“What’s so good about Cleveland?”, upitao je davnih dana Joakim Noah pričajući o tome kako je grad u saveznoj državi Ohio, nekadašnji industrijski gigant koji je počeo propadati jednom kad su milijarderi počeli seliti tvornice u zemlje poput Kine i Vijetnama, nevjerojatno depresivan i u njemu se nema što raditi. Noah, koji je pred kraj karijere došao pod paljbu medija jer mu je važnije bilo partijanje od igranja košarke ili rekuperacije od brojnih ozljeda stopala koje su ga učinile sjenom samog sebe, manje-više je znao o čemu priča. Za momka koji je odrastao u New Yorku, proveo formativne godine na sveučilištu Florida i igrao godinama u Chicagu, grad poput Clevelanda sigurno se činio poput pustinje.
Unatoč tome, Cleveland je po rezultatima u zadnjih 20 godina nadmašio i Chicago i New York. Naravno, za to je prvenstveno zaslužan LeBron James, a ne infrastruktura unutar franšize koja je, ako ćemo biti iskreni, puno toga zabrljala i zgriješila u izgradnji momčadi, ali kakav god bio razlog, taj je depresivni Cleveland imao više razloga slaviti nego mnoge metropole Istočne konferencije.
Čak i danas, nekoliko godina nakon što je sv. LeBron otputovao na zapad, Cavaliersi izgledaju bolje od svojih suparnika. Što je tako dobro s Clevelandom? Puno toga. Cavsi su odradili svoju najbolju LeBron-free sezonu od 1998., kad su ih Shawn Kemp i Wes Person odveli do doigravanja. Upisali su 44 pobjede i ispali u play-inu, a da ih nisu rasturile ozljede zbog kojih su sezonu završili nizom od tri pobjede i osam poraza, vjerojatno bismo ih gledali direktno u playoffu.
Pokazali su iznimno zanimljivu igru s trojicom visokih igrača koja je suparničkim momčadima stvarala ogromne probleme u pripremi. Darius Garland izrastao je u ozbiljnog playa, dok je Evan Mobley toliko zadivio čelne ljude ostalih franšiza da je u nedavnoj anketi izbio ispred Ziona Williamsona, Traea Younga, Anthonyja Edwardsa i LaMela Balla u kategoriji mladih igrača oko kojih bi se gradila ekipa. Impresivan je bio i Jarett Allen, potvrđujući tako ne samo moju pretpostavku da je najbolji igrač razmijenjen u svojevremenom tradeu Jamesa Hardena u Netse, a Kevin Love je pronašao fontanu mladosti i počeo opet igrati kvalitetan basket.
Cavsi bi trebali biti u najmanju ruku peta ekipa Istoka, ali je li prodaja svog tog kapitala u vidu trojice solidnih igrača i pustih pickova okej razmjena za takav skok?
S obzirom na to koliko su u suštini mlada i nedokazana ekipa, Cavsi su lani bili impresivni. Toliko impresivni da su direktor košarkaških operacija Koby Altman i generalni menadžer Mike Gasney odlučili gurnuti većinu svojih čipova na sredinu stola.
Momčad je lani pokazala kako joj nedostaje kvalitetno polivalentno krilo i čisti scorer na bekovskoj poziciji. U Clevelandu su se nadali da će tijekom sezone procijeniti koliko je smislena i moguća Sexland kombinacija, ali ozlijeda Colina Sextona onemogućila ih je u tom naumu te su, vjerojatno točno, procijenili kako njih dvojica ipak ne mogu zajedno. Propao je i pokušaj revitalizacije karijere Carisa LeVerta, koji je plivao u obrani i više od Sextona te je bio relativno neučinkovit, ali Cavsi će mu dati još jednu šansu u sezoni koja se brzinski bliži. Jasno je, doduše, da on ne može biti prvo riješenje na poziciji scorera te stoga ne čudi to što su Altman i Gasney odlučili ojačati momčad. Svaka njihova poruka na Viberu* završavala je s #VrimeJe. Momčad je trebala napraviti potez kako bi se podigla stepenicu više.
*Ipak je to Cleveland, dobro da nisu na SMS-ovima.
Donovan Mitchell doveden je iz skupog, preskupog dućana Utah Jazza. Trostruki All-Star trebao bi postati udarna igra Clevelendova napada bar dok Mobley u potpunosti ne izraste u zvijer koju smo lani vidjeli u poprilično jasnim tragovima, punokrvni scorer s playoff iskustvom koji može sam riješiti važne utakmice i koji se ne boji svjetla reflektora. Mitchell je u zadnje dvije sezone odradio dva impresivna napadačka playoffa te je odigrao 39 playoff utakmica, sve kao prva opcija svoje momčadi. Kada je zdrav i u formi, on je u top 22 igrača lige, a takvi jako, jako rijetko završe u Clevelandu osim putem drafta. Jasno je zašto su Cavsi pohrlili da ga dovedu u momčad, unatoč iznimno visokoj cijeni.
Mitchell bi im trebao riješiti gorući problem kreacije na lopti koja je lani bila manjkava u minutama kad Garland nije bio na parketu.
Cavsi su prošle sezone zabijali 10,6 poena više s Garlandom u igri nego bez njega, što je bila najveća razlika koju je činio jedan igrač u čitavoj ligi. Ne zato što je Garland baš toliko moćan igrač, već zato što mimo njega Cavsi nisu imali pravog kreatora koji može stvoriti pritisak na suparničke obrane. S Mitchellom taj problem nestaje: dojučerašnji Jazzer jedan je od ponajboljih pick-and-roll igrača lige, koji je lani podigao efikasnost u takvim situacijama te je usto drastično popravio šut iz driblinga i s poludistance i iza linije za tri (prošle sezone su samo Luka Dončić, Trae Young i Steph Curry imali više pull-up trica od njega). To su elementi koji su nedostajali Cavsima kada se Garland odmarao, a sada imaju dvojicu igrača koji mogu stvarati pritisak na suparničke obrane kroz igru s loptom.
Mitchell je osim toga poboljšao realizaciju na obruču. Iako i dalje izvlači premalo faulova na ulazima, postao je iznadprosječan driver i u volumenu i u efikasnosti, što tijekom njegove karijere nije bio uvijek slučaj. Iznimno eksplozivan kad mu se otvore vertikalni koridori — bilo u tranziciji, bilo kroz p’n’r — Mitchell je lani demonstrirao solidnu sposobnost razbijanja suparnika u izolacijama, a u reketu je počeo koristiti ne samo okretnost, nego i snagu.
Unatoč svemu ovome, i Mitchellovim sposobnostima i činjenici da Cavsima treba takav profil igrača, nisam siguran da će dobiti sve ono za što su platili.
Prvo, i on i Garland trebaju loptu. Ne zbog toga što će se poklati oko uloge alfe — Garland tu jednostavno mora prepustiti primat Mitchellu — nego jer su i jedan i drugi tijekom prošle sezone pokazali dosta slabašnu igru bez lopte. Obojica su odlični u pull-upu, dok su u catch-and-shoot situacijama lani doživili veliki pad u odnosu na početak karijere. Mitchell je igrač čiji usage rate debelo prelazi 30 posto, nije sjajan cutter i, što je jako važno, nije baš ni sjajan dodavač, što bi moglo utjecati ne samo na Garlandovu off-ball igru, nego i na Mobleyevu.
Utah godinama nije uspijevala etablirati Rudyja Goberta kao rim-runnera — ne radi njegovih manjkavosti, već zbog Mitchellove miopije u razigravanju kroz p’n’r. Samo su trojica igrača lani manje dodavala u p’n’r-u od njega — Dillon Brooks, Jordan Clarkson i Terrence Ross — a po omjeru asistencija bio je debelo ispod prosjeka među igračima sa usage rateom većim od 25 posto. To se možda promijeni sad kad igra u dinamičnijoj ekipi nego što je to bila Utah, ali to je veliko “možda”. Mitchell svakako nije veteran koji je toliko ogrezao u svojim navikama da ih ne može mijenjati, ali nisam preoptimističan. Lako za Garlanda koji će dobiti dovoljno šansi da si sam izradi šut, ali nastat će problem ako Mitchell suradnju s Mobleyjem učini čudnom, kao što ju je napravio s Gobertom.
Nastat će problemi i ako barem malo ne podigne razinu igre u obrani. Mnogi su bili skloni svaliti Jazzove defenzivne probleme u prošla dva playoffa na Gobertova leđa, ismijavajući se njegovu plivanju protiv Clippersa i Mavericksa, spočitavajući mu igru ispod razine tzv. najboljeg defenzivca lige, ali mnogi ljudi su glupi i ne kuže koliko je obrana, pogotovo današnja obrana u kojoj su situacije jedan-na-jedan za visoke igrače poprilično rijetke, bazirane na timskom radu. I protiv Los Angelesa i protiv Dallasa Gobert je konstantno ostajao na brisanom prostoru jer igrači na perimetru – bilo Mike Conley Jr., bilo Bojan Bogdanović, bilo Mitchell, pa čak i Royce O’Neal u posljednjoj sezoni — nisu mogli čuvati stolicu kojoj fali jedna noga.
Kad suparnički bek konstantno probija primarnog čuvara na prvom koraku i stavlja briljantnog defenzivnog centra u situaciju da odlučuje hoće li čuvati ulaz ili će se rotirati na neprestano otvorenog tricaša. naravno da će izgledati smiješan. Mavsi su lani gađali 37 posto trice uz 15,5 pogođenih po utakmici, dok su Clippersi trpali 16,6 trica uz 43 posto realizacije, što je SULUDO, a dobar dio odgovornosti za takve brojke pada na Mitchellova leđa, puno više nego Gobertova. Što možete utvrditi gledanjem snimki, jel.
Tragedija je u tome što Mitchell posjeduje sve alate kako bi bio jako dobar defenzivac. Bočno kretanje mu je solidno, može ispratiti igrača kroz blokove, ima snažan gornji dio tijela, ali ruke su mu prespore i konstantno drži krive kutove, čime suparnicima olakšava da ga s lakoćom probijaju. I on i Garland su jako loši defenzivci, tako da bi Cleveland mogao imati slične probleme kao i Utah. Cavsi se nadaju da će anulirati taj problem igrom dvojice defenzivno iznadprosječnih visokih Allena i Mobleyja, što je apsolutno moguće, ali ne bi me čudilo da u startu plivaju.
Kad uza sve ovo uzmemo u obzir da će odlaskom Laurija Markkanena izgubiti svoj lanjski identitet, pogotovo nakon što je Finac dokazao na Euru koliko opak može biti jednom kad sistem radi za njega — što nitko nije pokušao napraviti još od Freda Hoiberga u Bullsima — i da nemaju pojma koga startati na krilu, pošto ni LaVert ni Cedi Osman nisu bajne opcije, Mitchellov dolazak mi se ne čini takvim home runom kakvim se prikazuje.
Jasno mi je zašto su Altman i Gasney išli all-in, budući da im Mitchell u kombinaciji sa trojicom igrača All-Star kalibra gotovo pa jamči nastup u playoffu, ali ne vidim da će ih njegov dolazak podići na razinu Netsa, Bucksa i Celticsa, pa čak ni 76ersa. Okej, Sixersi i Netsi imaju ogroman potencijal urušiti se, ali Heat i Raptors imaju potencijal nadmašiti očekivanja pa smo opet tu negdje. Cavsi bi trebali biti u najmanju ruku peta ekipa Istoka, ali je li prodaja svog tog kapitala u vidu trojice solidnih igrača i pustih pickova okej razmjena za takav skok?
Puno važnije od rezultata sljedeće sezone bit će stvaranje kemije između Mitchella, Garlanda i Mobleyja.
Cleveland može postati pravi contender samo ako se Mobley razvije u sve ono što obećava biti, u franšiznog igrača, u All-NBA visokog, u tipa oko kojeg se gradi momčad. Samo ako Mitchell postane ono što u svojoj suštini jest, druga violina ozbiljne ekipe. Sljedeće sezone bit će broj 1, ali mora raditi na tome da postane broj 2. Što zvuči suludo i ne znam hoće li uspjeti. Propadne li taj eksperiment, uvijek ga mogu šupirati u New York* i vratiti svoje pickove.
*Što nije nemoguće, budući da Mitchell trenutno ima ugovor pod designated rookie extensionom, što znači da Cavsi neće moći potpisati Mobleyja na istu opciju te jednom kada Mobleyju iscuri ugovor, moći će ili riješiti se Mitchella ili pustiti Mobleyja da postane RFA i onda ga nanovo potpisati, što je nešto što bi željeli izbjeći. Doduše, dotad je moguće da ćemo imati novi kolektivni ugovor i nova pravila, tako da o tom — potom.
Dotad možemo očekivati jako zabavnu ekipu koja možda i zabljesne u regularnoj sezoni i iskoristi inerciju starijih i iskusnijih momčadi. Ne znam koliko se ozbiljno digao plafon ove ekipe, ali nema sumnje da je Cleveland sada zabavniji nego što je bio prije mjesec dana. Možda nedovoljno za Joakima Noaha, ali za sve nas ostale definitivno jest.
