No, sada kada je njihova patnja postala punoljetna, čini se da joj se nazire kraj.

Billsi su još lani pokazali da su na pravom putu. Izborili su doigravanje zahvaljujući mekom rasporedu i čvrstoj obrani, drugoj po broju dopuštenih poena u ligi. Okej, nije bio problem biti drugi u ligi po poenima, s obzirom na to da su se križali s NFC Eastom i AFC Northom u kojem su lani samo Ravensi izgledali kao ozbiljna momčad, ali ekipa Seana McDermotta pokazala je da ima štofa unatoč tragikomičnom porazu od Texansa u produžetku, do kojeg je došlo nakon što su dopustili Houstonu da zabije 11 poena u četvrtoj četvrtini.

Billsi imaju potencijala preuzeti mjesto u AFC Eastu koje su godinama držali Patriotsi. Ako im netko pomrsi račune, to će vjerojatno biti Miami Dolphins

Obrana je lani bila sjajna, ali napad je štekao, zbog čega je Buffalo potrošio ogroman dio svog kapitala na ofenzivu. Trejdali su Billsi sto pickova za Stefona Diggsa jer im je trebao hvatač broj jedan koji će otvoriti prostor za suigrače. Uzeli su Zacka Mossa u trećoj rundi kako bi imali goal line beka koji će pred end zonom zamijeniti Devina Singletaryja. U četvrtoj rundi su na poziciji hvatača uzeli 190 cenata visokog Gabriela Davisa, koji se dosad pokazao kao solidna opcija u end zoni i čovjek koji bi kroz par sezona mogao izrasti u solidnog drugog hvatača ozbiljne momčadi.

Odjednom je momčad proigrala. Diggs je otključao novu dimenziju njihove igre u kojoj su zabljesnuli veterani Cole Beasley i John Brown, ali i ostali hvatači poput Isaiaha McKenzieja i TE-ja Tylera Krofta dobili su epizodne uloge koje su pristojno odradili. Demokratičnost Billsa u napadu, posebno u end zoni, fascinantna je — unatoč tome što su hvatači uhvatili 19 touchdowna kroz devet utakmica, nijedan ih nema više od tri.

Dva su razloga za takvu podjelu.

Prvi je sistem, odnosno nedostatak pravog sistema ofenzivnog koordinatora Briana Dabolla, koji se pokazao kao jedan od najfleksibilnijih trenera u NFL-u, spreman mijenjati taktiku od utakmice do utakmice. Daboll je igrao utakmice u kojima je tvrdoglavo jurio kroz sredinu zahvaljujući Singletaryju, imao je utakmice u kojima je Josh Allen igrao hrpetinu play-actiona što mu je omogućavao da se odlijepi i osvoji jarde nogama, a imao je i u utakmica u kojima je Allen demonstrirao vještinu u kojoj je najviše napredovao — duge lopte. Daboll je na taj način drastično otežao posao suparničkim defenzivnim koordinatorima, koji ne samo da moraju razmišljati o tome tko će u kojem tjednu biti Diggsov partner na poziciji hvatača, nego i koji će segment igre Daboll apostrofirati.

Njegov napad pomalo podsjeća na (NERD ALERT) Borgovu kocku koja je onemugućivala Starfleetove napade konstantnim adaptacijama svog štita (NERD ALERT OVER). Daboll se na isti način prilagođava suparnicima, ne samo prije utakmice nego i za samo vrijeme okršaja, zbog čega su Billsi do sad pokazali zavidnu sposobnost postizanja poena preko svojih hvatačkih jedinica. Njegovu shemu najlakše bi bilo opisati kao vertikalnu ofenzivu u kojoj hvatači sijeku polje po okomici, stavljajući pritisak na obranu dugačkim rutama (zbog čega toliko hvatača i igra, jer se troše jako brzo), ali u njoj ima toliko puno zanimljivih koncepata, digova, crossing ruta i RPO-a da je ne možemo smjestiti u samo jednu ladicu.

Drugi razlog za efikasnost receivera je Allen. Čovjek koji je lani i briljirao i brljao, koji je pokazivao natruhe sjajne igre prošarane glupavim greškama, ove je sezone napravio lijep korak naprijed. Allen i dalje nije elita, što smo vidjeli u prethodne tri utakmice kada je blago prizemljio, ali zato je u dvoboju protiv Seahawksa opet uzletio i nadigrao Russella Wilsona. Allen je poboljšao svoju dugu loptu koja je ove godine ubitačno oružje, pokazao je solidnu sposobnost progresije kroz rute, a njegove noge su i dalje opasno oružje — čovjek je šesti među quarterbackovima po rush jardima i treći po rush TD-jevima. Pitanje je samo kakvog ćemo Allena vidjeti u playoffu, u kojem će Billsi sigurno igrati.

Hoće li do njega dogurati sa 10 ili sa 12 pobjeda ovisiti će prvenstveno o ozljedama (što više ni ne treba naglašavati) i o obrani koja je nakon sjajne lanjske sezone ove godine razočarala. Billsi su pali sa drugog mjesta na 19. po defenzivnom učinku, što je produkt znatno težeg rasporeda i određenih promjena u strukturi jedinice.

Momčad su napustila dvojica najboljih pass rushera, Jordan Philips i Shaq Lawson, ali nitko nije plakao kada su otišli zato što nisu uspijevali proizvesti sackove. Billsi su potpisali Marija Addisona, uparili ga s Jerryjem Hughesom i dobili malo ili ništa. Nastave li kao dosad, završit će sa manje od 44 sacka, koliko su imali lani, a kada to uparimo i s nešto lošijim brojkama u oduzetim loptama, jasno je zašto su Billsi izgledali tek kao prosječna obrana. Unatoč tome i dalje imaju potencijala nastaviti uzlaznu putanju i preuzeti mjesto u AFC Eastu koje su godinama držali Patriotsi.

Ako im netko pomrsi račune, to će vjerojatno biti Miami Dolphins.

Ne ove godine. Finsi su na omjeru 5–3 i nekako mi se čini da bi eventualno mogli dogurati do osam ili devet pobjeda s obzirom na oscilacije koje smo dosad vidjeli, ali to što ih najverojatnije nećemo gledati u playoffu ne znači da ne zaslužuju poštovanje. Napravili su ogromni iskorak u odnosu na lanjsku sezonu kada su upisali pet pobjeda kroz čitavu godinu te konačno imaju razloga za optimizam. Za razliku od Billsa, oni su svoj posao napravili prvenstveno u obrani. Dolphinsi, ta vječna kanta za napucavanje, ove su godine kroz osam tjedana četvrta najbolja obrana lige po dopuštenim poenima. Četvrta, ej!

Kao i mnoge druge momčadi, Finsi su se orijentirali na zaustavljanje ekipa u red zoni, igrajući tzv. bend-but-don’t-break obranu koja se oslanja na pritisak kakav stvaraju već spomenuti prognanik iz Buffala Lawson, prognanik iz Kansasa Emmanuel Ogbah i prognanik iz Baltimorea Zach Sieler. Lawson i Sieler možda nemaju hrpetinu sackova, ali konstantno urušavaju pocket, udaraju QB-ja i tjeraju suparničke linije na prilagodbe, što koristi oportuni secondary predvođen Xavienom Howardom koji je dosad oduzeo čak četiri lopte. Obrana je napravila iskorak zahvaljujući dobrim potezima pred sezonu, solidnim draftom kojim je Miami dobio Noaha Igbiohenea na corneru i Raekwona Davisa na tackleu; oni zasad nisu starteri, ali bi jednog dana mogli biti, unutarnjim rastom i poboljšanjem defenzivne fleksibilnosti.

Dolphinse izuzetno opasnima čini to što je većina igrača u najboljim godinama. Osloncima igre je 25 do 27, najstarijem starteru Kyleu Van Noyu 29, i to jamči da će momčad, ostane li dobra sa salary capom, još nekoliko sezona moći graditi oko kostura koji trenutno ima na raspolaganju. Što je sjajno, jer Miami mora usuti kapital u napad kojemu nedostaje playmakera.

Unatoč tome Dolphinsi su ove sezone dobro plivali, čak i iznad očekivanja. Ofenzivna linija dopustila je svega 14 sackova u osam utakmica, iako nijedan igrač nije briljantan, ali ni jedan nije ni teška rupa. Linija bi vjerojatno bila i bolja da se pick prve runde Austin Jackson nije ozlijedio zbog čega je Robert Hunt, rookie biran u drugoj rundi, morao prerano uskočiti u startnu postavu, ali skupljeno iskustvo sigurno mu neće škoditi. Imati kvalitetnu liniju bez Pro Bowl igrača (koji traže Pro Bowl pare) ogroman je blagoslov u NFL-u i trebao bi pomoći Miamiju da u kratkom roku izgradi ozbiljnu napadačku jedinicu.

U tome će im najviše pomoći Tua Tagovaloa.

Čovjek koji bi vjerojatno bio prvi pick na draftu da nije ozlijedio kuk smijenio je Ryana Fitzpatricka s mjesta startnog QB-ja, što je legendarnog bradonju dobrano razljutilo i rastužilo, ali Finsi nisu imali izbora. Smisao ove sezone je vidjeti je li Tua čovjek za ovu priču, je li njegova ozljeda zaliječena i može li ući u istu rečenicu s Joeom Burrowom i Justinom Herbertom. Finsi imaju pick Texansa u predstojećem draftu i to će, kako sada stvari stoje, biti top 10 pick; ne budu li mogli računati na Tagovalou, spremni su potrošiti ga na drugog QB-ja.

No, nakon dvije odigrane utakmice Tagovaloa je pokazao da njegov potencijal nije precijenjen. OK, u prvoj utakmici je izgledao očajno, baš kao i čitav napad, ali u okršaju protiv jebački dobre Arizone i jebački dobrog Kylera Murrayja koji je pritajeni kandidat za MVP nagradu, Tua je zasjao u punom sjaju. Pokazao je mobilnost, pokazao je da može čitati obrane, pokazao je preciznost na kratkim i srednjim rutama, i pokazao je zavidnu sposobnost progresije, gađajući često trećeg ili četvrtog hvatača, nešto što rookieji rijetko rade. Naravno, nemoguće je iščitati bilo što nakon dviju odigranih utakmica, ali Tua me na tom minijaturnom uzorku poprilično impresionirao.

Ono što će mu pomoći je ofenzivna linija. Ono što mu neće pomoći je nedostatak bilo kakvih plejmejkera u hvatačkim jedinicama.

DeVante Parker je jedini čovjek vrijedan spomena u Miamiju, ali i on mi se više čini kao “dobre brojke u lošoj ekipi” lik, iako je ove sezone srezao dropove i hvata dobar dio bačenih lopti. Parker unatoč tome ostavlja dojam čistog WR2, a sa 27 godina u dupetu teško je očekivati nekakav prirodan rast u njegovoj igri. Ostale igrače bolje je ne spominjati. Zapravo, samo dvojica igraju koliko-toliko ok football — Mike Gesicki, koji i dalje ne izgleda kao prvi TE ozbiljne ekipe, te Preston Williams, koji ne može ništa napraviti na otvorenom polju, ali je sa svojih 196 cenata visine iznimno opasan u red zoni te je dosad uhvatio četiri TD-ja. Likove poput Adama Shaheena, Jakeema Granta i Isaiaha Forda bolje je ne spominjati.

Finsi osim toga nemaju riješenu ni poziciju running backa. Jordan Howard igrao je kriminalno prije nego što se ozlijedio, a Matt Breida i vječno ozlijeđeni Myles Gaskin zasad nisu pokazali da se na njih može ozbiljno računati. Njih trojica zajedno imaju manje jardi po probijanju nego što pijanci ispred kvartovskih dućana imaju promila u krvi: 3,3, da budem precizan. Finsi će morati ozbiljno trošiti žele li poboljšati napad. No, imati Tuu, kvalitetan O-line i jebačku, mladu obranu sjajan je zalog za budućnost.

Ona ne samo da se smiješi Billsima i Dolphinsima. Ona ih zavodi, ona s njima flertuje, mazi ih po kosi i šapuće im na uho. Stari gubitnici, čini se, konačno dolaze na svoje nakon 18 godina čekanja. Samo da im se ne dogodi da se budućnost poigrava i da ih opet ostavi na dnu. Nadam se da neće. Nakon toliko godina patnje, nakon toliko godina gledanja u leđa Patriotsima, došlo je njihovo vrijeme. Trebaju ga iskoristiti.