“Nada je opasna stvar, moj prijatelju”, progovorio je Stephen King kroz usta Ellisa Boyda Reddinga prvo u romanu, a nakon toga u filmu Iskupljenje u Shawshanku. Premda je King poznatiji i beskrajno talentiraniji, njegovu misao uobličio je moj poznanik Denis još ljepše i još poetičnije: “Nada je jebada.” Bez obzira na to citirali Stephena ili Denisa, sukus ostaje isti – opasno je nadati se. To će vam možda kratkoročno dati snage, ali će vas učiniti ranjivim u budućnosti, otvorenim za velika razočaranja koja su, s obzirom na homo homini lupus est, dizajn modernog društva, toliko česta da su gotovo neizbježna.
Pogotovo kad srce podarite nekom sportskom kolektivu.
Navijati za Chicago Bearse tijekom proteklih 20-ak godina značilo je zapeti u petlji nade. Ona izgleda otprilike ovako i ponavlja se u intervalima od tri do osam godina:
Bearsi su počeli 2010-e razočaranjem u playoffu, pa su se par sezona osipali nižući osrednje rezultate, da bi četiri godine kasnije ostali bez obrane, s uvijek ozlijeđenim Jayom Cutlerom i ostarjelim Mattom Forteom, što je rezultiralo umiranjem nade.
No, izborom Mitcha Trubiskog, pronalaženjem Eddieja Jacksona i Kylea Fullera na draftu i trejdanjem za Khalila Macka rezultati su se poboljšali i nada se opet rodila samo da bi ih zadesio double doink u playoffu 2018. i prošlosezonsko sramoćenje protiv Saintsa nakon bizarne sezone. Momčad je pritom polako slabila — ofenzivna linija je de facto prestala igrati, Tarik Cohen se ozlijedio, Adrian Amos i Fuller otišli su iz obrane, Leonard Floyd je otišao u Ramse i postao rubni Pro Bowl igrač, a ostali su ili stagnirali ili nazadovali u sustavu Matta Nagyja koji se odbio prilagoditi kadru koji ima na rosteru. Chicago je nakon kratkog bljeska nade usmjerio brod u ledenjak loših sezona, ili se bar tako činilo.
Nakon drafta kurs je naizgled promijenjen.
Bilo je jasno da će Chicago draftati quarterbacka. Generalnom menadžeru Ryanu Paceu i treneru Nagyju gori pod petama, zbog čega su pokušali tijekom free agency perioda u momčad dovabiti prvo DeShauna Watsona, pa Russella Wilsona, nudeći pakete sazdane od hrpetine pickova, bez ikakvog uspjeha.
U potpunom očaju potpisali su Andyja Daltona, što je razbjesnilo navijačku bazu koja nije mogla vjerovati da će se u sezonu ući s dvojicom ostarjelih poluigrača na najvažnijoj poziciji, ali pokazalo se kako je Dalton u startu bio planiran samo kao prijelazni igrač i osiguranje u slučaju katastrofe. Kada vam gori pod nogama, spremni ste založiti čitavu budućnost da biste sebe spasili. Zbog toga nisam previše sumnjao da će Bearsi uzeti nekog od quarterbackova na draftu. Bilo je samo pitanje hoće li uspjeti trejdati za jednoga od top 5 kandidata, ili će se zadovoljiti nekakvim razvojnim projektom kao što je Kellen Mond i koliko će ih takav manevar koštati.
Koštao ih je puno. Dva picka prve, pick druge, pick treće, pick četvrte, pick pete i pick šeste runde. Što su dobili zauzvrat? Dva igrača, pick pete runde i ono najvažnije. Ono što je ugušilo bijes navijača. Ono što je omogućilo da momčad opet postane nacionalno relevantna, makar na trenutak. Ono što su trebali… Ne, ono što su morali dobiti.
Dobili su nadu.
Čitavu svoju budućnost uložili su u dva čovjeka. Čitavu budućnost uložili su u nadu. Što rijetko kad ispadne dobro. Ali ako upali…
Dobili su je prvenstveno u vidu Justina Fieldsa. Svega pet godina nakon što su prvim pickom izabrali Mitchella Trubiskog koji bez ikakve sumnje ima svojih limita, ali kojeg em nisu razvijali kako treba, em su oko njega složili momčad i sistem koji mu nikako nije išao na ruku, sada su potrošili ogromni kapital da bi se dokopali novog franšiznog quarterbacka. Bilo je govora o tome kako bi Fields mogao biti biran u prvih pet izbora drafta, pričalo se o mogućem trećem picku, ali jednom kada je potonuo na 11. mjesto Bearsi su napravili sve kako bi ga doveli u momčad.
Jasno je i zašto. Fields je quarterback koji ima sjajne predispozicije postati NFL zvijezda. Ima preciznu i snažnu ruku kojom otvara svoje suigrače i omogućuje im da osvajaju jarde nakon hvatanja. Precizan je na sva tri dijela terena, najviše na dodavanjima srednjih udaljenosti, što savršeno odgovara Nagyjevu sistemu. Lopte mu ne lelujaju, već su bačene u kvalitetnoj spirali te je sposoban smjestiti ih u jako uzak prozor, zbog čega je tijekom koledž karijere imao samo devet presječenih lopti u više od 600 bacanja. Baca u ritmu, precizan je u trku, a jednom kada se krene rolati iz pocketa, postaje duplo opasniji zbog svoje brzine — na koledžu je otrčao preko 1.100 jardi u de facto dvije sezone te zabio 19 touchdowna probijanjem.
Jasno je zašto su Bearsi uzbuđeni oko njega. Fields izgleda kao prototip modernog quarterbacka, dvoglava zvijer sposobna secirati suparničke obrane i po zraku i po zemlji, čovjek koji će u potpunosti iskoristiti kvalitete Allena Robinsona i Darnella Mooneyja te vratiti sjaj Nagyjevu napadu koji je u potpunosti izblijedio nakon sjajne prve sezone u Chicagu.
Ali…
Kada pogledamo mane koje Fields ima, a ima ih, one neodoljivo podsjećaju na — Mitchella Trubiskog. Malen uzorak sveučilišnih utakmica — da. Nesposobnost da se nosi s pritiskom — da. Loše čitanje suparničkih obrana — da. Da stvar bude gora, Fields se nije uspio nametnuti kao starter u konferenciji SEC, pa je u Georgia Bulldogsima bio rezerva Jakeu Frommu, zbog čega je zatražio transfer u Ohio State. Auč. To su zabrinjavajuće stvari koje Chicagovi navijači posljednjih dana guraju pod tepih. Treba uzgajati nadu.
Što je razumljivo. Fields ima više prirodnog talenta od bilo kojeg QB-ja u Bearsima zadnjih 40 godina, osim možda Cutlera. Pitanje je hoće li ga razviti u kratkom vremenu, jer moderne franšize otpisuju quarterbackove nakon svega dvije-tri godine, pogotovo one čijim se GM-ovima i trenerima trese stolica. Fields će morati jako brzo postati starter, vjerojatno prije polovice sljedeće sezone, ovisno o rezultatima koje će ekipa imati s Daltonom na čelu. On je adut u rukavu koji će Nagyju i Paceu vjerojatno kupiti još godinu na čelu momčadi jer se uvijek mogu vaditi na neiskustvo quarterbacka, pogotovo ako drugi segmenti ekipe budu funkcionirali.
Napad bi trebao biti bolji. Zadržali su osovinu od lani i na nju nakalemili nekoliko pickova, od kojih bi ključan trebao biti Teven Jenkins, mrga s Oklahoma Statea koji bi trebao uskočiti na mjesto startnog tacklea i donijeti dozu žestine koju Bearsi nisu imali otkako je Olin Kreutz otišao u penziju. Bearsi su se već riješili Charlesa Lenoa kako bi oslobodili mjesto za Jenkinsa koji je brz, snažan i voli kontakt više nego kruha pojesti.
“Svi će zažaliti što me nisu izabrali”, poručio je Jenkins, obećavajući kako će živjeti u teretani kako bi bio spreman igrati od prvog dana. Kada gledate snimku njegovih akcija morate mu vjerovati. Jenkins ponekad ima problema s radom nogu i nekad ostane previsoko u stavu, ali to su stvari koje se daju ispraviti. Njegova snaga, njegova volja, način na koji završava tackleove, kako dolazi do druge razine obrane i krši ljude, trebale bi ga učiniti dugogodišnjim starterom u ligi. Bearsi su ga željeli izabrati u prvoj rundi, ali nakon trejda za Fieldsa to nije bilo moguće; kad im je pao u ruke u drugoj rundi, nisu mogli propustiti priliku.
Ostvare li njih dvojica svoj potencijal i ostvare li ga brzo, Bearsi će biti playoff ekipa.
Robinson, Mooney i Cole Kmet čine bazu solidne hvatačke jedinice kojoj nedostaje jedan pravi slot hvatač, ali koja je dovoljno kompetentna da pomiče loptu prema naprijed, pogotovo ako probijač David Montgomery odigra na lanjskoj razini i ako se Cohen vrati u formu. Obrana se u međuvremenu raspala zbog salary capa i loših potpisa, ali rješavanje Chucka Pagana i njegove bež obrane korak je naprijed za ekipu. Sean Desai trebao bi donijeti nešto egzotičnije koncepte bazirane na čestim blitzevima koji bi trebali opet pretvoriti Macka u jednog od najubojitijih pass rushera u ligi te revitalizirati karijeru Roberta Quinna, koji je lani pokupio masne pare za nikakav učinak.
Povratak Eddieja Goldmana nakon sezone propuštene zbog Covida učvrstit će sredinu linije kojom i dalje gospodari Akiem Hicks, dok bi stasanje Roquana Smitha u Pro Bowl igrača trebalo začepiti probleme koje su Bearsi lani imali u run igri. Promjena sheme također bi trebala odgovarati Eddieju Jacksonu, koji lani nije imao puno prilika presjeći loptu u Paganovoj truloj obrani, a Bearsi se nadaju da će Jaylon Johnson nastaviti napredak koji je pokazao u rookie godini. Istina, obrana ima velike minuse na poziciji cornera i drugog linebackera pošto je Danny Trevethan sporiji od hrvatskog pravosuđa, ali ovo bi i dalje trebala biti plus obrana.
S druge strane, moguće je da sve pođe po krivu. Moguće je da Fields i Jenkins ostanu nerealizirani kao i većina napadačkih igrača među Bearsima, da se obrana raspadne pod teretom godina i prevelikih plaća, kao i to da Pace i Nagy dobiju pedalu iz momčadi. Dvije od triju opcija ne samo da su moguće, nego su i izgledne. To je nekako problem s Bearsima — kada imaju dobru obranu, onda nemaju napad; kada imaju dobar napad, nemaju dobru obranu (puno rjeđe). Nikako da se sastave.
Za razliku od većine ekipa koje su osvajale naslove posljednjih godina, Bearsi nisu imali QB-ja na jeftinom/rookie ugovoru. Nadaju se da će se to promijeniti. Čitavu svoju budućnost uložili su u dva čovjeka. Čitavu budućnost uložili su u nadu. Što rijetko kad ispadne dobro. Ali ako upali… Ne, bolje je ne razmišljati o tome. S obzirom na to kako su igrali zadnjih 20 godina, samo će me razočarati.
(Kvragu, unatoč tome što znam da ne bih trebao, opet se nadam. Prokleti Bearsi.)
