Što više starim, to mi više nedostaje jednostavnost djetinjstva. U posljednje vrijeme trebam proći tri runde pregovora kako bi se našao s prijateljima na piću, povuci-potegni dok se ne usklade svi radni rasporedi i sve obiteljske obveze, dok je nekoć bilo dovoljno spustiti se na koš pred stričevom kućom, bez ikakvog dogovaranja jer mobitele ionako nitko nije imao, i samo pričekati da se ekipa skupi kako bi bacili ili na male branke ili na basket.
Na početku hakla, bar do određenih godina u kojima smo prerasli takvo ponašanje, bilo je potrebno proglasiti kojeg igrača predstavljaš. Ovisno o sportu, netko je bio Šuker, netko Maradona, netko Batistuta, Bokšić ili Baggio, ili pak Rađa, Komazec, Barkley, Miller ili Drexler (Kukoča i Jordana nitko nije birao, valjda smo i kao djeca bili svjesni da nismo dostojni). Imena su se mijenjala tijekom igre, pa bi na trici izvikivali Miller ili Petrović, a pod košem Hakeem ili Shaq, ali jedno je bilo svjesno — i u tim godinama, možda i više nego ikad kasnije, znali smo da su zvijezde osovina sporta.
On nam se, uostalom, prodavao kroz zvijezde. Nije da smo pogledali ne znam koliko NBA utakmica u tim godinama — nešto malo na HRT-u, nešto malo na videokazetama koje bi tu i tamo poslala teta iz Chicaga, ali znali smo sve te igrače zahvaljujući mitovima koje je tisak o njima ispredao. Rođak je kupovao Košarku koju sam prelistavao u njegovoj sobi dok me sa zida promatrao Shawn Kemp s postera u prirodnoj veličini, gledao se NBA Action, a nezaobilazna postaja bila je All-Star utakmica, obično u TV reprizi. Svi najbolji igrači, sve one face s postera, sva ta mitološka bića, svi na jednom mjestu. Može li jedan dječak tražiti nešto više?
Tridesetak godina kasnije i All-Star utakmica se pretvorila u potpunu torturu. Sjaj zvijezda se s vremenom izlizao — što je i razumljivo, jer kao dijete i kao odrasla osoba na drugačiji način gledate na igrače, ali to nije primarni razlog. All-Star utakmica postala je negledljiva. Ne zato što je više ne gledam dječjim očima. Objektivno je negledljiva.
Po meni, postoje samo dva načina na koja se All-Star vikend može spasiti. Oba su radikalna i nijedan od njih ne bi prošao kod lige
Pogledajte samo pet minuta nekog All-Stara iz 1990-ih ili s početka 2000-ih i vidjet ćete nešto nalik košarci. Trud nije na 100 posto, closeoutovi na šuterima nisu čisti i brzi, defenzivci se ne kolju kako bi prošli kroz blokove, ali igrači igraju basket. Reketi su zgusnuti, padaju blokade, treba se pomučiti kako biste pronašli otvoreno polaganje, čak se igra i nekakva tranzicijska obrana. Od 1990. do 2005. su 32 iteracije ekipa Istoka i Zapada igrale u All-Staru. Samo njih osam gađalo je preko 50 posto iz polja, samo jedna ekipa gađala je preko 60 posto. Za usporedbu, od 2010. do 2024. samo četiri ekipe nisu prešle 50 posto šuta iz polja, i to uglavnom zato jer su šutirale 60 do 70 trica i promašivale.
U prošlonedjeljnom izdanju All-Star utakmice postignuto je 397 poena. Ekipe su zajedno gađale 56 posto iz polja i to samo zato što je 168 od ukupno 289 šutova upućeno iza linije od tri poena. Da, majstori su ispalili 168 trica. Tek tako, da se nađe.
Gle, jasno je meni zašto All-Star utakmica svake godine sve više i više izgleda kao prešetavanje po Trgu ili Rivi ili Korzu, a sve manje kao okršaj najboljih košarkaša današnjice. Sezona je duga, ozljeda je previše, a All-Star pauza savršeno je vrijeme za skupljanje snage prije ulaska u borbu za playoff koja je tvrđa nego ikad. Igrači su iscrpljeni od vankošarkaških obaveza dok mediji i sponzori zahtijevaju sve više i više njihovog vremena, pogotovo za vrijeme All-Star vikenda, i teško im je zamjeriti što na utakmicu gledaju više kao na obavezu koju moraju odraditi, ili na priliku za dobru zajebanciju s prijateljima, nego na nekakav kompetitivni okršaj košarkaške kreme.
No, šetnica koju smo u nedjelju gledali polako postaje sramota lige.
Mediji ovih dana bruje o tome kako je broj TV gledatelja narastao za 20 posto u odnosu na prošlu godinu, ali malo koji od njih je usput prisnažio kako je unatoč tome ovo druga najslabije gledana All-Star utakmica u povijesti. Utakmicu je u SAD-u gledalo tek nešto više od pet milijuna gledatelja. Za usporedbu, All-Star utakmicu 1993., na vrhuncu slave Michaela Jordana, gledala su 23 milijuna gledatelja. Čak i nakon Jordanova odlaska u penziju ta se brojka kretala između osam i 12 milijuna, da bi se u zadnje četiri godine u potpunosti srozala.
Postoje brojni razlozi za pad interesa gledatelja. Nekoć su utakmice bile na NBC-ju, koji ima bolju pokrivenost od TNT-ja. Nekoć su utakmice počinjale u 17:30 ili 18:00h umjesto u 20h, što je većem broju zainteresirane djece omogućavalo da gleda utakmicu. Nekoć utakmice nisu kasnile po 45 jebenih minuta bez ikakvog opravdanog razloga. Nekoć nije bilo toliko zabave nadohvat ruke, nije bilo interneta, i morali ste iskoristiti ono što vam je ponuđeno. No, nitko me ne može razuvjeriti da je jedan od razloga za lošu prođu All-Stara nonšalantna, nezainteresirana, rubno uvredljiva igra najvećih zvijezda.
Liga može nastaviti izmišljati rješenja, kao što je bio draft igrača ili Elam ending, ali dok se razina igre ne podigne, ništa od toga. All-Star vikend krcat je OK sadržajima: Rising Stars utakmice zanimljivije su od prave, natjecanje u tricama je klasik koji ne treba mijenjati, Curry-Ionescu okršaj bio je sjajan i nadam se kako ćemo nešto slično gledati i sljedećih sezona, ali dva na papiru najzanimljivija događaja vikenda, All-Star utakmica i natjecanje u zakucavanjima, već godinama su smeće. Dunk contest jer smo sve već vidjeli, jer prostora za nekakve velike inovacije nema (ovogodišnje zakucavanje Maca McClunga i sjedeće zakucavanje Aarona Gordona jedina su dva inovativna poteza u zadnjih 10 godina) i jer zvijezde odbijaju sudjelovati u njima. All-Star utakmica je smeće jer nedostaje minimum truda.
Po meni, postoje samo dva načina na koja se All-Star vikend može spasiti. Oba su radikalna i nijedan od njih ne bi prošao kod lige.
Prvi je da se regularna sezona sreže za šest do osam utakmica, što bi generalno bilo poželjno, uz uvjet da košarkaši zauzvrat igraju košarku na All-Staru. Takav prijedlog je, doduše, teško odrediti kolektivnim ugovorom zato jer je nemoguće objektivno mjeriti razinu nečijeg truda, ali još veći problem je to što se vlasnici ne bi odrekli ogromnog financijskog inkasa koji tri ili četiri utakmice sa sobom nose.
Drugi radikalni prijedlog je da se i dalje održava All-Star izbor, čisto radi povijesnog kontinuiteta, ali ne i utakmica. Liga bi mogla zadržati natjecanje u tricama i zakucavanjima, ali utakmicu bi zamijenilo kup natjecanje koje bi se iz ovogodišnje abominacije transformiralo u europski kup sustav u koji ulazi osam najbolje plasiranih momčadi u trenutku All-Star izbora, bez obzira na konferenciju, te igra u knockout sistemu od četvrtfinala nadalje. Uz izdašne novčane nagrade i uzbuđenje koje sa sobom donosi sistem eliminacije, nema sumnje da bi takva verzija kupa bila pun pogodak — čak i više nego jako dobro popraćena ovogodišnja verzija, koja je ionako postala zanimljiva tek kad su ekipe mogle ispasti iz natjecanja.
To se neće dogoditi. Premda je NBA u dobrom dijelu stvari fleksibilnija od ostalih profesionalnih liga, pri čemu ne mislim samo na američke, ovakvo napuštanje tradicije za nju bi bilo preradikalno. No, ta opsjednutost povijesnim kontinuitetom na kraju će profesionalni sport vjerojatno stajati glave. Mlađe generacije ga već sad konzumiraju na drastično drugačiji način od onog na koji su navikli ljudi mojih godina i stariji; sport će im se kad-tad morati početi prilagođavati ako ne želi izumrijeti u sve većoj konkurenciji industrije zabave, u što se uvelike promijenio jednom kada se otarasio identitetskih i kulturnih odrednica (pripadnost gradu ili klasi) u jurenju za lovom.
Ovo što predlažem minorne su promjene u odnosu na ono što će morati raditi u budućnosti. Bojim se, doduše, da neće početi s promjenama sve dok ne bude prekasno, a onda više neće biti 11-godišnjaka pod košem pred stričevom kućom koji izvikuju imena NBA zvijezda. Jer ih za njih neće biti briga.
