Ponekad uspjeh dođe prebrzo. Ponekad ste premladi da se nosite s njim, s pritiskom s koji donosi, s očekivanjima drugih, s eksploatacijom koja ga često prati. Ljudi se uruše pod teretom. Povijest pop kulture puna je ljudi za koje je uspjeh došao prebrzo.
Isto vrijedi i za NBA momčadi. Ako nemate mehanizme koji bi vam omogućili da u letu izgradite momčad ni iz čega — odnosno, ako niste Lakersi sa svojom mistikom ili Heat sa South Beachom i Patom Rileyjem i nultom stopom poreza — bolje je nekoliko godina biti loš. Bolje je akumulirati pickove, polako graditi momčad i, jednom kad ona stasa, gurnuti sve žetone na sredinu stola, pokupiti veterane i napasti naslov. Tako su Golden State Warriors izgradili dinastiju, tako su Bucksi napravili prvaka, tako su i Nuggetsi došli do titule. Neće taj recept upaliti uvijek, ali je najsigurniji. Za kontinuirani uspjeh ništa nije važnije od razine talenta, a da biste je podigli na zadovoljavajuću razinu, morate paziti na tajming.
Atlanta Hawks su prerano okusili uspjeh. Njihova je momčad u trećoj sezoni Traeja Younga dogurala do finala Istoka, što je čitavu franšizu barem godinu prerano gurnulo u “ili naslov ili ništa” način razmišljanja i to je u konačnici rezultiralo zanemarivanjem prirodne progresije izgradnje momčadi i krahom koji je sinoć doživjela ispadanjem od Chicago Bullsa. Ta je utakmica savršeno predstavila sve njihove trenutne nedostatke.
Hawksi su, kao što to momčadi često rade, potpuno krivo analizirali unutarnje resurse svoje ekipe. Umjesto da su stali na loptu kad su došli do nastupa u finalu konferencije i rekli “hej, bili smo peti na Istoku, promijenili smo trenera usred sezone, imali smo određenu dozu sreće, imamo velike strukturne manjkavosti unutar ekipe, imamo igrače koji su nadmašili svoju uobičajenu produkciju, idemo graditi kontinuirani uspjeh na ovome”, Hawksi su se polakomili računajući da već imaju izgrađenu bazu za napad na naslov.
Murray i Young ne mogu zajedno, to u ovom trenutku mora biti jasno
Malo pomalo, rješili su se Kevina Huertera čija im je trica bolno nedostajala koliko god znao biti nekonzistentan, te Johna Collinsa kojeg su se iz sezone u sezonu pokušavali otarasiti samo zato jer nije bio ono što su oni zamislili da mora biti. No, bolno je to da su zauzvrat dobili malo i ništa, za dvojicu igrača koji su igrali 63 minute po susretu tijekom tog pohoda na finale Istoka.
Proćerdali su tako dvojicu solidnih igrača na ništa, a onda su isto napravili i sa svojim pickovima. U razmjeni za DeJountea Murrayja u San Antonio su poslali nezaštićene pickove 2025. i 2027. te razmjenu pickova 2026. koja bi ih, nastavi li se Victor Wembanyama razvijati onako kako se razvijao tijekom ove sezone, mogla skupo stajati. Bilo je to u startu previše za Murrayja, koji je u San Antoniju pokazao da je jako dobar, ali ne i vrhunski igrač — rubni All-Star s velikim vrlinama, ali i očitim manama — a postalo je još previšije nakon što su on i Young počeli igrati zajedno.
Hawksi su drugu sezonu zaredom eliminirani iz doigravanja puno ranije nego što su se nadali. Lani su uspjeli proći play-in i ispasti od Celticsa u šest utakmica, ove godine su ih kljakavi Bullsi, paragoni mediokritetstva, pomeli na krilima Cobyja Whitea, DeMara DeRozana i Ayea Dosunmua, koji su iz akcije u akciju dokazivali da Young i Murray ne mogu zajedno biti na parketu, prolazeći ih što na brzinu, što na snagu, kao japanski brzi vlak pokraj okamenjenog dalmatinskog kolodvora.
Bila je to utakmica koja je pokazala koliko su zapravo Hawksi od perspektivne mlade momčadi postali ishlapjela verzija sebe samih sebe, tanki i nevoljni, s rotacijom od jedva sedmoricom igrača.
Da, zadesile su ih ozljede i nema sumnje da bi izgledali bolje da su u ekipi imali Onyeku Okongwua, Sadiqa Beya i pogotovo Jalena Johnsona, ali rijetke su ekipe koje u ovom trenutku nemaju ozlijeđene igrače. Kvragu, eto i ti Bullsi igraju bez Zacha LaVinea i Pata Williamsa (i Lonza Balla, ali nemojmo o tome) pa su se pokušali nekako ojačati pred play-in, te su potpisali Javontea Greena koji im je dao nužnu dozu energije s klupe. Što su napravili Hawksi? Propustili zagarantirati ugovor Vitu Krejčíju koji je igrao više nego pristojnu košarku u zadnje vrijeme i tako ostali praktički s jednim jedinim krilom — De’Andreom Hunterom koji je morao igrati 42 minute unatoč tome što je gađao 3/18 iz polja i izgledao na trenutke izgubljeno u defanzivnim rotacijama. Neviđena glupost koja im sigurno nije pomogla.
Otkako su došli do finala Istoka, Hawksi su ispali dvaput u prvom krugu doigravanja i jednom u play-inu, promijenili su trenera i generalnog menadžera i sad mogu s tugom gledati u svoju momčad kao u nekoć nov automobil koji su u međuvremenu ogrebali na parkingu, ulubili mu vrata u bočnom sudaru i još ga usput skršili u zid kuće jer su zaboravili povući ručnu.
Njihov trenutni roster koštat će ih 163,3 milijuna dolara za sljedeću sezonu, što je 22 milijuna preko salary capa, ali još uvijek ispod poreza na luksuz, tako da imaju prostora nadograditi roster mid-levelom, ali ima li smisla nadograditi tih 13 igrača koji ostaju s njima?
Murray i Young ne mogu zajedno, to u ovom trenutku mora biti jasno čak i najoptimističnijim navijačima — u 1.172 minute koliko su igrali zajedno, njihov je net rating bio -6,5, ali istinski zabrinjava to što im je defenzivni rating bio 121,3 (najgora momčad po defenzivnom ratingu ove sezone bio je Jazz, čiji je drtg bio 120,4). To je još gore od lani kada su bili na nuli. Petorka koja je za Hawkse odigrala najviše minuta, Capela-Bey-Young-Murray-Johnson, imala je net rating -12,4, dok su njihove najbolje petorke redovito imale Younga i Murraya razdvojene.
Dodatno zabrinjava to je što je rijetko koji igrač pod njihovom paskom napravio nekakav iskorak. Pogledate li Younga — bilo golim okom, bilo kroz prizmu brojki, bilo kroz detaljnu analizu njegove igre unutar momčadskog okvira — vidjet ćete jako malo napretka. Isto vrijedi i za Huntera, koji je u petoj sezoni jednako nedorečen kao i u drugoj. Okongwu je već tri sezone isti igrač, s minimalnim napretkom, a jedini čovjek koji je uistinu napravio skok je Jalen Johnson, koji bi mogao postati to moderno krilo koje su dugo čekali, ali treba nam malo veći uzorak utakmica. Igrači koje su doveli, osim Bogdana Bogdanovića koji je sjajan i zaslužuje bolju ekipu (i možda Garrisona Mathewsa, u malim količinama), mahom su promašili. Nemojte me krivo shvatiti, nisu Hawksi dno dna, samo su razočaranje.
Što je najgore, nemaju prostora za napredak. Salary cap ih ograničava, ali još više ih ograničava to što nemaju pickova i što će ih teško povratiti s obzirom na to da je Murrayju cijena pala te nemaju šanse dobiti za njega ono što su dali. Postoji opcija trejdati Younga, ali to bi tek bilo priznanje poraza koje će se teško dogoditi. Kad je zdrav, Young i dalje ima određenu dozu magije kojom može svladati i najveće prepreke, ali oko njega treba stvoriti konstrukciju koja će mu dopustiti da je prikaže. Hawksi su napravili sve suprotno i sad nemaju načina da je sastave.
U NBA-u se sve može promijeniti u trenu, ali Atlanta u ovom trenutku, nakon poraza 131-116 od osrednjih Bullsa, nakon što je regularnu sezonu završila sa 36 pobjeda, ne izgleda kao da to može napraviti bez velikih, velikih rezova. Što je zasigurno bolno, ali nekad je nužno.
Hawksi trebaju stisnuti zube, odstraniti maligno tkivo i krenuti ispočetka. Ovaj put bez brzanja.
