Otkako su prije četiri godine u New York doveli Kyrieja Irvinga i Kevina Duranta i nakalemili ih na kostur momčadi koja je upisala 42 pobjede igrajući zabavnu, modernu košarku, liga je čekala da Netsi eksplodiraju. Umjesto toga, oni su implodirali. Kostur je ogoljen do kraja kako bi se oformila nova velika trojka koja nikada nije zaživjela jer je Irving izbjegavao igrati — što zbog cijepljenja, što zbog osobnih razloga, što zbog ozljede. Podmetali su klipove vlastitom treneru, bezuspješno rotirali i razmjenjivali igrače, tražili razmjene u druge momčadi, punili medije tračevima i gubili puno više nego što su mnogi očekivali.

Netsi, papirnati favoriti za osvajanje naslova, bili su ikona disfunkcije. To se moralo negdje prelomiti. Od momčadi koja je oformljena prije četiri godine s idejom da napadne naslov ostala su samo tri imena: Joe Harris, Kyrie Irving, Kevin Durant. Dovoljno da i dalje budu među favoritima za osvajanje naslova. Ako.

Netsi konačno izgledaju onako kako smo ih zamišljali. Kao dvoglavi zmaj koji vas može spaliti vatrom, rasparati kandžama, ugristi zubima i smlaviti repom

Durant je bio jedini igrač oko kojeg tog “ako” nije bilo, osim onog klasičnog koje vrijedi za apsolutno svakog igrača u ligi (pitanje je samo u kolikom postotku), a to je — ako ostane zdrav. Njegova posvećenost košarci nikad nije došla u pitanje. Posvećenost Netsima jest; sam ju je ugrozio ovog ljeta kada je zatražio razmjenu nakon što nije uspio napraviti puč te izvlastiti trenera Stevea Nasha i GM-a Seana Marksa, ali posvećenost košarci? Durant je manijak. Za razliku od većine igrača kojoj je basket samo (hiperkompetitivni) posao, Durant obožava NBA. Prati sve momčadi, zna sve igrače, uključujući one na rubu rotacije, zna im mane i vrline i koristi ih na najbolji mogući način.

Durant je, u najboljem smislu riječi, zanatlija. Ispekao je zanat, nastavlja ga usavršavati, i u njemu se uzdigao do razine neprikosnovenog majstora. Možete ga voljeti ili mrziti ali ne možete mu osporiti znanje.

Durant ove godine igra možda i najbolju košarku života, svakako najbolju od 2014. kad je vodio Oklahomu do 59 pobjeda i finala Zapada. Njegov momčadski kolega Irving je u više navrata iskazao skepsu prema suvremenoj zapadnjačkoj medicini, a nema čovjeka koji je bolji dokaz njena napretka od Duranta. U 34. godini života, nakon operacije Ahilove tetive, on svejedno može raditi OVO. OVO je ubijanje suparnika. OVO je krcanje sa sve tri razine terena. OVO je spajanje dviju nespojivih disciplina, šaha i plesa, u jedno. OVO je kretanje u kojem svaki pokret ima smisao, u kojem vas svaki plesni korak želi izbaciti iz ravnoteže kako bi vas matirao ili ulazom na obruč ili skok–šutom.

A Durantov je skok-šut ove godine bio mekan kao da je izašao iz reklame za baby deterdžent. Čovjek gađa 55 posto na skok-šutovima iz driblinga. Gađa 77 posto na obruču, 61 posto s lakta, apsurdnih 59 posto s poludistance i jedino u čemu nije impresivan je trica, koja je na 36 posto, ali i koju uzima relativno rijetko — samo je u četiri sezone, sve na početku karijere, uzimao manje trica. Jedini čovjek koji se po efikasnosti i volumenu može nositi s Durantom ove godine je Luka Dončić; da je ovo normalna sezona, njih dvojica bi predvodila utrku za MVP nagradu, ali trenutno uživamo u bogatstvu talenta pa je Duranta trenutno teško ugurati u top 3. No, nastave li Netsi ovako, ne bi me čudilo da napreduje na toj ljestvici.

Nije sve, naravno, u efikasnosti izraženoj brojkama, ali one u ovom slučaju otkrivaju eleganciju s kojom je Durant igrao. Unatoč svim kritikama koje je dobio tijekom godina — i zbog odlaska u Golden State, i zbog svog ponašanja na društvenim mrežama, i zbog načina na koji je vodio svoje momčadi u kojima je konstantno izbjegavao ulogu vođe — ne može mu se osporiti izvrsnost. Čovjek je nož izbrušen na mikrometar i liga osjeća svaki njegov ubod.

Durant je prethodnih sezona dokazao da može sam nositi okejiš ekipe do playoffa, pa čak ih dovući i jako blizu izvrsnog plasmana. Ove godine na raspolaganju više nema okejiš ekipu, nego izvrsnu momčad koja srasta u kompaktnu cjelinu.

Irving je konačno raspoloživ svojoj momčadi i radi sve one kyriejevske stvari koje je radio tijekom karijere. Proteklih je godina zaslužio sve moguće kritike — što zbog odlaska iz momčadi, što zbog ostavljanja momčadi na cjedilu zbog necijepljenja, što zbog promocije antisemitskog filma — ali sankcije koje je pretrpio bile su ništavne. Prvi sam koji će sasuti drvlje i kamenje po Irvingu, čija je medijska pojava po mnogočemu simptom današnje ere u kojoj su posljedice za iznimno štetno ponašanje blage ili nikakve (unatoč tome što vas mnogi pokušavaju uvjeriti u suprotno) i u kojem je institucija javne sramote potpuno isčezla,* ali sam isto tako i prvi koji će braniti njegovo košarkaško znanje. Nikad neću navijati za Irvinga, mislim da i košarkaški zna negativno utjecati na svoje ekipe, ali ako me pitate o njegovim vještinama, njih je nemoguće dovesti u pitanje.

*Kyrie je tu najmanji problem u odnosu na odgovornost političara i javnih vođa, kojima skandali koji bi nekoć rezultirali ostavkama danas samo kupuju poene kod ljudi iz istih/sličnih političkih tabora zato što smo politiku uvelike pretvorili u sportsko natjecanje u kojem se gledaju samo naši protiv njihovih, ali to je tema za neke druge tekstove puno kvalitetnijih mislilaca od mene.

Irving je tijekom pobjedničkog niza Netsa igrao kao sumanut. U tih 17 utakmica je u klubu 50-40-90, kao da se natječe s KD-jem tko će biti efikasniji, ali još je važnije to kako su se obojica uklopila u igru momčadi. Obojica su vrsni igrači u izolaciji, ali Netsi imaju dosta zanimljivih akcija kojima ih stavljaju u mismatcheve — bilo kroz handoff igru, bilo kroz pick sa šuterima koji flareaju na tricu, bilo kroz brush screenove — što ubija obranu jer ne zna kako se braniti. Dati Durantu na krilu je smrtna kazna. Dati Irvingu izolaciju na trici sa četvoricom igrača na weak sideu je smrtna kazna. Njegov dribling je u top 3 u ligi. Njegov paket finiša na obruču je u top 3 u ligi. Netsi jednostavno imaju previše rješenja, a njih dvojica su džokeri koje možete iskoristiti bilo kad.

Konačno gledamo Netse koji su nam prije četiri godine obećani. Dvije ćudljive, enigmatične, za neke i prijezira vrijedne zvijezde konačno igraju onako kako smo znali da mogu. Unutra su. Bez opravdanja, bez dječjih ispada, bez kriptičnih medijskih ispada.

Durant i Irving su preko noći postali paragoni odgovornosti i reda i, vidi vraga, momčad je proigrala. Ako je vjerovati Durantu, za to je uvelike odgovoran Jacque Vaughn, koji konstantno pronalazi način da pred njih stavi nove izazove, da ih takne u žicu, da ih motivira za više. Vaughn je ranije ove sezone bez riječi u svlačionici objesio statistiku o postotku defenzivnog skoka i box outovima, među kojima su igrači Netsa bili među zadnjima u ligi. U međuvremenu su došli do sredine. Neke ekipe znaju da ih uvijek može izvući individualni talent zbog čega često igraju ispod optimuma, mekano i tromo, a Vaughn je takvo ponašanje iskorijenio iz Brooklyna.

Kad su Lakersi osvojili naslov u Orlandu, osvojili su ga uvelike zato jer su Anthony Davis i LeBron James prihvatili defenzivnu filozofiju Franka Vogela i pretvorili se u obrambeno čudovište. Netsi sada prihvaćaju filozofiju preuzimanja odgovornosti za svoj dio posla koju Vaughn uporno pokušava nametnuti, zvučeći povremeno kao nekakva mješavina Billa Bellichicka i Gregga Popovicha. Pitanje je koliko će to potrajati, jer i KD i Irving su tijekom svojih karijera znali raditi okrete od 180 stupnjeva preko noći, ali ako potraje… Ako.

Njihova posvećenost igri osjetila se i na drugim igračima.

TJ Warren vratio se u momčad nakon što je dvije godine proveo de facto ozlijeđen i nametnuo se kao idealno riješenje za scoring s klupe, trpajući floatere preko nižih igrača, rudareći pod ofenzivnim obručem kao da je opet u Phoenixu. Yuta Watanabe je neočekivano izrastao u jednog od najboljih korner šutera lige i trenutno gađa nezamislivih 52 posto iza linije trice, a novopronađeno samopouzdanje počelo se reflektirati i u drugim aspektima igre, prvenstveno u cutovima prema obruču i obrani krilnih igrača. Nic Claxton je postao više nego pristojan rim protector i rim runner; premda ponekad zna narušiti geometriju momčadi, iskupljuje se tom prijetnjom napadanja obruča i pospremanjem otpadaka, zbog čega ga ne možete pustiti samog.

Royce O’Neal vratio je šut koji je lani ispario, vratio je obranu na pristojnu razinu, a često odrađuje i posao sekundarnog playa kada situacija to traži. Joe Harris i Seth Curry još uvijek nisu na razini na kojoj smo ih viđali prijašnjih godina jer se nikako ne uspijevaju zaliječiti, iako je Curry sve bliže i bliže svom optimumu, a ukoliko se oni vrate na 90 posto onoga što mogu biti, Netsi za mene postaju favoriti za osvajanje naslova. Ostatak ekipe sastavljen je od igrača koji mogu uskočiti, poput Pattyja Millsa, Markieffa Morrissa, Edmonda Sumnera, pa i od neiskusnijih igrača koji znaju svoju ulogu, poput Cama Thomasa i Kesslera Edwardsa (s tim da su meni OK i DaY’Ron Sharpe i David Duke, koji su lani igrali više nego ove godine) tako da dubina ne predstavlja nikakav problem.

A tu je i Ben Simmons.

Prošle sezone ispisane su tisuće stranica o pravom Simmonsovu stanju. O njegovu mentalnom zdravlju. O njegovoj ozlijedi leđa. O posljedicama koje je izazvalo bacanje pod autobus koje mu je priredio Doc Rivers svojim izjavama, pa i Joel Embiid svojom šutnjom. Teško je spekulirati o nečijem mentalnom stanju, ali nema nikakve sumnje kako je Simmons početkom sezone izgledao usrano svaki put kad bi trebao donijeti odluku s loptom.

Teško je reći je li to bilo zbog dugog perioda oporavka ili zbog straha da će nešto uprskati, ali kako je vrijeme odmicalo, tako je Simmons postajao sve slobodniji. Prvo u tranziciji u kojoj smo ga opet mogli vidjeti kao punokrvnog playa koji ili napada obruč ili razigrava suigrače, a nakon toga i u punom napadu, gdje igra uglavnom small ball centra na dunker spotu. Sve manje i manje se kod njega vidi alibi-igra koju je često znao pokazivati u Sixersima, gdje je tretirao loptu kao vruć krumpir. Povećao je broj šutova, počeo je agresivnije napadati obruč u mismatchu; premda i dalje nije onaj igrač koji je bio prije tri godine — limitiran, ali apsolutno sjajan u tome što radi dobro — na putu je da se vrati na tu razinu.

S takvim Simmonsom, sa KD-jem i Irvingom koji igraju odgovorno, s ostatkom ekipe koja je manje-više odlično uparena s glavnim zvijezdama, Netsi su upisali 16 pobjeda iz 17 utakmica. Istina, tijekom tog niza raspored nije bio najtvrđi, od top ekipa dobili su samo Buckse i Cavse, ali treba dobiti 16 od 17 momčadi. No, puno važnije od samih pobjeda je to što Netsi konačno izgledaju onako kako smo ih zamišljali. Kao dvoglavi zmaj koji vas može spaliti vatrom, rasparati kandžama, ugristi zubima i smlaviti repom. Imaju više napadačkih riješenja od bilo koga u ligi. Imaju dubinu. Imaju zvijezde. Imaju trenera koji ih kuži. Ušli su u top 10 i po ofenzivnom i po defenzivnom rejtingu.

Ako ostanu posvećeni jedni drugima, ako ostanu odgovorni, ako ih zaobiđu ozljede, njihov bi talent konačno mogao izaći na vidjelo i u doigravanju. “Ako” je i dalje tu, ali ga je puno manje nego prije.