirao, njihov špic je spustio loptu na 16, a zadnji vezni iz drugog plana dotrčao i dao gol. Tko je na sastanku poslije tekme bio kriv? Pa naravno, ja. Jer nisam stajao ispred zadnje linije.

Kad mi je uoči iduće utakmice trener dao iste upute, da čuvam prostor ispred stopera, lijepo sam podigao dva prsta i upitao pred svima što mi je činiti kad se polušpic spusti duboko po loptu. Trener opet kaže da moram ostati na poziciji. Ja ga pitam hoće li se onda opet derati na mene svaki put kad ovaj primi loptu jer sam daleko od gola… Odgovor nisam dobio, samo pogled — onaj pogled koji sam često u karijeri znao dobiti. A samo sam htio reći da ne mogu biti na dva mjesta u isto vrijeme.

Igrač s vremenom nauči da je trener uvijek u pravu. Čak i onda kad nije. Ili pogotovo onda kad nije. No, na što on zaista može utjecati pripremom utakmice, a na što ne? Iz mog iskustva, trener je nevjerojatno bitan za rezultate svoje ekipe, ali usprkos tome utječe na puno manje faktora tijekom same utakmice nego što si to većina autsajdera vjerojatno može predočiti.

Vjerujem da su izbor startnih 11 i formacija dvije najbitnije komponente na koje trener direktno utječe. Oni obično trube o tome kako biraju formaciju prema “tipu igrača” koje imaju i da uvijek igraju “najbolji”, ali to je rijetko zaista tako. Svi oni imaju svoj neki taktički spektar u kojem se vrte, kao i igrače koje iz nekog razloga forsiraju ili marginaliziraju. Možda to čine zbog vlastitih taktičkih ideja, možda zato jer su emotivno vezani uz nekog od igrača u kojem vide mlađeg sebe ili vrijednog i poštenog dečka kojemu žele pomoći u karijeri; možda nekog od njih zastupa trenerov frend.

Nikad se nisam vidio kao trenera, ali mislim da bi mi upravo izbor početnog sastava bio najteži dio posla. Kome i zašto dati povjerenje? Jako je to zahtijevan posao i oni koji mu nisu maksimalno posvećeni na duge staze nemaju nikakve šanse. Uz taktiku i specifične kvalitete igrača, pa i njihovo psihičko stanje, moraš voditi računa i o nizu drugih stvari — kao što je, recimo, ona teško uhvatljiva ‘kemija’ između suigrača. Meni je, recimo, ponekad lakše bilo u prostor izbaciti sporijeg beka nego onog brzog, jer sam se sa sporijim kužio, osjetili smo jedan drugoga i znali kad će jedan odigrati, a drugi krenuti. Treneru koji razumije odnose unutar svlačionice i prepoznaje vezu dvojice ili više suigrača lakše je doći do dobitne kombinacije.

Čini mi se da to na najvišoj razini posebno dobro radi Zinedine Zidane u Real Madridu. Usprkos tome što je osvojio tri Lige prvaka zaredom, često se u analizama moglo pročitati kako njegova momčad “nema sustav” i da se previše toga u njoj svodi na improvizaciju. Možda je to istina — ruku na srce, taj Real nikad nije igrao predivan nogomet, ali Zizou je vodio ekipu na način da što manje sputava igrače, da im umjesto toga da više slobode na terenu. Znao ih je posložiti tako da su njihove pojedinačne kvalitete bile komplementarne te ih, uz ogromni autoritet koji ima kao nekad najbolji igrač na svijetu, motivirati onda kad je najviše trebalo.

Formaciju možete doživljavati kao okvirni raspored igrača na terenu, ali ona je zapravo puno više od toga.

Nije isto igrati presing s jednim ili dvojicom napadača. Nije isto igrati bunker u formaciji s polušpicom ili onoj s jednom šesticom, odnosno zadnjim veznim. Igrao sam 4-2-3-1 u kojem je desetku igrala “trkaća kokoš”, romb s dva target mana, svašta. Oni najbolji treneri znaju svoju ekipu uigrati u nekoliko formacija, pa suparniku prave probleme šaltanjem iz jedne u drugu tijekom same utakmice — sjetim se one Liverpoolove sezone pod Brendanom Rodgersom, kad je po nekoliko puta prebacivao iz 4-3-3 u 4-2-3-1 ili u romb ili obrnuto. Danas to radi sve više trenera i pokušaji ‘maskiranja’ plana igre postaju vrlo bitni.

Odavno se više ne igra za raju, ali to ne znači ni da taktika uvijek dobiva ili gubi utakmice. Igrao sam u možda dvije ekipe koje su imale donekle razvijene napadačke mehanizme u igri. A to je strašno važno u igri i jako puno pomaže igračima. Uigrani mehanizmi mogu napraviti to da prosječan igrač izgleda puno bolji — da brže donosi odluke jer kraće razmišlja, da djeluje po automatizmu, predviđa i prepoznaje situacije.

Najbolji primjer za to je šampionska Rijeka Matjaža Keka. Po meni, onako uigranu ekipu nikad nismo vidjeli u HNL-u, ono je bio istinski trenerski potpis. Igrajući protiv te Rijeke imao sam osjećaj da svaki igrač radi iste stvari kao i na prošloj utakmici; točno su znali što i kada činiti — ako bih zatvorio vertikalu, igrač iza mene bi otišao, a po loptu bi se spuštao onaj iz dijagonale, i obrnuto. Jednom sam nakon utakmice rekao Franku da sam ga 90 minuta pokušavao izuti iz cipela, ali da mu nijednom nisam uspio prići dovoljno blizu, toliko brzo su igrali.

Meni nikad nijedan trener nije rekao: “Aljo, stani tu kad nemaš loptu. Stani tu jer ćeš tu biti sam dok lopta putuje s one strane. Stani tu jer ćeš otvoriti prostor ovom iza/ispred sebe…”. Jednostavno nije bilo dovoljno detalja, dovoljno savjeta, dovoljno ideje; a to se posebno odnosi na napadački dio. U ekipama u kojima sam igrao smo puno, puno više uigravali obranu nego napad. Prelijevaj tamo, prelijevaj vamo. Druga lopta. Treća. Nije padalo previše golova, a vjerojatno su treneri prvenstveno iz straha za svoj posao češće birali zatvorenije taktičke varijante. Preuzimali bi minimalnu količinu rizika, pogotovo u kritičnim situacijama.

Zato me se posebno dojmila anegdota jednog suigrača iz RNK Splita, koji je imao tu sreću i čast da ga u jednom periodu karijere vodi vrhunski svjetski trener. Na jednoj smo utakmici dobili crveni karton u prvom poluvremenu — ne sjećam se, možda sam ga baš i ja dobio, crvendaće pokušavam potisnuti iz sjećanja — i u vožnji natrag u Split standardno smo komentirali događanja na terenu, pričali o tome što je moglo biti bolje.

“Mi kad bi u Zenita dobili crveni, Advocaat odma vadi jednog iz zadnje linije i ubacuje drugu špicu”, pričao je Križ, onako poluživčan i ljut na trenera. “I mi u presing. Pa jebate, bilo nam je bolje ganjat ih ne dat da igraju nego da nam opale ševu i imaju 75 posto lopte u nogama…”

U svojoj karijeri, nešto slično nikad prije ili poslije nisam ni čuo ni vidio. Možda bi sve bilo drugačije da je onaj moj trener s početka priče bio malo uporniji?