Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Čovjek koji je buljio u ekran

Bik smrdi od glave

Kuda idu Chicago Bulls?

Fred Hoiberg više nije trener Chicago Bullsa. Čovjek koji je proveo tri i pol godine na čelu franšize koja se tijekom tog perioda polako razmontiravala zbog ozljeda, ugovora, unutarnjih svađa i starenja igračke jezgre te prelazila put od kandidata za naslov preko rubne playoff momčadi u ekipu za tankiranje i ponovnu izgradnju, nikada nije dobio šansu ostvariti svoju viziju.

Bivši igrač Pacersa i Bullsa doveden je u Chicago kako bi transformirao momčad iz čvrste, defenzivne ekipe s jasnom hijerarhijom u modernu momčad koja igra tranzicijsku košarku s konstantnim prijenosom lopte i fluidnim rotacijama. U tome nije uspio, a John Paxson, jedan od dvojice de facto generalnih menadžera Bullsa, objasnio je njegovo otpuštanje činjenicom da Hoiberg nije uspio natjerati momčad da preuzme namijenjeni joj identitet, između redaka insinuirajući kako je bivši trener sveučilišta Iowa State pritom izgubio povjerenje i odanost u svlačionici.

Nažalost, Paxson i njegov suradnik Gar Forman, zajedno s vlasnikom Jerryjem Reinsdorfom i njegovim sinom Michaelom, imaju običaj govoriti u zagonetkama, tako da je teza o izgubljenoj svlačionici nepotvrđena iz direktnog izvora i o njoj se može nagađati. No, ono što je izrijekom rečeno je ujedno i neosporna činjenica — Hoiberg nije uspio izgraditi identitet momčadi kakav je priželjkivao.

Pitanje je samo leži li krivica samo na njemu i u kojem postotku.

Odgovor je jednako neosporan — ne leži. Hoiberg je stigao u momčad u kojoj su igrali bivši MVP igrači, All-Starovi, kandidati za najboljeg šestog igrača lige i njima slični. Roster kojeg je Hoiberg naslijedio sadržavao je Jimmyja Butlera, Pau Gasola, Taja Gibsona, ozlijeđenog Derricka Rosea i Joakima Noaha. U međuvremenu su svi oni napustili klub, a iz Hoibergove su prve sezone dosad preživjeli samo Justin Holiday, Bobby Portis i Cristiano Felicio. Čistka je bila nužna.

Butler se kačio s Hoibergom od samih početaka, ljut što je nabrijanog Toma Thibodeaua zamijenio tihi čovjek mirnih manira orijentiran na taktiku, a ne na motivaciju; orijentiran na napad, a ne na obranu. Gibson, Noah i Gasol nisu se uklapali u sustav. Rose je (naizgled) bio gotov. Protjerani su i zamijenjeni i otpisani kako bi se napravio prostor pod salary capom s kojim se može složiti momčad koja može igrati na Hoibergov način. To se nije dogodilo. Ne možete očekivati od građevinara da vam izgradi kuću od cigle bez da mu te cigle i isporučite.

Naravno, GarPax neće smijeniti sami sebe. Smijenit će trenera. Žrtvu koja otkupljuje njihove grijehe

Forman i Paxson su se kroz sljedeće dvije i pol godine riješavali jednog tipa igrača samo da bi doveli isti ili sličan profil igrača. U momčadi koja je trebala trčati i šutirati trice tako su se odjednom našli ostarjeli Dwyane Wade i Rajon Rondo, ugovor je dobio i Michael Carter-Williams, trejdali su za Camerona Paynea, produžen je ugovor Feliciju, doveden je Robin Lopez, šansu su dobili i Isaiah Cannan, Kay Felder i Quincy Pondexter, a ovog je ljeta potpisan i Jabari Parker. Radi se redom o igračima koji ne posjeduju gotovo nikakvu kvalitetu koja je potrebna da bi igrali tzv. Hoiball. Teretni centri. Mid-range specijalisti. Igrači izolacije. Jednodimenzionalni half-court plejevi. Slika na kutiji i komadići puzzli unutar kutije nikako se nisu poklapali, a za to se ne može kriviti Hoiberga.

Kada je imao momčad koja je mogla igrati njegovim stilom, prvenstveno prošle godine kada se Nikola Mirotić vratio u ekipu nakon operacije čeljusti kojom ga je nagradio suigrač Bobby Portis, stvari su čak i sličile na nešto. Bullsi su imali dvije stretch opcije na visokim pozicijama u Mirotiću i sjajnom Lauriju Markkanenu, a nova širina koju su pronašli u reketu olakšala je posao nekim bekovima i krilima. No, GarPax su odlučili kako momčad treba nastaviti s lošim rezultatima, šupirali su Mirotića u New Orleans* i time ujedno i raščistili odnos s Portisom, i odjednom smo opet gledali iste, neposložene Bullse kako se muče i muče, a jedino zadovoljstvo pružaju individualni bljeskovi nadarenih igrača. Što nije čudno — osim tog kratkog perioda, Hoiberg nije imao roster kojim je mogao ostvariti svoju viziju.

*Što je, po meni, bila jako dobra odluka i prava je šteta što do nje nije došlo ranije, pa bi Bullsi imali šansu dograbiti igrača poput Luke Dončića ili DeAndrea Aytona.

Što ne znači da je bio bezgrešan. Nenametljiv i miran, sušta suprotnost Thibodeau, ponekad bi se kao gledatelj zabrinuo je li uopće živ tamo na klupi, usprkos tome što je koračao gore-dolje uz aut liniju u odijelima bez kravate. Ekipa je igrala bez bilo kakvog defenzivnog intenziteta, igrači su loše odrađivali neke elementarne košarkaške stvari poput box-outa i postavljanja screenova, a ponekad mu je trebalo previše vremena da dobro odgovori na rotacije svog suparnika i u igru ubaci odgovarajuću rotaciju. Hoiberg je bio lišen karizme, taktičar čije su najbolje vještine bile bačene u vjetar. U ekipi je, javljaju se nakon otkaza novinari koji su do jučer šutjeli, navodno vladala gotovo pa anarhija, neki su igrači otvoreno propitivali trenerove odluke, ali s druge strane poštovali su što je svakoga od njih tretirao s poštovanjem i što se brinuo za njihovu dobrobit.

Rekao bih kako je, kada se podvuče crta, Hoibergova vladavina u Bullsima bila je solidna, da ne kažem uspješna.

Kada su mu GarPax na vrat navukli Wadea i Ronda odvukao je tu momčad do doigravanja, odbacivši u potpunosti svoju viziju, instaliravši sistem sa brdom izolacija, i da se Rondo nije ozlijedio, lako je moguće da bi bizzaro Bullsi ne samo dobili, nego i pomeli Boston Celticse. Sljedeće sezone pokazao je što može s partnerstvom Mirotić-Markkanen, ali još više je pokazao u razvoju igrača. Fincu je omogućio da se natječe za Rookieja godine, Krisa Dunna pretvorio je u sposobnog pleja i jako dobrog defenzivca te je odnekud pronašao Davida Nwabu kao odličnog press beka/tranzicijskog igrača kojeg su se GarPax iz nekog razloga odrekli, zadržavajući umjesto njega nesposobnog Justina Holidaya.

Ove sezone pokušao je igrati brzo, s puno trica; ali kada je još jednom shvatio da nema roster za Hoiball, opet se prilagodio — stavio je Jabarija Parkera s klupe na poziciju startne četvorke i preporodio ga, omogućio Zachu LaVineu da zapali ligu kroz izolacijsku igru te se odrekao GarPaxova ljubimca Paynea u korist Ryana Arcidiaconoa, čiji je vanjski šut i sposobnost da razigrava ekipu u punom napadu bio jedini razlog zašto se neke utakmice Bullsa dalo gledati. Pružio je povjerenje Wendellu Carteru i omogućio mu, baš kao i Markannenu, da bude u razgovoru za Rookieja godine. Pokrpao je momčad škartom i spojio Antonia Blakeneya, Shaquillea Harrisona i Chandlera Hutchinsona u jednog upotrebljivog igrača. Prilagodio se.

Istina, Bullsi su na omjeru 5-19, ali od njih su samo najoptimističniji navijači očekivali kvrgavu borbu za plasman u doigravanje. Jednom kada su se ozlijedili redom Markkanen, Dunn, Portis i Denzel Valentine — dakle najmanje dvojica, a moguće i četvorica startera, redom igrači od kojih se ove sezone očekivalo da igraju između 25 i 35 minuta po utakmici — postalo je jasno da od tih nadanja nema ništa i ovaj je skor prvenstveno plod ozljeda, a ne trenerskih pogrešaka, iako je i njih nesumnjivo bilo. Hoiberg nije bio sjajan. Nije bio ni dobar. Ali s obzirom na situaciju u kojoj se našao, nije zabrljao. Sixersi su godinama puštali Bretta Browna da gubi kako bi mu dali šansu da pokaže što zna jednom kada razvije svoje igrače. Fred Hoiberg tu šansu nije dobio.

Prinesen je kao žrtva na oltaru GarPaxove nesposobnosti. Dvojac koji je dosad pokazao da je sve što zna odlično draftati — ipak su izabrali Hinricha, Rosea, Denga, Taja, Noaha, Butlera, Portisa, Markkanena, Cartera — i malo što drugo, uvelike je odgovoran za kurentne rezultate i lošu krvnu sliku momčadi. Loša energija, nezalaganje u obrani, odsustvo koncentracije, sve stvari koje je Paxson naglašavao na konferenciji tijekom koje je objašnjavao zašto je Hoiberg dobio pedalu, jednako su plod lošeg izbora igrača, ozljeda i generalno komatozno posložene momčadi koliko i trenera. Naravno, GarPax neće smijeniti sami sebe. Smijenit će trenera. Žrtvu koja otkupljuje njihove grijehe.

Na mjesto trenera instaliran je Jim Boylen*. Radi se o dugogodišnjem asistentu koji je tijekom karijere koja je počela 1987. bio asistent u Houston Rocketsima kada su osvojili dva naslova u 1990-ima te u Spursima koji su iščupali naslov protiv Miami Heata 2014. Boylen je samo jednom dobio šansu biti prvi trener — kada je krajem prošleg desetljeća odradio četiri sezone na čelu sveučilišta Utah uz polovične uspjehe. On je sušta suprotnost tihom i zgodnom Hoibergu. On je glasan, strastven, defenzivno orijentiran, debeljuškast, ćelav i u potpunosti posvećen košarci. Boylen pomalo podsjeća na, pa mora se to reći, na Toma Thibodeaua.

*Prije 11 godina Bullsi su također odlučili napraviti promjenu na čelu franšize i otpustiti mrzovoljnog Scotta Skilesa. Na njegovo mjesto postavili su Jima Boylana koji je s Bullsima ostvario skor 24-32. Unatoč sličnosti u imenu, Jim Boylan, koji je trenutno asistent u Cavsima, i Jim Boylen nisu isti ljudi, ali čini mi se da bi mogli imati sličan skor.

Franšiza je poručila kako Boylen nije zakrpa već trener koji bi trebao i sljedeću sezonu započeti na klupi momčadi. Kakav će sistem nametnuti i hoće li u tome uspjeti ostaje pitanje. Za Bullse bi bilo idealno kada bi izgubili sve utakmice do kraja i dobili najbolju šansu na draftu izabrati Ziona Williamsona ili nekoga od ostalih top pickova. Povratkom Markkanena, Portisa i Dunna to se neće dogoditi. S njima su Bullsi solidna ekipa, vodio ih Hoiberg ili Boylen. No, bojim se kako nema puno šanse da u skoro doba postanu vrhunska franšiza. Bar ne dok je na čelu ekipe dvojac čiji je prvi cilj spasiti vlastitu guzicu, makar morali žrtvovati čovjeka kojeg su sami doveli u ekipu i onda mu podmetali nogu čitavim putem.