Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Čovjek koji je buljio u ekran

Arizona juniori

Cardinalsi slažu uzbudljivu mladu momčad

Ne sjećam se, a i moje guglovske sposobnosti ne pomažu, tko je točno rekao kako je football idealan sport za Amerikance budući da kombinira sklonost fizičkom nasilju i korporativnu strukturu. Vjerojatno George Carlin ili neki njemu sličan komičar, nije bitno. Bitna je ideja koja je britka i precizna, ali kojoj valja dodati još jednu komponentu. Football u sebi utjelovljuje još jedan mit, onaj o Američkom snu, o tome da je apsolutno sve moguće, pa tako i da se svaka osoba zahvaljujući marljivosti i inteligenciji uzdigne iz siromaštva i zaradi milijune ili postane Predsjednik.

Ne želim vas zamarati svojim promišljanjima o smrti meritokracije, o tome kako danas zapravo živimo u suvremenom feudalizmu, o tome kako kapitalizam iz 1950-ih i kapitalizam iz 2020-ih zapravo i nemaju puno dodirnih točaka, nije mjesto ni vrijeme. Smatram da je Američki san mehanizam prodaje ekonomskog sistema suptilne oligarhije i da je ovih dana upravo to – san. Efemeralan i nestvaran.

No, dok ga ne mogu pronaći u stvarnosti, u footballu je on realan da realniji ne može biti.

Nema sporta u kojem se lakše dolazi od prnja do bogatstva. Momčadi koje uspijevaju dugi niz godina ostati u vrhu su rijetke. Franšize poput Seahawksa, Steelersa i Packersa – onih koje u periodu od 10 godina u playoff uđu šest-sedam puta – izrazito su rijetke, a New England Patriots su jedini od svoje vrste. Ostali prolaze goleme fluktuacije te gotovo da nema franšize koja unutar 10 sezona ne potone bar jednom ili dvaput do dna, do sezone sa dvije, tri ili četiri pobjede. Sustav je neumoljiv, salary cap je neumoljiv, ali ništa zato. Ukoliko se i nađete na dnu, znate da se u sezonu ili dvije možete vratiti natrag i napasti naslov. Pod uvjetom da na čelu franšize nemate totalne kretene kao Brownsi ili Raidersi.

Cardsi imaju potencijal biti jedna od tri najzabavnije ekipe u ligi. Lako je moguće da dođu do sedam ili osam pobjeda; ako ih sreća pomazi, možda i da uđu u playoff

Navijači Arizona Cardinalsa dobro znaju o čemu pričam. Momčad koja je 2008. izgubila Super Bowl je već dvije sezone nakon toga bila na svega pet pobjeda u sezoni, s dugačkim rebuildingom pred sobom. No, kako to u NFL ligi već biva, Cardsi su se vratili u playoff četiri sezone kasnije kada je momčad preuzeo Bruce Arians, ali nakon dva doigravanja s njim na čelu i sjajne 13-3 sezone u kojoj su neslavno razbijeni od Carolina Panthersa u finalu NFC-a, opet su propali i kliznuli skroz do dna. Ciklička priroda NFL-a, dodatno naglašena ozljedama i salary capom, lijepo se očitovala na njihovom primjeru.

Nakon nekoliko slabijih sezona, dvije trenerske promjene i novoizabranog quarterbacka, Arizona Cardinalsi su u poziciji da već iduće sezone naprave iskorak i plasiraju se u doigravanje. Svoj siromašni roster osnažili su slobodnim igračima i slobodnim rookiejima, a najveći pothvat napravili su kada su opelješili blesavog Billa O’Briena i maznuli mu jednog od trojice najboljih hvatača lige u zamjenu za preplaćenog i neproduktivnog running backa Davida Johnsona i pick druge runde drafta*

*Texansi su uzeli Rossa Blacklocka, defenzivnog linijaša s TCU-a koji bi se mogao razviti u jako dobrog bull rushera/A-gap stopera sa solidnom lateralnom brzinom, ali kratke ruke mogle bi ga koštati u određenim matchupovima. U svakom slučaju teško da će nadomjestiti ono što su izgubili.

Upravo je DeAndre Hopkins ono što je toliko nedostajalo Cardinalsima koji su prošle sezone upisali pet pobjeda uz 11 poraza, unatoč tome što u napadu nisu imali pravog krilnog hvatača, što im je running back rotacija do trejda za Kenyana Drakea iz Miamija bila smeće, što im je ofenzivna linija bila poroznija od kostiju bakice s artritisom i što prokleto nisu imali sreće. Matematički modeli tvrde kako su Cardsi lani trebali imati između šest i 10 pobjeda s obzirom na to kako su igrali, a kada uzmemo u obzir da su šest utakmica izgubili s touchdownom razlike (računam i neriješeno protiv Lionsa koje je de facto poraz) jasno je koliko im je malo nedostajalo za rezultatski uspješniju sezonu.

Cardsi prošle godine nisu imali ni jednog hvatača s preko 805 jardi hvatanja niti probijača sa više od 650 jardi probijanja. Dopustili su 48 sackova. Hopkins je dovoljno dobar da likvidira dobar dio tih problema. Cardinalsi su s njim dobili čovjeka koji može konzistentno pobjeđivati suparnika jedan-na-jedan i osvajati fifty-fifty lopte u zraku, pa mu se može baciti i neidealna lopta čime će se eliminirati dio sackova; čovjeka koji tjera obranu da žrtvuje bar jednog safetyja kako bi ga duplirala, čime otežava prekrcavanje defenzivnog zida što će dodatno olakšati posao probijačima.

Hopkins je idealan čovjek za Air Raid napad trenera Kliffa Kingsburyja. Za one koji ne znaju što je Air Raid recimo da se radi o napadu čije zasade leže još u 1970-ima te se uglavnom implementirao na koledžu, dok se u NFL-u počeo ukazivati tek nedavno kada su pravila otežala safetyjima i linebackerima da vam otkinu glavu ako se usudite hvatati loptu po sredini terena. Radi se o napadu koji se uglavnom inicira iz shotgun setova sa 10 personnelom (1 RB, 0 TE, 4 WR) i čiji je cilj raširiti obranu što je više moguće i po horizontali i po vertikali i na taj način otvoriti velike džepove prostora za stvaranje separacije. Obrana je zbog takve napadačke konfiguracije prisiljena ili žrtvovati pass rush i tako dati QB-u dovoljno vremena da baci loptu ili ostaviti gotovo sve svoje linebackere i defenzivne bekove da igraju obranu jedan-na-jedan.

Cardsi su prošle godine imali samo jednog hvatača koji je bio sposoban dobijati takve dvoboje — 36-godišnjeg Larryja Fitzgeralda koji se prešaltao u ulogu slot hvatača i koji je pad brzine i eksplozivnosti anulirao savršenom tehnikom i preciznim trčanjem ruta. Usto su počeli polako otvarati potencijal Christiana Kirka, ali njegove tvrde ruke i nešto slabija konstitucija koja mu onemogućuje da se nametne u end zoni limitirali su njegovu efikasnost. Kirk bi se eventualno mogao razviti u jako dobrog sekundarnog WR-a u kvalitetnoj momčadi, a Hopkinsov dolazak bi mu trebao pomoći u tome, pošto se u budućnosti obrane neće toliko moći fokusirati na njega.

Air Raid je savršen napad ne samo za Hopkinsa, nego i za mladog QB-a Kylera Murrayja, koji je lani nadmašio sva očekivanja igrajući kao light verzija Lamara Jacksona.

Murray je bio jedan od glavnih razloga zašto su Cardsi završili kao top 10 probijačka momčad lige, koristeći izuzetno ubrzanje i solidnu fintu kako bi riješio svoje suparnike; oni često nisu mogli žrtvovati špijuna da ostane na QB-u zbog već spomenutih 10 personnel setova koji su širili igru. Kingsbury, koji je de facto ofenzivni koordinator momčadi budući da zove akcije, dodatno je modificirao svoj napad i u njega uključio jako puno roll-outova iz shotguna — dijelom kako bi omogućio 178 cenata visokom Murrayju da vidi preko grdosija iz ofenzivne linije, dijelom kako bi ga ostavio na otvorenom prostoru. Ne treba čuditi kako su samo dvije ekipe lani mogle parirati Cardsima u broju rolloutova iz shotguna — Chiefsi i Ravensi, koji su također željeli ostaviti svoje mobilne QB-eve Pata Mahomesa i Jacksona na brisanom prostoru.

Murray je bio sjajan. Ne možda sjajan u nekakvoj široj NFL slici, ali sjajan obzirom na očekivanja. Odradio je sezonu s gotovo 4.000 jardi dodavanja i preko 500 jardi probijanja, imao je 20 TD-jeva i 12 INT-a, uspijevao je pronalaziti igrače na dugim rutama, napredovao je s čitanjem progresije hvatača, spirale su mu bile čiste i sve je to radio unatoč tome što je momčad imala velik deficit u brzini, bez ijednog igrača koji je mogao kreirati separaciju u izravnim dvobojima.

Ove sezone Cardsi su pred Murrayja postavili izazov te očekuju kako će biti još bolji. Hopkinsov dolazak, puna sezona Drakea i rookieja Enoa Benjamina koji bi mogao biti krađa sedme runde drafta, Air Raid i eventualni napredak ofenzivne linije kojoj bi se trebao priključiti Josh Jones, pick treće runde za kojeg svi tvrde da je trebao biti izabran još krajem prve, trebali bi značiti kako će Arizona od ekipe koja je lani bila 16. po postignutim poenima skočiti za pet do 10 mjesta.

Napredak, ne možda toliko drastičan, bi se trebao vidjeti i u obrani. Bili su poprilično slabi u tom segmentu tijekom prošle sezone — primili su 442 poena, po čemu su bili bolji od samo četiri ekipe. Ne čudi što su velik dio svog kapitala u free agencyju i na draftu potrošili na toj strani lopte.

Dovukli su Jordana Philipsa da im osnaži defenzivnu liniju — čovjek je prošle godine u Billsima napravio iskorak i završio sezonu sa 9,5 sackova i 13 obaranja za gubitak jardi, ali tek trebamo saznati da li se radilo o istinskom napretku ili o bljesku do lani neproduktivnog igrača koji si je želio osigurati novi ugovor. Oko Devona Kennarda nema takvih pitanja — kroz dvije sezone u Lionsima isprofilirao se kao solidan all-round linebacker koji istovremeno može pokrivati prostor u zoni, ispratiti sporije tight endove i kreirati pritisak na QB-u. U zadnje dvije sezone skupio je 14 sackova, u obje po sedam. Dali su lijep jednogodišnji ugovor De’Vondreu Campbellu, koji je lani konačno odigrao krasnu sezonu za Atlantu na poziciji MLB-a, te bi uz par koraka naprijed mogao postati elitni run stopper, s obzirom na to da ima više nego pristojnu tehniku obaranja.

Njih trojica, priključeni stroju za sackove Chandleru Jonesu (19,5 lani) i mladom safetyju Buddi Bakeru, čine pristojnu jedinicu. Njima će se priključiti i defenzivni linijaši Leki Fotu, golemi tackle izabran u četvrtoj rundi, te sirovi Rashard Lawrence (pick pete runde), ali prava vrijednost leži u potpisivanju Isaiaha Simmonsa, picka prve runde drafta, svestranog defenzivca koji može igrati na gotovo svim pozicijama na terenu, o čemu sam pisao prošlog tjedna i koji bi se odmah trebao naći u startnoj rotaciji.

Cardinalsi imaju tri velike prepreke na putu do doigravanja.

Prva je nedostatak dubine na hvatačkim pozicijama gdje će, ozlijedi li se Hopkins, opet ostati tanki. Drugi je nedostatak pravog cornera koji može zatvoriti suparnike jedan-na-jedan, ili barem nekakvog visoki-rizik igrača koji će dopustiti par većih dodavanja, ali će i presjeći koju lotpu — lani je čitava ekipa imala samo sedam interceptiona, a bekovi su presjekli svega četiri lopte. Treći je raspored. Cardsi igraju u najtežoj diviziji s Ramsima, Seahawksima i 49ersima te će se nadati kako će sve ekipe jedna drugoj otimati pobjede.

Postoji i četvrta prepreka koja se zove Covid-19. Iako je ona naizgled ista za sve ekipe, sasvim je sigurno da predstavlja veći minus za mlade momčadi koje se tek uigravaju nego za one iskusne koje se nisu puno mijenjale poput Seahawksa i Ninersa. Ne otvore li se kampovi na vrijeme, a postoji šansa da neće, Kingsbury će izgubiti priliku da uigra svoju mladu momčad. Unatoč tome očekujem Arizonin iskorak ove sezone. Lako je moguće da dođu do sedam ili osam pobjeda; ako ih sreća pomazi, možda i da uđu u playoff ukoliko se sve ekipe pošamaraju u diviziji i pobjednik bude na devet trijumfa.

Bez obzira na to kakav rezultat, bio jedno znam — Cardsi imaju potencijal biti jedna od tri najzabavnije ekipe u ligi. Nastave li ovim smjerom, Kingsbury će si uskoro nadograditi još jedno krilo svoje kućerine.