Pahulje su polako padale na travnjak Lambeau Fielda pretvarajući zeleno u bijelo. Na terenu su bijeli dresovi jednakom brzinom istiskivali zelene iz NFL doigravanja. San Francisco 49ers ušutkali su 79.132 gledatelja, ili koliko već ih je među njima navijalo za Green Bay Packerse, priređujući jedno od većih iznenađenja u doigravanju. Faktor iznenađenja nije bio toliki zbog same pobjede Ninersa, limitirane momčadi s jednom izrazitom snagom koja je dodatno potencirana uvjetima koji su vladali tog hladnog i vjetrovitog dana u Wisconsinu, koliko zbog činjenice da su Packersi izgubili utakmicu u kojoj suparnici nisu zabili ni jedan jedini napadački touchdown. Od 2000. je odigrano 38 utakmica u kojima jedna ekipa nije zabila u napadu. Samo četiri puta su te momčadi slavile. Ovo je bio jedan od njih.
Packersi nisu navikli gubiti utakmice u kojima obrana odradi svoj dio posla. Ovo je bio njihov treći poraz u doigravanju otkako je trener Matt LeFleur naslijedio Mikea McCarthyja i prvi u kojem je napad kolosalno kiksao. Izgledali su nemoćno, stiješnjeni između nakovnja koji je predstavljala smrznuta ledina njihova stadiona i čekića kojeg je predstavljao briljantni pass rush Ninersa. Momčad iz Kalifornije maksimalno je iskoristila uvjete koji su vladali na terenu. Napastvovali su Green Bayevu ofenzivnu liniju u nekakvoj NFL verziji Napada na policijsku postaju 13, maltretirajući i uništavajući planove Packersa.
Aaron Rodgers je izgledao nemoćno, kao da mu je svih trideset i osam godina njegova postajanja odjednom uzjašilo na leđa.
Bez ijednog touchdowna, bez herojskog povratka u utakmicu, bez prilagodbe koju smo navikli vidjeti, Rodgers je tijekom većeg dijela drugog poluvremena izgledao poraženo. Protiv jedne od najjednodimenzionalnijih ekipa lige, baš kao i Cowboys tjedan dana ranije, nije imao riješenja. Predugo je carinio loptu, bacao teške lopte svojim hvatačima, promašivao otvorene ljude. Nije to bila grozomorna utakmica, pogotovo kada uzmemo u obzir vanjske faktore koji su utjecali na njegovu izvedbu, ali bila je miljama udaljena od onoga što očekujemo od prvog kandidata za MVP nagradu.
Ne osvoji li bar još jedan naslov, Rodgers bi mogao ostati na samom pragu QB panteona, s vanjske strane. Doduše, još ima vremena promijeniti svoj narativ
Zlobnici će reći kako je to uobičajeno za Rodgersa u doigravanju, aludirajući na konstantna ispadanja iz playoffa. Znao je imati briljantnih predstava u doigravanju, svakako više nego blijedih izdanja kao prošlog vikenda. Njegov jedini baš očajan playoff odigrao se 2013., kada su ispali baš od 49ersa u Wild Card utakmici u kojoj ga je Colin Kaepernick nadigrao, ali generalno gledano Packersi su iz doigravanja ispadali zbog jako puno faktora, a najmanji krivac za eliminacije je bio Rodgers. To je jasno. No, jako velik problem s njegovim nasljeđem postaje to što, za razliku od quarterbackova s kojima ga najčešće uspoređujemo, on nije bio kadar anulirati mane svojih ekipa. Koje su, da budemo sasvim jasni, češće bile dobre ili u najmanju ruku pristojne nego potpuni odroni.
Bez obzira na to što gajim veliku dozu animoziteta prema Rodgersu — djelomično zato što je to moja dužnost kao navijača Bearsa, djelomično zato što su nam politička promišljanja oko kojih je Rodgers bio iznimno glasan na oprečnim polovicama spektra i smatram da je potpuni idiot — svake sam ga godine branio kada bi Packersi ispali. Jasno je i zašto. Rodgers je jedan od trojice najtalentiranijih quarterbackova koje sam ikad gledao.
Dan Marino ima dvije mane: još manje momčadskog uspjeha i činjenicu da sam uspio pogledati tek 15-ak njegovih dvoboja na arhivskim snimkama. Patrick Mahomes ima samo jednu: premlad je i njegova karijera još ima prostora za uspone i padove. No, Rodgersovu sam odgledao od samog početka pa sve do sad, od 2008. kada je zamijenio Bretta Favrea do neki dan i ispadanja od Ninersa. Stoga ovo mogu bez ikakve grižnje savjesti reći, koliko god mi čovjek išao na jetra.
Aaron Rodgers je jeben quarterback. No, čak ni ja ne mogu poreći kako je potrebno napraviti reviziju njegove karijere u povijesnim okvirima.
Na jednoj strani vage nalaze se svi njegovi uspjesi. Osvojen Super Bowl u kojem je bio MVP. Tri MVP naslova i četiri ulaska u prvu Pro Bowl momčad u eri u kojoj su igrali Peyton Manning, Tom Brady, Drew Brees i Mahomes, koji su ili već rangirani ili će biti među top 15 quarterbackova svih vremena. Deset nastupa na Pro Bowlu, ulaz u najbolju momčad desetljeća, dvaput prvi bacač lige u TD-jevima, top 10 svih vremena u jardima (10.), TD-jevima (5.), pass ratingu (2.) i omjeru TD-jeva i INT-ja (1.).
Na drugoj strani su pobjede i porazi u doigravanju, koje trenutno stoje na omjeru 11-10. Na drugoj strani nalazi se samo jedan naslov i samo jedan ulazak u Super Bowl. Rodgers ima omjer 1-4 u konferencijskim finalima, uz nekoliko jako slabih utakmica poput one protiv Seahawksa 2015. ili one protiv Ninersa 2020. Packersi su ispadali iz doigravanja uglavnom nakon utakmice ili dvije, unatoč tome što je Rodgers imao sjajne ekipe — pogotovo u periodu između 2009. i 2015., kada je na raspolaganju imao hvatače poput Grega Jenningsa, Jordyja Nelsona i Randalla Cobba, probijača Eddieja Lacyja i ofenzivnu liniju koja možda nije bila spektakularna, ali je uvijek bila negdje u sredini lige po dopuštenom pritisku.
Ružno je to reći, ali jednom kad bi krenulo doigravanje, Packersi su prečesto bili razočaranje. U 2011. su imali prvi napad i treću obranu u ligi te skor 15-1 u regularnoj sezoni, samo da bi ih Giantsi zgazili 37:20 u divizijskoj utakmici. U periodu od 2011. do 2014. su četiri puta imali napad u top 10 (triput u top 5) i obranu u top 15 (triput u top 10) i uspjeli su dobiti samo tri utakmice.
Rodgersovi apologeti često napominju kako čovjek nije imao s kime igrati, što je možda bila istina u periodu od 2016. do 2019., ali je generalno notorna laž. Za Boga miloga, igrao je s četvoricom igrača koja su imala ili imaju preko 7.000 jardi hvatanja u karijeri. Igrao je s obranama iz kojih su igrači poput Charlesa Woodsona, Za’Dariusa Smitha, BJ Rajia, Kennya Clarka, Claya Matthewsa i Nicka Collinsa regularno odlazili na Pro Bowl. Packersi su, osim tih par godina sredinom prošlog desetljeća, bili dobra i često duboka momčad. Ostaje dojam da su mogli i morali više. To je razlog zašto će Rodgers uvijek patiti kada mu karijeru budu stavljali na vagu, čak i više od Breesa koji se nalazi u sličnom košu.
Na kraju karijere, ne osvoji li bar još jedan naslov, Rodgers bi mogao ostati na samom pragu QB panteona, s vanjske strane. Što se, s obzirom na talent kojeg je imao i momčadi za koje je igrao, čini kao kriminal. Ovaj čovjek je bio predodređen da se bori za titulu najboljeg, ali u ovom ga je trenutku nemoguće svrstati ispred Bradya, Manninga, Joea Montane, Johnnyja Unitasa, pa čak i Johna Elwaya i Rogera Staubacha, iako je talentiraniji od većine njih. Ono što je Rodgers mogao i još uvijek može raditi na terenu — čitati obrane, bacati savršene spirale 40 jarda niz teren na trepavicu, kontrolirati tempo utakmice — nije se preslikalo u konačni uspjeh. Poraz od Ninersa, momčadi koja je u gotovo svim aspektima debelo inferiorna Packersima, samo je još jedan podsjetnik na čitavu njegovu playoff karijeru.
Rodgers, doduše, još ima vremena promijeniti svoj narativ.
Godine su tu, ali godine danas znače puno manje nego prije. Brady je dokazao da uz vrhunsku pripremu i posvećenost održavanju tijela i svojim 40-ima možete igrati football na visokoj razini, ali je i prije njega bilo bacača koji su u svojim kasnim 30-ima osvajali naslove: Unitas s 37, Elway s 38, Manning s 39 na leđima. S obzirom na to kako je igrao ove sezone, Rodgers je daleko od kraja karijere, premda on najčešće dolazi naglo, a ne postupno. Osim toga, njegova je kilometraža manja nego kod njegovih vršnjaka, budući da je prve tri sezone karijere prosjedio čekajući Favrea.
Pitanje je samo hoće li Rodgers okončati karijeru u Green Bayu ili će krenuti Favreovim koracima u druga mjesta. Njihova je situacija nešto različita; kada je Favre okončavao svoj mandat u Packersima, oni su jedva čekali da ode kako bi dali šansu Rodgersu, ali Jordan Love, kojeg su draftali u prvoj rundi kao potencijalnu zamjenu, zasad ne pokazuje da je dostojan biti Rodgersov nasljednik i nikome u Green Bayu ne pada napamet istjerati aktualnog QB-ja, koliko god im dizao tlak svojim istupima u javnosti i ponašanjem iza kulisa. Vodstvo franšize se već izjasnilo kako želi da se vrati i sljedeće sezone, što bi vjerojatno rezultiralo restrukturiranjem njegova ugovora.
Momčad se nalazi 44 milijuna dolara preko salary capa i nema puno mehanizama kojima bi zadržala najbolje igrače, a Rodgersa jednostavno ne zanima biti dio procesa izgradnje nove momčadi u ovoj fazi njegove karijere, pogotovo ako ostane bez Davantea Adamsa koji postaje slobodan igrač. Prošle je sezone postalo bjelodano jasno kako između uprave i QB-ja postoji velik jaz, ali čini se kako se tijekom regularne sezone on smanjio. Pobjede liječe sve rane. No, pitanje je hoće li se one opet otvoriti nakon kolosalnog poraza od San Francisca, hoće li odlazak na odmor natjerati Rodgersa da razmišlja o svim situacijama koje je prošao i koje on percipira kao poniženja.
Već je najavio da nećemo dugo čekati na njegovu odluku — bez obzira na to hoće li se umiroviti, nastaviti karijeru u Green Bayu ili otići negdje drugdje. Što god odlučio, Packersi će to morati ispoštovati, jer nema teorije da uđu u medijski rat s vrlo vjerojatno najvećim igračem i drugom najvećom ličnosti u povijesti franšize, odmah nakon Vincea Lombardija.
Nastavi li karijeru, Rodgers će imati šansu poboljšati svoj rejting na ljestvici velikana. Čak i ako napusti Packerse. Manning i Brady ne samo da su bili stariji od njega kada su osvojili svoje posljednje naslove, nego su ih osvojili izvan momčadi koje su obilježile njihove karijere. Pitanje je samo koliko je umoran. Od igre, od pritiska, od natezanja, od svega. Iskreno, puno bih ga radije gledao na terenu nego u nekakvom podcastu u kojem bi postao nova ikona krajnje američke desnice, na pola puta između Joea Rogana i Alexa Jonesa. Takvih ima i previše. Igrača poput njega ima premalo. Čak i kad gube u doigravanju od slabijih momčadi.
Kvragu, ne može otići u penziju prije nego dopusti da mu se Justin Fields i Bearsi bar malo osvete za sve poraze koje im je nanio u zadnjih 14 godina.
