Nagurao sam loptu u mamine hulahopke, zavezao ih za nadstrešnicu i dobrih mjesec dana svakodnevno po nekoliko sati gruvao glavom po toj improviziranoj napravi.
Bila je to moja verzija ‘viseće lopte’, pomagala u treningu s kojim smo još kao početnici i pioniri u NK Osijeku provodili puste sate uz nadzor trenera. Nemam pojma koristi li se isti rekvizit i danas u omladinskim školama, ali mogu sa sigurnošću reći da su svi najbolji tehničari onog našeg doba ‘doktorirali’ na visećoj lopti, spojenoj na nekakvu elastičnu vrpcu i prebačenoj preko stupa s poprečnom gredom visine četiri do pet metara.
Smisao ove vježbe je da loptu možeš udarati u zraku dok se ona konstantno vraća i vrlo je lako podesiti visinu na kojoj je želiš udarati. Ona je posebno korisna za razvijanje tehnike udarca glavom, jer lopta se uvijek vraća na istu točku i na taj način igrač vrlo brzo shvati što čini krivo te može korigirati tajming i tip odraza — prednji dvonožni, predni jednonožni, bočni dvonožni, bočni jednonožni, iz trka, iz mjesta… Vježbali smo sve te varijacije. Isprva sam bio loš u tome i bilo mi je neugodno zbog toga, pa sam zato odlučio dodatno vježbati kod kuće. I nije bilo uzalud: na kraju sam udarce glavom izvodio doslovno žmireći.
Ako loptu gledaš i napadneš, ti udaraš nju; ako se lopte bojiš i žmiriš, ona udara tebe.
Možete li uopće zamisliti nogomet bez glavometa? Ja nikako
To je bio citat i uvijek isti savjet pokojne Osijekove legende Ivana Lukačevića. Luks, koji je u svoje vrijeme znao davati golove glavom i s ruba šesnaesterca, znao je dolaziti na naše treninge i nerijetko bi uskakako kad su se vježbali korneri kako bi nam objasnio kako se pravilno udara lopta glavom.
Nisam od onih koji pedantno vode evidenciju o svim svojim postignućima i bez guglanja niti ne znam koliko sam golova zabio u karijeri. Rekao bih nekih 40-ak (Transfermarkt kaže ravno 50 — samozatajan je naš Aljo, op. urednika), a sigurno je četvrtina od tih bila glavom. Među njima i onaj meni osobno najljepši, za 1-1 protiv Lokosa u Kranjčevićevoj.
Oduzeli smo jednu loptu na centru i vrlo je brzo došla do desnog krila. Kako je Glava volio lupati lažnjake do iznemoglosti, pomislio sam da možda još uvijek stignem u šesnaesterac prije nego što je odluči centrirati. I stvarno, lopta mu je bila na njegovoj jačoj, desnoj nozi, ali odlučio je prebaciti je na lijevu; taman mi je tih nekoliko trenutaka dalo dovoljno vremena da dotrčim do vrha kaznenog prostora i kad je konačno nabacio mekanu, lagano zafelšanu loptu, odmah se osjetio da je imam. Vezni me nije ispratio, stoperi su pratili špice i ostao sam sam. Kako je lopta bila zafelšana unutarnjim dijelom stopala, ‘bježala’ je od mene prema golu. Iz punog trka sam se bacio i opalio je čelom u gotovo vodoravnom položaju u odnosu na travnjak. Iako me golman ‘osjetio’, nikad na utakmici nisam uspio toliko precizno smjestiti loptu, točo tamo gdje sam je i vidio.
Isplatili su se svi oni sati na visećoj lopti u maminim hulahopkama.
Igra glavom je prekrasna vještina i jedna od posebnosti nogometne igre. Ona je puno, puno zahtjevnija nego što to prosječnom televizijskom gledatelju možda izgleda. Igrao sam s igračima koji su bili izuzetno skočni, ali bi redovito gubili zračne duele jer naprosto nisu imali osjećaj kada i kako skočiti. S druge strane, bilo je i još ima i takvih ispod kojih jedva da možeš provući novine kad se odraze, pa opet redovito daju golove glavom upravo zbog dobrog tajminga, koji je uvijek presudan. Dobar tajming igraču daje mogućnost da se postavlja u odnosu na loptu i kreće u skok u idealnom trenutku da ostvari kontakt s loptom u najvišoj mogućoj točki koju može dosegnuti kad se odrazi.
Iako nisam osobito visok, obožavao sam zračne duele i rekao bih da sam bio vrlo skočan. Uvijek sam se divio nogometašima koji su zabijali glavom, posebno onim nižima od mene kao što su bili Marcelo Salas, Radamel Falcao, Tim Cahill, pa i Jürgen Klinsmann, koji je točno moje visine.
Ostao sam pomalo zatečen čitajući u posljednje vrijeme o tome da se baš u Engleskoj — kolijevci nogometa i naciji koja je tradicionalno njegovala igru s puno glavometa i zračnih duela — naveliko raspravlja o štetnosti igranje glavom i zabranama, barem kad su oni najmlađi u pitanju.
Možete li uopće zamisliti nogomet bez glavometa? Ja nikako.
Slažem se da treba posvetiti više pozornosti prevenciji i tretmanu ozljeda glave, kao i dodatno istražiti kakve neželjene posljedice udaranje lopte glavom može ostaviti na igrače, kao i sve ostale rizike koje nogomet sa sobom nosi — jer rizici postoje, osobito kad su u pitanju zračni dueli u kojima može doći do sudara ili udaranja laktom. Glava mi je triput šivana na utakmicama; dvaput sam u skoku dobio laktom, jednom sam se zabio u stativu. Jednom sam imao i lakši potres mozga kao posljedicu sudara glavama i nekih 20-ak minuta do poluvremena sam zujao kao bumbar po terenu; kasnije je bilo OK i normalno sam priveo utakmicu kraju.
Mislim da je nemoguće zbog takvih situacija povući paralelu između nogometa i američkog NFL-a, uzdrmanog otkrićima o fizičkim i mentalnim posljedicama koje su na igrače ostavili pretrpljeni udarci u glavu. Radi se ipak o međusobno vrlo različitim sportovima. Osim što su neosporne prednosti i pozitivni utjecaj bavljenja sportom na tjelesno zdravlje, svaki sport je djelomično i rizičan i opasan, a svaki sportaš općenito čini određenu dozu štete vlastitom tijelu već i samim rigoroznim trenažnim procesima i zahtjevnim natjecanjima.
Znam da Johan Cruyff nije na to mislio kad je ono rekao kako je nogomet “sport koji se igra glavom”, ali ne vidim kako bi to i na najdoslovniji način moglo prestati važiti, a da nogomet pritom ne izgubi i ogromni dio svog identiteta.
