Volite li sigurnost i pouzdanost, kupite Volvo i okanite se NFL-a. U američkom nogometu nema sigurnosti. Par ozljeda, par krivih taktičkih odluka, malo nesreće i vaša ekipa može se od ozbiljnog izazivača pretvoriti u kantu za napucavanje. Uzmite za primjer Steelerse koji su ove godine dogurali do omjera 11-0 oslanjajući se na čvrstu obranu i horizontalni, metodični napad, samo da bi izgubili četiri utakmice od zadnjih pet upisujući poraze poput ekipa kao što su Washington i Cincinnati te sad moraju strepiti pred Wild Card utakmicu s Clevelandom koji ih je ionako dobio u nedjelju puno lakše nego što to sugerira konačni skor 24-22, budući da je početkom četvrte četvrtine bilo 24-9 za Brownse.
Steelersi su samo jedna od ekipa koje bi mogle postati žrtvom lošeg tempiranja forme ili, ako mene pitate, žrtvom laganja sebe same. Ako ste gledali Steelerse kroz sezonu, bilo je jasno da se ne radi o 11-0 momčadi. Jesu li Steelersi igrali kao ekipa za playoff? Apsolutno. Jesu li igrali kao momčad s realnim šansama za Super Bowl? Da. No, jesu li igrali kao favoriti za osvajanje naslova što skor 11-0 sugerira? Ni u ludilu.
Rezultat, osobito rezultat sredinom sezone, zna varati. Chicago Bearsi su to jako dobro ilustrirali tijekom sezone. Momčad za koju navijam startala je u godinu omjerom 5-1, ali ako ste gledali kako igra, bilo je jasno da je to momčad koja zaslužuje omjer 3-3 i koja je postala još dvaput lošija kada je Mitcha Trubiskog zamijenila Nickom ‘Nepokretnim’ Folesom. Bearsi su izgubili šest utakmica zaredom nakon tog sjajnog početka, vratili su Trubu u prvi sastav te nekako uspjeli izboriti omjer 8-8 i plasman u playoff.
Ušli su u doigravanje nauštrb još jedne ekipe čija je sezona bila puna oscilacija. Arizona Cardinals startali su u godinu omjerom 5-2 samo da bi izgubili šest od sljedećih devet utakmica i u posljednjem kolu izletjeli iz playoffa. Šteta za njih. Cardsi su, bit ću potpuno iskren, bili bolja momčad od Bearsa kroz sezonu, ali u NFL-u nema sigurnosti i pouzdanosti. Nekoliko pogrešaka i sezona koja traje svega 16 utakmica će vam se nemilosrdno osvetiti.
Bez obzira na kiks, Cardinalsi su pokazali rast u odnosu na lani, i to ne baš mali
U čemu su onda Cardinalsi pogriješili da nisu iskoristili svoj 5-2 start?
Pa, za početak nisu bili dovoljno dobri. Arizona je mlada, iznimno perspektivna ekipa čijim je nositeljima igre redom manje od 28 godina. Jedina iznimka su corneri Patrick Peterson i Dre Kirkpatrick koji su prešli prag svoje tridesete i čija se igra ove godine survala niz liticu, pogotovo u Kirkpatrickovom slučaju. On možda nikad nije u potpunosti opravdao pick prve runde, ali je godinama bio iznadprosječan corner u dresu Bengalsa da bi se u Arizoni pretvorio u igrača kojeg su suparnici pokušavali iskoristiti. Peterson je od jednog od najboljih cornera generacije postao goli prosjek, a bez njegove sposobnosti da sam zatvori jednu stranu terena Arizonina je obrana postala iznimno ranjiva.
Unatoč tome što je pass rush funkcionirao solidno zahvaljujući sjajnom Haasonu Reddicku i jako dobrom Dennisu Gardecku, ostatak ekipe taj pritisak nije iskorištavao te su Cardsi tijekom sezone oduzeli svega 21 loptu — premalo za ekipu koja je toliko često dolazila do quarterbacka i koja ima toliko jakih imena u pozadini.
Nije pomoglo ni to što su morali čekati gotovo pet utakmica da Isaiah Simmons, njihov pick prve runde na draftu, konačno uđe u prvi sastav i krene dobivati više prilika nakon čega je, uz oscilacije česte za rookieje koji igraju tako kompliciranu ulogu svestranog linebackera, pokazao da se na njega mora računati u budućnosti. Kada uparimo Simmonsa, Reddicka, Gardecka, te Buddu Bakera, koji je bio standardno odličan na poziciji safetyja, i mladog cornera Byrona Murphyja, koji je ove godine pokazao naznake napretka, Cardsi imaju kostur za budućnost kojeg će morati nadograditi mlađim bekovima i bar jednim iznadprosječnim igračem u sredini linije koja je ove sezone imala ogromnih problema sa zaustavljanjem probijanja.
No, obrana nije razlog zašto su Cardsi prosuli tako veliku prednost. Od nje se očekivalo da bude osrednja nakon što je lani bila uvjerljivo posljednja po dopuštenim jardima i među najgorima po primljenim poenima, i upravo to je bila. Obrana je napredovala i to poprilično, te i dalje ima tendenciju rasta.
Arizonin problem bio je prvenstveno napad. U prvih 10 utakmica Cardsi su pet puta prešli granicu od 30 postignutih poena, dok su u zadnjih šest to napravili samo jednom. U prvih 10 utakmica nijednom nisu išli ispod 21 poena, u zadnjih šest to su napravili triput, zabivši svega 19 poena u zadnje dvije utakmice. Ne po 19 poena, nego 19 poena sveukupno. Kako se dogodilo da ekipa sa tako dobrim rushing napadom i s osovinom Kyler Murray–DeAndre Hopkins tako zapne u blatu?
Prilagodba.
Suparnički treneri odlučili su promijeniti način na koji brane Cardse koji su jako često igrali u 10 ili 11 personnelu koji vas je najčešće tjerao da ispraznite box i igrate sa hrpetinom bekova, što je otvaralo hrpu prostora za probijanja Kenyana Drakea, Chasea Edmondsa i Murrayja, te je istovremeno uništavalo pass rush koji je do Murrayja trebao konstantno dolaziti sa četvoricom.
No, polako su se treneri počeli odlučivati na riskantniju igru u obrani. Odjednom je Arizona vidjela puno više 0-coverage sustava u kojem su corneri igrali bez safetyja, all-out blitzeva koji nisu dali Murrayju disati te tzv. mush rusha — pass rusha u kojem defenzivni endovi ne odlaze preduboko, već dolaze u visinu quarterbackova dropbacka, što im omogućuje da zatvore eventualne bjegove u stranu — u tom slučaju pocket će ostati čist nešto dulje, ali to je rizik kojeg morate uzeti protiv igrača Murrayjeva tipa koji je najbolji kada ima prostora pobjeći u stranu, što je pokazao onim suludim Hail Maryjem protiv Billsa koji i dalje ostaje jedan od najboljih trenutaka sezone. Jednom kada je probijački segment napada usporen i kada su koridori za Murrayjev bijeg zatvoreni, suparnicima je postalo puno lakše igrati obranu. Oni su se prilagodili. Cardinalsi nisu.
Nemam ništa protiv Kliffa Kingsburyja. Mislim da je perspektivan trener, tek mu je 41 godina, pokazao je da razumije mlade igrače (zato je i draftao iz svoje bling bling kuće, i sam je priznao da je to dio strategije da ga mladi zavole), ali ima još puno pure za pojesti prije nego što ga uvrstimo u rajon kvalitetnih trenera. Dapače, ako pogledamo što je napravio na Texas Techu, vidjet ćemo da je samo dvaput u karijeri išao preko 50 posto pobjeda u sezoni, i to onda kada je većinu ekipe bio naslijedio. Ove se godine nije pretjerano iskazao budući da Cardsi sistemski nisu uspijevali napraviti ništa u passing napadu te su se prvenstveno oslanjali na genijalnost Murrayja i Hopkinsa. Što, upareno s kvalitetnim rushing napadom može biti dosta, ali jednom kada on nestane, očito nije.
Kingsburyju nije išlo na ruku ni to što je hvatački kadar bio poprilično siromašan. Hopkins je genij, ali to je otprilike to. Christian Kirk je solidan hvatač s potencijalom da se razvije u jako dobru WR2 opciju, ali još nije na toj razini, a osim toga je propustio četiri utakmice ove sezone. Dan Arnold je pristojan TE, naročito u end zoni, ali ni on nije savršeno rješenje za ovakav sustav. Larry Fitzgerald je na zalasku svoje Hall of Fame karijere te vjerojatno odlazi u penziju, a Andy Isabella ne uspijeva nadomjestiti nedostatak mekanih ruku kurčevitošću, iako mi se sviđa kao opcija četvrtog receivera.
Arizona bi napravila sjajan posao kada bi na sljedećem draftu ciljala hvatača u prvoj ili drugoj rundi. Znam da imaju većih problema u obrani i na liniji, ali pojačavanjem ove jedinice, pretvaranjem ove jedinice u uistinu elitnu, Cardinalsi bi otvorili novu dimenziju ovog napada i izbjegli većinu problema koji su ih dokusurili ove sezone.
Na kraju krajeva, da je Murray ostao zdrav tijekom posljednje utakmice, možda bi Cardsi i dogurali do playoffa. Ramsi su igrali s rezervnim QB-jem, šansa se nudila, ali jednom kada je Murray ozlijedio gležanj, postalo je jasno da Arizona nema što raditi u playoffu. Šteta. Bila je to dobra prilika da mlađi igrači skupe prijeko potrebno iskustvo.
Bez obzira na konačni kiks, Cardinalsi su pokazali rast u odnosu na lani, i to ne baš mali.
Tijekom prvog dijela sezone bili su jedna od najzabavnijih ekipa u ligi, a dok god imaju Murrayja za kormilom imat će šansu dogurati do playoffa. Ekipe u doigravanju obično su građene ili oko elitnog QB-ja ili oko solidne obrane nadograđene play-action napadom. Usudio bih se reći kako Cardinalsi imaju elitnog QB-ja, a to ne vrijedi za puno ekipa u ligi. Sada samo moraju naći načina da mu pomognu, da se prilagode, da postanu fleksibilniji. Naprave li to, siguran sam da ćemo ih gledati u doigravanju, vjerojatno već sljedeće godine. Siguran koliko čovjek već može biti u nešto u NFL-u.
