“I’ll be a star tommorow, but today I’m a Nashville bum”, pjevao je nekoć ikonoklastični član pokreta outlaw country Waylon Jennings, a njegov sentiment kao da savršeno opisuje stanje jadnih Cincinnatti Bengalsa. Momčad iz savezne države Ohio doputovala je na jug Amerike u nadi kako će vratiti… ne vlak na pravi kolosjek, nego vlak na tračnice u okršaju protiv neuvjerljivih Tennessee Titansa. Umjesto toga, poniženi su u Nashvilleu; rastureni, prekopani, izrovareni kao komad zemlje pripreman za sadnju. Titansi su ih samljeli, motokultivator-style.
Što samo po sebi ne bi bio problem; loša utakmica zalomi se svima, i to najčešće protiv suparnika koji su na papiru inferiorni. No, ovo nije ni prva, a bome ni druga za Bengalse. Lanjski sudionici AFC finala u kojem su na knap poraženi od Chiefsa, peti favoriti za osvajanje Super Bowla prema kladionicama prije početka sezone, upisali su svoj treći poraz u svega četiri kola. Prošle godine imali su četiri. Sveukupno.
Bengalsi su prošle godine imali sedmi napad i šestu obranu lige. U sezonu su ušli s upitnicima u secondaryju nakon što je Jessie Bates otišao u Atlantu, Vonn Bell u Carolinu, a Eli Apple u Miami, ali pojačali su pass rush preko drafta i potpisali tacklea Orlanda Browna, koji je lani igrao u svom četvrtom Pro Bowlu u petoj sezoni karijere. Od obrane se očekivao blagi pad, ali napad je trebao biti još bolji. Umjesto toga, obrana je pala na 18. mjesto u broju dopuštenih poena, ali taj bi pad bio manji da napad uspijeva ostati na terenu. To nije slučaj. Bengalsi su od ofenzivnog razarača postali rasklimani kaić iz kojeg neprestano morate išekavati more jer propušta na sve strane. Pali su na 31. mjesto u ligi. Za sve je kriva njihova tvrdoglavost.
Joe Burrow ne može se micati. Ne može.
Bengalsi moraju dati šansu Burrowu da se zaliječi. Ovako ga samo mrcvare, a rezultata nema
To u ovom trenutku prelazi iz domene hipoteze i teorije u domenu znanstvene činjenice. Njegova ozljeda noge toliko ga limitira da čovjek stoji kao kip jednom kad primi loptu i samo čeka da ga netko pokupi. Čekanje je kratkog vijeka. Burrow bi izgledao malo bolje da ga ofenzivna linija uspijeva zaštititi, ali to dosad nije bio slučaj. Bengalsi su svoju nešvilsku paradu završili sa 32 posto pass block win ratea, što znači da su na individualnoj razini linijaši gubili dvije trećine svojih dvoboja. Prosjek lige ove je sezone 56 posto. Burrow je u prosjeku imao dvije i pol sekunde prije nego što bi netko došao do njega — što je jako malo kad ste zdravi, a kad ne možete manevrirati pocketom, iskoračiti i pobjeći pritisku, ravno je smrtnoj kazni. Zašto su Bengalsi tako loši? Zato jer se, ponavljam još jednom, Joe Burrow ne može micati.
Smiješan je stoga posprdni ton kojim je glavni trener Zac Taylor odbacio mogućnost da u igru ubaci rezervnog quarterbacka Jakea Browninga pred okršaj s Arizonom. Jasno je da je Burrow talentiraniji i bolji igrač kad je zdrav, pa čak i kad ima neku sitnu ozljedu, ali kad se ne može micati? Iza ovakve ofenzivne linije? Ne kužim. Čak se i u zvanju akcija vidi kako sam Taylor, zajedno s ofenzivnim koordinatorom Brianom Callahanom, u ovom trenutku ne vjeruje Burrowu.
Bootlezi su u potpunosti otpali iz igre. Imali su par akcija iz max protectiona, što nikad prije nisu igrali s njim, sve kako bi ga zaštitili. Imali su samo dvije akcije iz empty backfielda, što je smiješno s obzirom na to da je Burrow i na koledžu i u NFL-u jedan od najboljih dodavača iz emptyja — u prošle je dvije sezone kompletirao malo više od 69 posto dodavanja u takvim situacijama za malo više od osam jarda po pokušaju — i samo je Matthew Stafford bio bolji. Ove je godine na 50 posto dodavanja za manje od pet jarda po pokušaju.
Brojke su nemilosrdne. Burrow je postao prvi igrač u povijesti NFL-a koji je bacio preko 150 dodavanja u prve četiri utakmice sezone i imao manje od pet jarda po pokušaju. Na dodavanjima duljim od 15 jarda ima devet posto kompletiranosti na 22 pokušaja i svega 24 jarda. Bilo bolje da je radio QB sneak svaki put umjesto da baca, više bi jarda osvojili.
Njihova konverzija trećeg i četvrtog downa drastično je pala u odnosu na prošlu sezonu, ali još gora od sve ove statistike, od golih i u kontekst stavljenih brojki, njihova je taktička predvidljivost. Od momčadi koja vas je lani mogla rastegnuti i po horizontali i po vertikali, koja vas je mogla pregaziti po zemlji i izbombardirati po zraku, postala su bazičnija od vanilije.
Sve što Bengalsi u ovom trenutku mogu raditi je bacati brza dodavanja. To je to. Što olakšava posao obranama koje se spuštaju u man press obranu, guraju u prva dva-tri jarda njihove receivere i izbacuju ih iz ruta. Safetyji se spuštaju nisko jer znaju da ne moraju braniti dulje rute, što zaustavlja i njihove pokušaje probijanja. Joe Mixon je, ni sam ne zna kako, na 4,2 jarda po pokušaju unatoč jako lošem run block win rateu ofenzivne linije (27. u ligi), ali čovjek probija manje od 15 puta po utakmici — što zbog toga jer stalno jure rezultat u četvtroj četvrtini, što zbog toga jer napad ne uspijeva ostati na terenu. Kad sve zbrojimo, Bengalsi su zabili tri touchdowna i uzeli manje od jednog poena po driveu. Lani, kada su također startali s dva poraza u prve četiri utakmice, zabili su 12 touchdowna. Razlika u igri je bila nebo i zemlja.
Bengalsi su dovoljno talentirana momčad da u nastavku sezone okrenu stvari i provuku se do playoffa. Raspored je poprilično brutalan — čekaju ih dvoboji protiv 49ersa, Billsa i Chiefsa — što svakako otežava posao, ali još više ga oni otežavaju sami sebi. U momčadi nema kohezije, nema znanja kako se nositi s problemima.
Vidjeli smo Ja’Marrea Chasea kako nakon poraza od Titansa bijesno govori novinarima “Ja sam uvijek jebeno otvoren”, sugerirajući da mu Burrow mora više vjerovati i češće bacati loptu. Chase je dao podršku svom quarterbacku, naglašavajući da će se sigurno vratiti jači jednom kad se zaliječi, ali očito svjestan da Burrow trenutno ne može hraniti njega i Trea Higginsa — koji je usput ozlijedio rebra — a ni ostatak napada.
Chaseova reakcija, doduše, poteže jasno pitanje: ako je on svjestan da Burrow ne može biti taj dok se nosi s ozljedom, ako je čitav napad svjestan da je u banani jer mu je fokalna točka neizoštrena, kako je moguće da treneri to ne vide? Je, uložili ste 275 milijuna dolara u njega svjesni da vam to ekspresno zatvara prozor za osvajanje naslova jer ćete se morati rješavati veterana, ali u ime Granta Hilla i Marca van Bastena i Boa Jacksona i ostalih igrača kojima su ozljede uništile karijere — dajte pripazite na svoju investiciju. I pritom, premda znam da vas za to manje briga, pripazite i na čovjeka.
Kad je zdrav, Joe Burrow je brutalna sila. Top igrač s dvojicom top hvatača koji može skinuti skalp bilo kojoj ekipi. No, pogorša li se njegova ozljeda zbog prisilne igre kojom se ionako ništa ne dobiva, navijači Bengalsa će moći svake večeri u suzama padati u san. Znam, Browning je netestirana roba i Taylor ga ne želi gurnuti u vatru protiv Arizone riskirajući poraz — ekipe koje su s 1-4 startale u sezonu ušle su u playoff u tek šest posto situacija od 1970. naovamo — ali s njim bar ne otkrivate karte suparniku zato jer se čovjek može micati. A otkrivanje karata u NFL-u je gotovo podjednako grozno kao u pokeru.
Bengalsi moraju dati šansu Burrowu da se zaliječi. Imaju dva okršaja s Cardinalsima i Seahawksima te bye week. To bi trebalo biti dovoljno s obzirom na prirodu ozljede. Vjerujem da na snagu talenta ostatka ekipe mogu uzeti bar jednu od te dvije i pripremiti se za tarapanu u nastavku sezone sa zdravim Burrowom na čelu. Nashville bums mogli bi postati i Phoenix bums i San Francisco bums i Baltimore bums i Kansas City bums.
A mogli bi postati zvijezde. No, to se neće dogoditi ne donesu li neke teške odluke.
