Kako to ide?

Pa evo, na primjer, ovako: nazove te trener, zatraži sastanak s tobom i tatom i pritom napomene da ti donosi “ponudu koju nećeš moći odbiti”. Pretpostavljaš o čemu se radi, ne iznenađuje te to jer je samo pitanje vremena, budući da gotovo svi perspektivni klinci imaju ugovor s Njim; dobivaju po par tisuća kuna mjesečnog džeparca, dobiju i novi auto, najčešće Polo ili Golf… A on postotak od njihove buduće zarade. Imao je ugovore s desecima takvih poput mene.

“Ali Cajo, pa mali ti više neće igrati za reprezentaciju”, u nekakvom polušoku je izustio trener nakon što smo stari i ja glatko odbili takvu ponudu. Nije nas bilo briga, nismo se dali ucjenjivati i mislili smo da su to samo prazne prijetnje.

Nisu bile.

Bio sam dotad pozivan u U17 selekciju, ali poziv za sljedeće okupljanje — išlo se u Japan na 15 dana — zaista nije stigao. Izbornik je mojim suigračima objasnio nepozivanje rekavši da sam “krao dresove” i u iduće dvije godine nisam se više približio reprezentaciji svog godišta. Slučajnost? Recite vi meni…

“Nude 600.000 eura za tebe, ali malo je to”, rekao mi je trener nakon što me je pozvao na privatni razgovor. “Osim… Osim ako se nas dvojica ne dogovorimo”

I tako je, u kadetskom uzrastu, započela moja epopeja s agentima — menadžerima, kako ih ovdje volimo zvati. Bio je to ples u kojem sam griješio i za koji nikad nisam naučio korake. Odbijao sam neke ljude koji su danas više nego respektabilna imena i koji su zaista uspijevali svojim igračima pronaći jako dobre angažmane. Odbio sam i onoga kojeg se tada u Hrvatskoj nije odbijalo. Bio sam naivan i lakomislen, pa možda i škrt — mislio sam da mogu sve postići sam, pa zašto bih onda dijelio dio kolača? Godinama sam se odbijao vezati ugovorom za jednog agenta sve dok i ja njima nisam postao potpuno nezanimljiv, jer u nogometu si jako kratko mlad i utrživ. Naposljetku je to završilo tako da me nitko nije zastupao. Sve sam pregovore vodio sam, razgovarao s direktorima, predsjednicima i trenerima.

Kakav konj.

To je najgore što si jedan nogometaš može napraviti, jer svi ti menadžeri/agenti/zastupici su tu s razlogom; oni su naši vodiči kroz čudnovati svijet profesionalnog nogometa, kroz tu džunglu u kojoj je teško sam naći pravi put. Oni su most između igrača i klubova i sve ono što je teško, pa i neprirodno da igrač kaže ili zatraži, oni to mogu umjesto njega. Sve ono što je nepotrebno, pa i neprirodno da igrač čuje, oni to mogu. Zato su tamo.

Pišem ovo na zimovanju s obitelji. Kažem “zimovanju”, jer nismo na skijanju — nikad dosad nisam imao prilike otputovati nekamo na duži period tijekom zimske stanke, tako da na skije ne znam ni stati. Ali bez obzira na putovanje, ovo mi je najmirnija zima u posljednjih 15-ak godina. Inače bi to razdoblje u pravilu bilo stresno i neizvjesno. Igračima ugovori istječu 30. lipnja, tako da na ljeto već znaju na čemu su — ili je ugovor prethodno produžen, pa imamo svoj mir, ili istječe, pa imamo nešto vremena potražiti drugu opciju. Zimi, međutim, nije tako — puno manje klubova traži igrače i to su najčešće oni koji se spašavaju od ispadanja ili oni koji traže samo kratkoročno rješenje za popunjavanje kadra.

A kad ti cijeli proces vode krivi ljudi, onda se zimski prijelazni rok može pretvoriti u noćnu moru.

Bilo mi je 20 godina kad sam se s bratom zatekao u Londonu na dočeku Nove godine. Mo’š si mislit dočeka… Nas dvojica landrali smo gradom bez cilja i svrhe kao kakvi idioti, nemamo nijednu fotku s Big Benom, ispred Windsorske palače ili London Eyea; od Londona nismo vidjeli ništa, jer prespavali bismo cijelo popodne u hotelu i onda navečer otišli u kino ili u obližnji pub pogledati Premier ligu. A onda, dan prije polaska kući, izašao je članak u Večernjaku koji je naveo desetak otpisanih igrača NK Osijeka. Starci su se dugo lomili hoće li mi reći za to; na kraju nisu izdržali i tako sam saznao da je na popisu i moje ime. Neperspektivan s 20 godina.

Kao klinac sam bio laka lova. Mladog igrača iz Hrvatske mnogi su klubovi vani htjeli. Kamo sreće da sam mogao otići bez odštete, ali ni nekih 200.000 eura, koliko je klub tada tražio za mene, nije trebalo predstavljati preveliki problem — piece of cake, uvjeravali su me menadžeri.

Sredili su mi probu u Lokomotivu iz Moskve; nisam bio sam, sa mnom je išao još jedan igrač, prijatelj iz mlade reprezentacije, hajdukovac. Trener je bio neki matori tip i navodno je tražio igrače koji su prošli sve reprezentativne selekcije kao potvrdu kvalitete i zalog za budućnost. Trenirali smo s momčadi četiri ili pet dana: Dmitri Sičev, Emir Spahić, Branislav Ivanović, Dinijar Biljaletdinov… Bila je to odlična ekipa, a oni zaista profesionalci; dok nas ostali doslovno nijednom nisu pogledali u oči, Spahić i Ivanović su se potrudili da nam malo pomognu dok smo s njima i tad sam shvatio koliko igračima znači imati pokraj sebe nekoga koga razumiju i tko im je bliži mentalitetom.

Proba je prošla super, bili su prezadovoljni nama. Trenera je posebno ugodno iznenadilo to što sam na trening-utakmici dvaput uspio presprintati Marata Izmailova, njorgavog i neraspoloženog Rusa koji je tada bio jedna od zvijezda momčadi. Od prvog dana bio sam siguran da je ugovor gotova stvar — toliko da sam jedne večeri sjedio na balkonu i plakao tati na telefon kako nisam spreman otići od kuće… Ali suze su bile bespotrebne. Negdje je zapelo, mi smo se vratili kući s upitnicima iznad glava, a menadžeri su nas uvjeravali da ni oni ne znaju što je upropastilo deal kad je posao bio već “riješen”. Nekoliko godina kasnije saznao sam da je problem bio u raspodjeli love u trokutu trener-menadžeri-direktor.

Nije mi to ubilo samopouzdanje niti motivaciju. Trenirao sam s jednim osječkim atletskim trenerom i pripremao se za novi pokušaj. On je došao s probom za neke Izraelce, Hapoel nešto-nešto, koji su bili na pripremama u Nizozemskoj. Igrali smo prijateljsku protiv Heerenveena, koji je istrčao s kombiniranim sastavom — nije bilo Danijela Pranjića, mladi Miralem Sulejmani igrao je u špici. Odigrao sam jedno poluvrijeme, zabio jedan gol i namjestio još jedan, pa sam bio uvjeren da je to sad — to, ali nije bilo. Kupili su mi kartu za kući i nisam se više čuo ni s kime iz tog kluba. Objašnjenje menadžera? Nije ga bilo.

Pa je onda došla na red Njemačka. Menadžeri su imali “zajedničkog prijatelja” sa Stefanom Reuterom, tada sportskim direktorom Münchena 1860, koji je tada igrao 2. Bundesligu i bila je to super prilika.

Za razliku od prethodnih dvaju iskustava, ondje sam bio stvarno lijepo primljen. Nije mi bio toliki neugodnjak to što sam došao u nepoznatu svlačionicu kao ‘padobranac’ i onda pokušao pokazati što mogu i znam u samo nekoliko dana. Svaki dan bi mi opremu za trening donosio jedan od dvojice mladih blizanaca u ekipi, neki Lars i Sven Bender. Simpa dečki, malo mlađi od mene, s njima bih bez nervoze razmijenio po par rečenica prije i poslije treninga.

U jednoj jednostavnoj vježbi išao sam jedan-na-jedan na obrambenog igrača s 20-ak metara od gola. Bio je to neki drvosječa koji me cijelo vrijeme pokušavao udariti, ali me nije mogao ni uhvatiti. Prošao sam ga u četiri od pet pokušaja, od kojih sam jednom zavaljao i golmana, koji mi je kasnije došao i rekao da će mi pomoći pronaći stan ako potpišem. Sutradan je u njihovim lokalnim novinama izašao naslov Der neue Balkan Bomber! — mama i danas čuva taj članak…

Isti dan mi je mobitel zazvonio s nepoznatim njemačkim brojem. Ne znam bi li išta bilo drugačije da se nisam javio, ali volio bih da nisam. Bio je to neki frajer koji je pričao hrvatski s njemačkim naglaskom, imena se više ne sjećam, predstavio se kao trenerov prijatelj. Uvjeravao me da samo on može završiti transfer u München 1860 i da stvar nije izvediva ako ne ide preko njega. Nikad nisam saznao je li stvarno bilo tako ili je to bio neki kokošar koji se htio ugurati u dio provizije.

Bilo kako bilo, tada sam treći put u tri mjeseca otišao kući podvijena repa.

Na kraju, te sam godine pronašao klub tek posljednjeg dana ljetnog prijelaznog roka, nakon dugih devet mjeseci bez treninga s ekipom. Iz današnje perspektive, ne znam kako sam se tada uopće uspio vratiti nogometu. Ali znam da sam od tada puhao i na hladno, pa u izboru posrednika nisam imao puno sreće, a vjerojatno ni znanja.

Neki agenti su si u današnje doba izgradili takvu moć i reputaciju da su postali zvijezde praktično u rangu nogometaša i trenera. ‘Superagent’ Mino Raiola jedan je od onih koji su na zlu glasu među navijačima jer ih percipiraju kao krpelje koji sišu pare klubovima i enormno se bogate na svojim posredničkim uslugama — makar očito ne misle svi tako, jer ljetos je baš on doživio da mu skandiraju Juventusovi navijači nakon što je u klub doveo Matthijsa de Ligta. Međutim, Raiolu i njemu slične stvorili su upravo klubovi; trenutno stanje mnogima od njih odgovara, jer kod transfera igrača postoji jako puno prostora za manipulacije i takozvani ‘rikverc’, a oni se u tim vodama snalaze kao iskusni navigatori i normalno je da ih igrači žele uz sebe.

Raiola, Jorge Mendes ili Rich Paul u NBA ligi omiljeni su među svojim klijentima, s kojima imaju odnos puno dublji od poslovnog — a kako i ne bi, jer njihov zajednički interes je novac, jako puno novca; to je pozadina svega. Superagenti svojom godinama stvaranom mrežom poznanstava kroje izgled modernog profesionalnog sporta i danas je, više nego ikad ranije, izbor zastupnika jedan od odlučujućih faktora u karijeri igrača, svidjelo se to nama ili ne. Jasno, u tom plesu milijuna ne rade svi svoj posao jednako predano ili jednako moralno, a ono što je dobro za klub ne mora biti dobro za igrača ili obrnuto. I iako još uvijek vjerujem da je kvaliteta nogometaša najvažniji faktor, agenti su ti koji karijeru mogu pogurati do maksimalnih visina ili je spustiti na zemlju.

Sa superagentima se u karijeri nisam susretao, ali jesam s kokošarima.

Jedan od onih koji zaslužuju takvu kvalifikaciju, usprkos imenu i uspjehu koje je izgradio (on će se već prepoznati u ovome bude li kojim slučajem čitao), bio mi je trener. S njim sam se našao u prilično gadljivoj situaciji koja se direktno ticala mog izlaznog transfera. Bili smo na pripremama i klub koji smo rasturili u prijateljskoj utakmici htio je otkupiti moj ugovor.

“Znaš, oni nude 600.000 eura za tebe, ali malo je to”, rekao mi je trener nakon što me je pozvao na privatni razgovor. Nije mi bilo jasno o čemu taj priča, tada je to bilo puno novca za klub, ali on je nastavio i rekao da neće pristati na manje od milijun. “Osim… Osim ako se nas dvojica ne dogovorimo da te pustim”, dodao je.

Klimao sam glavom, jedva čekajući da razgovor završi, a navečer sam se povjerio jednom iskusnijem suigraču i zamolio ga da mi dešifrira ono što mi je trener rekao; ovaj se smijao, ne vjerujući da nisam uspio shvatiti što mi se zapravo sugerira, a bila je riječ o javnoj tajni. Stvar je bila vrlo jednostavna: trebao sam treneru obećati dio svog budućeg ugovora, a on bi mi zauzvrat ‘odradio’ da početna ponuda bude prihvaćena. Saznao sam i točan iznos, odnosno već uvriježenu tarifu: 20.000 eura. I danas bih mu možda stisnuo ruku, izdvojio taj novac samo da ga se riješim i odem dalje s novim ugovorom, ali tada nisam imao želudac za to i nije bilo šanse da se o tome dogovaram s trenerom.

Eto, da sam tada imao agenta, on bi pomogao. On bi bio moj želudac. Jer zato je tu.