Odrastao sam na akcijskim filmovima. Gledao sam ih na televiziji i posuđivao u videoteci, te djetinjaste izraze alfa-maskuliniteta, i gutao ih kao vodu. Akcijski filmovi oslanjali su se na stoljetne klišeje i zato ih je bilo tako lako pratiti – obično su se bazirali na gotovo antičkim tragedijama u kojima su junaci (ili kasnije, u 1990-ima, antijunaci) doživjeli velik gubitak – bilo da se radi o otmici djeteta, ubojstvu supružnice (koja je često prije smrti bila silovana), ubojstvu majke i oca, brata koji je bio šampion borilačkih vještina ili starog učitelja kung-fua ubijenog u nepoštenoj borbi 10 na jednoga.
No, dok su u antici junaci u nošenju sa vlastitim tragedijama otkrivali nešto o sebi i doživljavali katarzu, akcijski filmovi bili su puno jednostavniji i ono što su junaci otkrivali bilo je da su:
a) jebeno dobri u ubijanju bad guysa
b) sposobni isporučivati gomilu pamtljivih one-linera
c) iznimno otporni na fizičku (i psihičku) bol.
Jedan od čestih klišeja koji se koristio kako bi pokazao koliko je junak, ali i njegov plošni neprijatelj, otporan na bol, bila je scena u kojoj je jedan od testosteronskih titana — bilo da se radilo o Arnieju Schwarzeneggeru, Slyu Stalloneu, Jeanu Claudeu van Dammeu, Stevenu Seagalu ili Chucku Norrisu — stavljao svoju ruku nad otvoreni plamen benzinskog upaljača i tako je držao dugo, puno duže od običnih smrtnika kako bi dokazao svoju alfa-muževnost.
Ovih dana točno znam kako im je.
Ne, nisam totalno prošvikao pa da držim dlan iznad plamenika na špakeru dok kuham čaj, plin je ipak preskup; više sam mislio u metaforičkom smislu. Jer gledanje Chicago Bearsa u posljednje vrijeme se baš i ne razlikuje od držanja ekstremiteta nad otvorenim plamenom — em nanosi bol, em zahtijeva ogromnu psihofizičku snagu.
Bearsima ne treba jedna od najboljih obrana lige. Njima treba obrana koja će sama dobivati utakmice. Jer napad to ne može
Svi znate kako je završila lanjska sezona. Double-doink Codyja Parkeyja protiv Philadelphia Eaglesa u Wild Card utakmici okončao je 12–4 sezonu u kojoj su Bearsi bili brutalno dominantni u obrani sa sjajnim igračima na sve tri razine igre, kao i kompetentni u napadu u kojem je novi glavni trener Matt Nagy instalirao određene aspekte spread napada kao kod Kansas City Chiefsa, s puno trikova i varki koje su do maksimuma iskorištavale sposobnosti atipičnih igrača poput deminutivnog Tarika Cohena ili defenzivnog tacklea Akiema Hicksa kada bi ga se postavilo na poziciju fullbacka. Bearsi su napravili ogroman kvalitativni skok od čak sedam pobjeda i, naizgled, udarili temelje ekipe koja se sljedećih nekoliko godina trebala boriti za plasman u doigravanje i eventualni nastup u Super Bowlu, čak i u užasno izjednačenom NFC Northu.
Godinu dana kasnije stvari izgledaju crno. Jako crno. Crno poput sjenila one gotičarke na koju ste imali kraš u srednjoj. Edgar Allan Poe susreće Joy Division crno. Crno do bola.
Bearsi su trenutno na omjeru 3–4 s tri uzastopna poraza. Rezultatski gledano, nije to neka velika razlika u odnosu na lani kada su počeli sezonu s četiri pobjede i tri poraza u prvih sedam utakmica samo da bi nakon toga krenuli u niz 9–1, pri čemu su jedinu utakmicu izgubili u produžetku protiv NY Giantsa, pobjeđujući ekipe poput Green Bay Packersa, Minnesota Vikingsa i LA Ramsa. Rezultatski, kažem, nije neka razlika, ali što se tiče igre… Razlika je brutalna.
Prošle sezone Bearsi su, nakon tih prvih sedam utakmica, komotno mogli biti na 6–1. Bili su bolji od Packersa u prvom kolu kada su izgubili utakmicu praktički u zadnjoj akciji. Bili su drastično bolji od Miami Dolphinsa od kojih su izgubili u produžetku zbog niza individualnih grešaka. New England Patriotsi su ih dobili pošteno, ali samo sa touchdownom razlike, uvelike zahvaljujući blokiranom puntu kojeg je Klye van Noy pretvorio u TD.
Kroz tih prvih sedam utakmica jasno se vidjelo kako su Bearsi opasna momčad s briljantnim pass rushom, secondaryjem koji je taj konstantan pritisak itekako znao iskoristiti zahvaljujući ponajprije ljepljivim rukama Eddieja Jacksona i Kylea Fullera, izrazito dobrom obranom protiv probijanja koja se oslanjala na sposobnost Akiema Hicksa da jednim tijelom začepi oba A-gapa, te kompetentnim napadom koji je znao stagnirati i brljati, ali je generalno imao smisla te je uspijevao ne samo zabijati poene, nego ostajati dovoljno dugo na terenu kako bi obrana odahnula.
Ove sezone stvari su obrnute. Bearsi su na omjeru 3–4, ali su komotno mogli biti na 2–5, pošto su Denver u gostima dobili na jedvite jade, a jedine dvije prave pobjede upisali su protiv Washington Redskinsa (koji su uz Dolphinse najgora ekipa lige), te Vikingsa koje su, mora se priznati, pošteno zaustavili, i to u gostima.
Razlozi za Chicagovu lošiju igru su brojni i iskreno teško je izabrati početno mjesto, kao kad se na nekoj fensi svadbi nađete pred raskošnim švedskim stolom i ne znate otkud biste prije krenuli.
Obrana se još i drži. Nije na lanjskoj razini, ali nije ni ne znam koliko slabija. Prošle godine Bearsi su bili treći u ukupnim jardima, ove su četvrti. Bili su prvi po dopuštenim poenima, ove godine su treći. Obrana dodavanja je isto neznatno pala, baš kao i obrana probijanja, a jedine prave razlike vide se u otetim loptama – lani su protivnički driveovi u 19 posto slučajeva završavali izgubljenom loptom, dok je ove sezone postotak pao na 14 – te u touchdownima probijanjem. Lani su Bearsi čitave sezone primili samo pet run TD-ova. Ove su godine primili već sedam.
Razlog za deficit u obje kategorije ne leži u promjeni sheme, pošto je defenzivni koordinator Chuck Pagano zadržao praktički istu obranu kakvu je imao njegov prethodnik Vic Fangio, niti u igračkim izmjenama koje su bile neznatne unutar startne 11-orice. Igrači su manje-više zadržali igru na lanjskoj razini, dok su je neki i zericu podigli, prvenstveno Roy Robertson-Harris i Nick Williams. Bearsi su bez ikakve sumnje bili porozniji nego lani iz dvaju razloga: pod broj 1, obrana je u nekim utakmicama, poput kataklizme protiv Oakland Raidersa u Londonu, morala biti na terenu prokleto dugo jer je napad ekspresno brzo gubio loptu.
Pod broj 2, ozlijedio se Hicks, drugi najbolji igrač obrane i shematski daleko najvažniji defenzivni pojedinac. Hicks je jedan od rijetkih igrača kakvi na kostima nose ogromnu masu koju istovremeno mogu jako brzo pokretati. Čovjek je jedan od ponajboljih igrača lige kada se treba riješiti bloka, čak i kad je dupliran uspijeva usmjeriti igrače koji ga čuvaju tako da zasmetaju running backu, a u pass protectionu sposoban je tzv. bull rushom izgurati suparnika i urušiti ofenzivnu liniju s prednje strane i tako onemogućiti QB-u da iskorači prema naprijed i riješi se pass rusha koji dolazi oko tackleova.
Hicksova ozljeda natjerala je linebackere Dannyja Trevethana i Roquana Smitha da puno ranije ulaze u svoje blokove i tako im otežala tackleanje RB-a, a suparničkim ofenzivnim linijama omogućila je da dupliraju Khalila Macka, što se automatski odrazilo i na igru ostalih pass rushera pa su Smith i Leonard Floyd praktički postali beskorisni u stvaranju pritiska na suparničkog bacača. Hicks je prošlog tjedna stavljen na injured reserve listu, što stavlja obranu na veliku kušnju, ali ona će i dalje ostati jedna od ponajboljih u ligi.
Problem je što Bearsima ne treba jedna od najboljih obrana lige. Njima treba obrana koja će sama dobivati utakmice. Jer napad to ne može. Prošle godine Bearsi nisu bili sjajni u napadu, bili su tek 21. u osvojenim jardima i 11. po konverziji trećeg downa, ali unatoč tome bili su deveti po broju postignutih poena po utakmici — djelomično zbog obrane koja je em zabijala, em ih stavljala u jako dobre pozicije na terenu, a djelomično zbog izuzetne realizacije u red zoni po kojoj su bili u top 6 ekipa lige. Ove sezone Bearsi su 29. po osvojenim jardima, 26. po konverziji trećeg downa, 27. po postignutim poenima i 21. po red zone konverziji. Kako je moguće da se u ekipi koja je promijenila praktički samo dva startera dogodi ovakav pad?
Dopustite da udahnem zraka.
Većina navijača će za ovogodišnje probleme momčadi optužiti quarterbacka Mitchella Trubiskog. Bit će u krivu. Trubisky nije ništa lošiji nego je bio prošle godine kada je uglavnom igrao kao prosječan ili ispodprosječan quarterback s povremenim bljeskovima koji su pokazivali da bi jednon, kroz dvije ili tri godine, mogao postati jako dobar igrač.
Problem je u tome što Trubisky nije ništa bolji nego lani te i dalje ima kolosalnih problema sa čitanjem suparničkih obrana, rješavanjem lopte i pogađanjem dugačkih ruta. Veliki problem je i taj što su ga suparnici prokužili i što ga treneri drilaju da dulje ostaje u pocketu. Zato ove godine više ne viđamo briljantne trenutke inspiriranog bježanja pod pritiskom koje rezultira osvajanjima 15–20 jardi (Truba je lani probijao 68 puta za 421 jard, odnosno 6,2 jardi po probijanju, dok je ove godine probijao svega devet puta za 31 jard, što iznosi slabašnih 3,4 jarda po pokušaju), a ozljeda ramena koju je ove godine pretrpio natjerala ga je da igra sa specijalnim komadom opreme koji je u zadnje dvije utakmice limitirao njegove ionako upitne bacačke kvalitete.
Unatoč tome, Trubisky i dalje tu i tamo ima jako dobre trenutke i još uvijek ga se ne može otpisati – samo zato jer su neki igrači poput Patricka Mahomesa ili Lamara Jacksona pokazali sjajnu igru na otvaranju karijere, ne treba zaboraviti kako obično treba proći vremena kako bi se razvilo quarterbacka. Taman kad ste spremni zatvoriti vrata nad kojima piše “Mitchell Trubisky”, čovjek uspije odraditi nekakvu akciju da ih ostavi odškrinutima. Mladog QB-a ne može se u potpunosti odriješiti krivnje, ni blizu, ali ona nije najviše utjecala na generalnu nesposobnost koju pokazuju Bearsi.
Glavni krivci za ovako loše igre su kriminalne predstave ofenzivne linije i trener Nagy s ponekad neshvatljivim play callingom.
Na ofenzivnu liniju neću trošiti previše riječi jer jednostavno ne mogu. Otjerat ću sam sebe u ludnicu. Korak unatrag koji su ove godine napravili Bobbie Massie i Charles Leno može se mjeriti u kilometrima. Kyle Long se ozlijedio, ali do ozljede je igrao kao komad trulog drva koji pokušava zaustaviti bujicu. Cody Whitehair jedini je igrač koji je sličio nečemu na OL-u, ali koliko rupa može pokrpati lijevi guard? Ne čudi stoga što su Trubisky i Chase Daniel bili proganjani kroz pocket kao da su na špici Benny Hill Showa, a da stvar bude gora, linija nije uspjevala otvarati rupe u run napadu koji je sam po sebi bio kriminalno korišten, za što je uvelike kriv glavni trener.
Branio sam Nagyja kao da mi je član uže familije, prisjećao se lanjskih genijalnih akcija i poteza, ali nakon zadnja dva tjedna jednostavno ne mogu. Ubio me čovjek. Prvo je protiv New Orleans Saintsa odigrao utakmicu u kojoj je probijao za sedam (brojkom: 7) puta unatoč tome što je Trubisky bio i neučinkovitiji nego inače zbog prije spomenute ozljede ramena, ali ovo što je napravio protiv LA Chargersa… Deset godina robije na Golom Otoku premala je kazna.
Nagyev je napad prošle godine pokušao, i uvelike uspio, nizom trikova nadoknaditi nepostojanje klasične vertikalne pass igre. RPO akcije, motioni running backa na WR poziciju, shovel dodavanja na tight enda, jet sweepovi, 20 različitih verzija screenova koji su pokušavali staviti Cohena na otvoren teren, play action. No, trikovi funkcioniraju samo onda kada ih suparnici ne očekuju.
Ove je godine Nagy toliko forsirao neortodoksnost da je njegov napad postao ortodoksan i samim time pročitan. Kada vidite kako mađioničarev šešir ima duplo dno, magije odjednom nestane.
Bearsi su ove godine imali jako malo klasičnih akcija — bilo da se radi o probijanjima korpulentnog rookie RB-a Davida Montgomeryja kroz A i B-gap, crossing ruta za tight enda i slot receivera ili izolacija za primarne WR-ove kada suparnik igra man-2-man obranu. Jasno, poroznost ofenzivne linije djelomično je utjecala na odustajanje od klasične igre, ali ne u ovolikoj mjeri. Kada odustanete od klasike, suparnici od vas počinju očekivati trikove, što se posebno osjetilo u utakmici protiv, budimo sasvim realni, jako loših Chargersa koji su zaustavljali gotovo svaki jet sweep, gotovo svaki screen, gotovo svaki RPO, njušeći trikove na kilometar.
Nagy je barem prihvatio činjenicu da prelako odustaje od probijanja, pa je u dvoboju s Los Angelesom odigrao 38 akcija probijanja koje su rezultirale sa 168 jardi i prvom 100+ utakmicom za Montgomeryja, ali opet je znao previše brljati i petljati, osobito u red zoni u kojoj su Bearsi izgledali smušeno i nesposobno. No, dok je Nagyev generalni plan bio puno bolji nego u prethodne dvije utakmice, ono što je napravio na kraju prvog poluvremena i na kraju utakmice jednostavno je suludo.
Za one koje su bogovi footballa toliko blagoslovili da nisu gledali utakmicu, podsjetimo:
1. Na kraju prvog poluvremena Bearsi se nalaze na četiri jarda od end zone s 46 sekundi do kraja. Prvi down ništa, drugi down još manje ništa, treći down ništa ništa ništa, ALI Casey Hayward radi pass interference i Chicago dobiva tri nove akcije na jednom jardu od end zone s 29 sekundi do kraja. Na prvom pokušaju nekompletirano dodavanje koje zaustavlja sat. Na drugom pokušaju Nagy odlučuje probijati unatoč tome što nema time outa. Naravno, Montgomery je zaustavljen na LOS-u, Trubisky na trećem downu spikea loptu da zaustavi sat i Nagy na četvrtom downu sa sekundom do kraja odlučuje pucati field goal sa jednog jarda. Koliko lud moraš biti da ideš PROBIJATI kad nemaš time out? Rekao bih, jako.
2. Na kraju drugog poluvremena Bearsi uspijevaju u minutu i pol doći sa svojih 35 jardi na 21 jard od suparničke end zone. Bearsi imaju prvi pokušaj s 43 sekunde do kraja. Što bi normalan trener napravio? Pozvao bi dva ili tri probijanja, ovisno o vremenu, i primaknuo se koliko god može suparničkoj end zoni. Jasno, riskirate fumble ili obaranje za gubitak jardi, ali želite staviti svog neiskusnog kickera koji je već promašio jedan FG na utakmici što je bliže moguće. Ne i Nagy, koji se toliko boji fumblea da naređuje Trubiskom da klekne i izgubi jard. Naravno, Eddy Pineiro je promašio field goal sa 41 jarda za manje od 15 centimetara i Bearsi su izgubili 17:16 kod kuće od jedne od lošijih ekipa u ligi. Nagy je nakon utakmice branio svoju odluku strahom od fumblea ili gubitka jardi, ali njegovu retoriku teško je ne prozvati kukavičkom ili čak priglupom.
Utakmica je jasno pokazala kakvu sezonu Bearsi igraju. Kada naprave korak naprijed — više probijanja za Montgomerya, Trubisky koji ne igra kriminalno — naprave bar dva koraka unatrag. I tako iz tjedna u tjedan.
Ofenzivna linija je porozna kao kosti 80-godišnjaka, Trubisky je ozlijeđen i nije dobar, Cohen ne sliči sebi i krivo je korišten, Trey Burton je tight end plaćen osam milijuna dolara koji se ne može osloboditi niti na jednoj ruti, Tyler Gabriel i Allen Robinson jedini su kompetentni receiveri, Montgomery je neiskusan i slabo korišten, Pineiro je počeo promašivati, a Nagyjev napad je pročitan.
Bearsi su se prošle godine okoristili relativno laganim rasporedom, ove sezone imaju najteži u ligi. Već su izgubili dva zicera protiv Raidersa i Chargersa, a tek im predstoji još šest utakmica unutar užasno jake divizije i dvoboji protiv Ramsa, Dallas Cowboysa i Chiefsa. Jedina lagana utakmica do kraja godine je okršaj sa Giantsima. Ako dođu do šest pobjeda, bit ću presretan. Toliko su se stvari urušile u odnosu na lani. Očekivao sam blagi pad, a dobio sam lavinu koja, da budem do kraja patetičan, odnosi sve moje nade u bezdan.
Ovakvu bol ni Chuck Norris ne bi podnio.
