Sjećate li se dosade? Ne ove moderne dosade u kojoj čovjeka obuzima osjećaj nemira jer ima toliko izbora za ubijanje vremena, nego one stare dosade iz pred-internetskih vremena koju danas možete iskusiti samo ako zapnete u kakvoj čekaonici bolnice, a mobitel vam ostane bez baterije pa se posvetite brojenju pukotina u pločicama kako bi vam prošlo vrijeme.
Ja je se sjećam. Sjećam se čekanja da dođu četiri sata popodne da se otvori videoteka i čitanja istog stripa triput jer ste ostale pročitali pet puta, sjećam se sjedenja na travi i čupkanja vlati dok čekate da se pojave ostali prijatelji iz susjedstva da možete igrati balun ili basket ili ići u krađu mandarina. Sjećam se i čekanja srijede i one jedne utakmice Lige prvaka ili ponedjeljka da krene Petica na HRT-u, ili subote i utakmica Bullsa u ranim jutarnjim satima. Takve stvari su dolazile u rjeđim intervalima i možda sam ih zato doživljavao ne samo kao sredstvo za ubijanje vremena nego i kao nešto užasno važno, nešto što je u meni budilo uzbuđenje na nekakvoj razini koja je danas rezervirana samo za posebne događaje.
Danas takve dosade nema, osobito ne u jesen koje je idealno doba za Ljude koji bulje u ekrane.
Krenule su nove sezone serija, izašla su nova izdanja Maddena, FIFA-e, PES-a i NBA 2k-a, krenule su i NFL i NBA sezone, počela je Liga Prvaka, Everton i Hajduk opet razočaravaju, zanimljivi albumi izlaze kao na traci (ovih dana najviše slušam krasne Peel Dream Magazine i Low), a ima i nešto koncerata po gradu, tako da osoba jednostavno nema vremena za dosadu, što malo ubija posebnost čitave priče. Uzbuđenje se brzo… neću reći izliže jer to nije istina, ali prijeđe u nekakvu normalu i proći će vremena dok neki od tih događaja ne zavrijede snažnije emocije.
Baseball je došao u taj period. Nakon 162 utakmice regularne sezone i devet utakmica doigravanja, moji obožavani Red Soxi ušli su u World Series po sretni 13. put u svojoj povijesti. Upisali su najviše pobjeda u svojoj povijesti, njih 108. No, doigravanje nije baš bila šetnja u parku kakva se očekuje za tako dominantnu ekipu.
Dodgersi su prihvatili imidž bad boysa; Red Soxi su su nakon povijesne pobjede 2004. postali jedna od najomraženijih ekipa lige
Unatoč tome što su izgubili svega dvije utakmice u doigravanju, serije su bile guste — dvije pobjede protiv New York Yankeesa, odlične momčadi sa snažnom sredinom lineupa koja je ove sezone pobijedila u 100 utakmica, došle su samo jednim runom prednosti. U seriji protiv Houston Astrosa, ekipe koja je lani osvojila naslov i potvrdila svoj talent i ove sezone sa 103 pobjede u regularnoj sezoni, tri utakmice su bile na knap, a Soxi su imali i dosta sreće, pošto su njihovi najbolji potezi i najbolji udarci dolazili u situacijama s igračima na bazi. Astrosi su imali bolji OPS od Soxa, nešto su češće dolazili na bazu, ali su Soxi stvorili osam runova više od svojih suparnika, isporučujući pritom neke nezaboravne trenutke — Grand Slam Jackieja Bradleya koji je natjerao Davida Ortiza da eksplodira od sreće, leteće hvatanje Andrewa Benintendija u devetom inningu s punim bazama i dva nevjerojatna skoka Mookieja Bettsa, jedan kontroverzan, drugi savršeno izveden.
Zakazao je napad, ali zakazala je i obrana — bolje rečeno, jedan njen segment. Ulazeći u doigravanje bilo je jasno kako samo jedan čovjek u bullpenu Soxa zaslužuje puno povjerenje Alexa Core. No, upravo je Craig Kimbrel, bradati čarobnjak koji je odbacao neke od najimpresivnijih sezona u povijesti lige s pozicije closera, učinio serije puno neizvjesnijima nego što su trebale biti, dajući šansu suparničkim ekipama da se vraćaju u utakmice u devetom inningu pri tijesnom rezultatu. Dok su dojučerašnji sumnjivci poput Joea Kellyja i Matta Barnesa odrađivali solidne nastupe iz bullpena, dok se Ryan Brasier* pretvarao u Bostonova junaka, Kimbrel se urušavao. Tijekom doigravanja odbacao je 6,1 inning i dopustio čak trinaestorici igrača da dođu do baze, od čega su njih petorica i ubilježila poene. Njegova neprecizna bacanja i loše skrivanje pitcheva dodavale su dramu svakoj utakmici Soxa u postsezoni, osim onoj posljednjoj protiv Astrosa u kojoj je konačno sličio onom starom Kimbrelu.
*Čovjek je prije pet godina igrao svoju prvu i jedinu MLB sezonu odbacavši devet inninga za Angelse. Pet godina kasnije vratio se u MLB, odbacao 33,2 inninga uz ERA 1,60 i onda dodao još sedam inninga u postsezoni bez dopuštenog runa. Ne znam što bi bio nogometni ekvivalent toga — kao da igrač odigra pet sezona za Everton, nakon toga provede godine u trećoj i četvrtoj ligi, odjednom se vrati u Premier ligu u Liverpoolovu dresu, zabije 20 golova uz 11 asista i postigne ključni gol za ulazak u finale Lige Prvaka. Kako onda ne voljeti baseball?
Ako Soxi uđu u World Series s nepouzdanim closerom i prosječnim napadom, neće se baš dobro provesti.
Ondje ih čekaju Los Angeles Dodgersi, koji su se prošle godine vratili natrag u World Series prvi put od 1988., samo kako bi izgubili finale u sedam utakmica tijekom kojih su obje ekipe zabile isti broj runova. Njihov povratak na veliku scenu ove je godine prošao uz dosta muke — Atlantu su dobili bez puno problema u četiri utakmice NLDS-a, ali su u championship seriji naletjeli na sjajne Milwaukee Brewerse i jedva prošli u sedam utakmica. Dodgersi su tijekom serije imali problema sa startnim pitchingom, a i lineup mimo sredine je bio poprilično neproduktivan, ali je zato bullpen briljirao: Kenley Jensen, Dylan Floro, Caleb Ferguson, Pedro Baez, Ryan Madson, Alex Wood i Julio Urias odbacali su 27,1 inning i dopustili svega tri runa ekipi koja u svojim redovima ima takve brutalero udarače kao što su Christian Yelich i Jesus Aguilar.
Dodgersi su pritom u potpunosti prihvatili svoj imidž svojevrsnih bad boysa zahvaljujući Yasielu Puigu koji je bat flipping od zabranjenog poteza na koji se gleda s negodovanjem pretvorio u suvremenu umjetnost (na koju se gleda s negodovanjem, kao i na svaku suvremenu umjetnost koja nekog vraga vrijedi). Puig je svom arsenalu poteza pridodao i mimiku rezanja vrata, a u sablažnjavanju uglađene javnosti pridružio mu se i Manny Machado s kojim je slavio dobre poteze tzv. crotch choppingom, odnosno ukazivanjem na svoje međunožje s obje ruke. Iskreno, ne znam zašto su se svi uspizdili oko toga — Crash Bandicoot je godinama inkorporirao taj potez u svoje slavlje nakon prijeđenog levela.
Bilo bi lijepo reći kako su ti potezi Dodgerse svrstali u ulogu heela u finalu, ali to nije slučaj. Boston Red Soxi su ove sezone imali najveće plaće u MLB-u sa 228,4 milijuna dolara te su nakon one povijesne pobjede 2004., boli me to reći, zahvaljujući bahatom ponašanju svojih navijača postali jedna od najomraženijih ekipa lige. Dodgersi su s druge strane također usuli masu love u ekipu otkako ih je preuzeo konzorcij čiji je član, između ostalih, i Magic Johnson, te su ove sezone na teren poslali treću najskuplju ekipu lige s plaćom od 199,6 milijuna dolara (nakon što su vodili u toj kategoriji od 2014. do 2017.). Samim tim World Series ove godine baš i ne nudi klasičnu good vs. evil priču, jer mimo svojih navijačkih skupina Dodgersi i Soxi baš i ne uživaju podršku neutralne javnosti (svakako ne kao Astrosi lani), ali zato nude vrhunski baseball, budu li svi igrači na svojoj razini.
World Series bi trebao biti spektakl koji će se odvijati i na moundu, i među bazama, i u hitters boxu, ali bogami i na klupi. Dave Roberts, legenda Soxa, čovjek koji je ukrao najvažniju bazu u povijesti franšize, dokazao se kao neortodoksni menadžer na čelu Dodgersa koji voli mijenjati pitchere i tražiti situacije u kojima će kvalitete njegovih igrača najviše doći do izražaja. Alex Cora je, s druge strane, odradio nevjerojatnu sezonu kao rookie menadžer prepoznajući određene vrijednosti unutar svoje ekipe i stavljajući ih u prvi plan — vrijednosti poput krađe baza i agresivnosti prilikom udaranja kod nekih igrača. Jasno, i jedan i drugi menadžer imaju puno lakši posao nego njihovi suvremenici, jer na raspolaganju im je ono najbolje što baseball nudi, ali to ne znači da njihov utjecaj na kreiranje filozofije igre nije bio važan. Bit će i u World Seriesu.
Obje su momčadi pretrpane ljevorukim pitcherima, što će zahtijevati puno kreativnosti u sastavljanju lineupa od obojice menadžera, pošto su obje ekipe čitave godine bile prosječne protiv ljevorukih bacača. Alex Cora će posebno biti testiran pošto će morati smisliti kako u momčad inkorporirati Bettsa, Benintendija, Bradleya i J.D. Martineza u NL okršajima u kojima nema designated hittera. Martinez je jedan od najlošijih defenzivaca na rosteru i bila bi velika šteta staviti ga u outfield umjesto Bradleya ili na prvu bazu gdje bi em defenzivno srozao ekipu, em oduzeo mjesto Steveu Pearceu, koji je ove sezone ubijao lefty bacače. Postoji šansa da Cora koristi Martineza kao pinch hittera, ali najintrigantnije riješenje koje se nudi je da prebaci Mookieja Bettsa iz outfielda na drugu bazu, koju Soxi nisu uspjeli pokrpati u odsustvu Dustina Pedroije. Betts je jedan od najboljih outfieldera lige, ali odigrao je preko 2.000 inninga na poziciji druge baze u minorsima te ima prirodne predispozicije za igranje te pozicije.
Doduše, stavljanje Bettsa na drugu bazu u World Seriesu je istovjetno, ne znam, seljenju Lea Messija iz napada na lijevog beka u finalu Lige prvaka jer se Jordi Alba ozlijedio. Dobro, ne baš, ali nije daleko od Magicova igranja centra u NBA finalu. Povuče li taj potez, Cora će biti ili junak ili luđak, ovisno o ishodu serije. Dobra je stvar ta što je konačno shvatio da treća baza mora pripadati Raphaelu Deversu, unatoč tome što je do tog saznanja došao tek kad se beskorisni Eduardo Nunez ozlijedio.
Dodgersi će morati biti kreativni sa svojim bacačima. Njihov lineup za AL utakmice ne donosi velike probleme, pošto će na DH pozicijama vjerojatno igrati ili Matt Kemp ili Justin Turner (moguće i Max Muncy), ali bacačka rotacija i korištenje bullpena bit će ključno za zaustavljanje Bostonova potentnog napada.
U trenutku čitanja ovog teksta već ćete znati kako je prošao Clayton Kershaw u prvoj utakmici, a upravo njegov nastup mogao bi odrediti tijek sljedećih dviju ili triju utakmica. Kershaw je na odličnom putu da bude proglašen najboljim pitcherom koji je ikad živio — drugi je po ERA+ iza closera Mariana Rivere, osvojio je tri nagrade Cy Young i jednu MVP nagradu (prvi koji je osvojio obje u istoj sezoni od Boba Gibsona 1968.), napredne brojke su mu zastrašujuće, a tek mu je 30 i može još dosta sezona bacati na vrhunskoj razini.
Njegov najveći minus — ne, doduše, u mojoj knjizi, ali u računima mnogih, su rezultati u postsezoni. Kershaw je 28 odigranih utakmica (22 starta) imao 4.09 ERA i više grozomornih nego fantastičnih serija, uključujući i lanjski WS — u kojem, ajde, nije bio grozan, ali je bio debelo ispod svoje nadnaravne razine. Protiv Atlante u NLDS-u je odbacao sjajnu utakmicu i činilo se kako je opet onaj pravi, ali u okršaju s Brewersima opet je ostavio izrazito meh dojam. Zatvori li potentnu Bostonovu momčad, osigurat će respekt većine kritičara, čak i onih starih i mrzovoljnih koji možda ne znaju što zapravo čini sjajnog pitchera, ali svejedno glasuju za Hall of Fame.
Iskreno, nadam se da će Kershaw s tim pričekati još koju sezonu. Boston Red Soxi su opet u World Seriesu. Dosada, ova moderna dosada, prognana je iz mog stana, a mijenja je ono staro, istinsko uzbuđenje koje može završiti euforijom, a može završiti tugom. Što je ujedno i najbolja stvar kod baseballa.
https://www.youtube.com/watch?v=JWyg7xlED5Y
