Na početku svoje novinarske karijere, u doba globalne ekonomske krize, radio sam na jednom od hrvatskih portala. Novac je u potpunosti presušio, oko računala u marketinškom odjelu firme uhvatila se paučina, a mi smo u šest mjeseci primili ravno dvije plaće. Bio je to period očaja čije su se posljedice osjećale i pet godina kasnije, ali o njima je malo tko razmišljao. Na pameti nam je bilo samo kako spojiti kraj s krajem. Kroz redakciju se širilo nezadovoljstvo i bunt, kao i obično kada se posljedice lošeg poslovanja prelome preko leđa osoba koje za nj nisu krive, te smo na kraju organizirali sastanak na kojem smo trebali raspraviti sljedeće korake.
Našli smo se u starom Spunku, uskoj rupi toliko punoj mramora da se svaka riječ odbijala od poda i zidova i pet minuta nakon što je izgovorena. Bučno i jeftino, baš poput nas. Pričali smo o štrajku, o inspekciji rada, proživljavali razne osvetničke fantazije prema vlasničkoj strukturi portala i svima onima koji su bili krivi za naše probleme dok smo trošili zadnje kune ušteđevine kako bi se, bar nakratko, opet osjetili kao ljudi. Primili smo, podsjećam, dvije plaće u šest mjeseci, a onda je jedan od kolega, jako drag i zabavan tip, rekao nešto što mi se iz nekog razloga usjeklo u mozak: “Ma dobro šta nismo dobili pare, al’ bar da neko od njih pokaže da nas cijeni, da nam kaže hvala”.
Njegova je izjava bila apsurdna u svjetlu teške egzistencijalne krize te je izazvala kotrljanja očiju okupljenih — trebalo je kupiti hranu i platiti stanarinu i režije i živjeti — ali razumio sam njegov sentiment. Novac nije samo sredstvo kojim osiguravamo egzistenciju, on je i mjerilo toga koliko vas poslodavci cijene. Koliko cijene vaš rad. Koliko za njih vrijedite. Zato njegov izostanak neke ljude tako boli.
NFL-ovi running backovi organizirali su prije dva tjedna redakcijski sastanak. Nisu se našli u starom Spunku, ne samo zato što se legendarni kafić premjestio pet metara dalje i mrvicu se uljepšao, ali njihove su žalopojke bile slične u svojoj srži, iako na nesumjerljivoj skali. Running backovi više nisu cijenjeni. Bar ne na onaj najopipljiviji način, izražen u nulama.
Full back pozicija je gotovo potpuno nestala iz suvremenog NFL-a, a vjerujem da će se i pozicija running backa dodatno mijenjati
U NFL-u su plaće igrača restriktirane salary capom više nego u bilo kojoj drugoj ligi. Većina ugovora može se restrukturirati, najčešće na štetu igrača, a dobar dio novca u ugovoru nije garantiran, što omogućuje ekipama da se rješavaju ljudi nakon kratkog vremena, a dio love ovisi i o učinku igrača koji je često vezan za njihovo zdravlje. Jedan od instrumenata kontrole igrača je i franchise tag, mehanizam koji omogućuje generalnim menadžerima da jednom godišnje izaberu igrača od velike vrijednosti za franšizu i ponude mu jednogodišnji ugovor koji igrač mora potpisati do 10. tjedna sezone, inače nema pravo ispregovarati ugovor s nekom drugom ekipom. Visina franchise tag ugovora je ili prosjek pet najlukrativnijih ugovora na istoj poziciji ili 120 posto prošlogodišnje plaće igrača, ovisno o tome što je više.
U posljednjih šest godina visina franchise taga za quarterbackove narasla je za 11,2 milijuna dolara, za wide receivere za 4,1 milijun, ofenzivne linijaše za četiri milijuna, defenzivne endove za 2,8 milijuna i za cornerbackove 3,9 milijuna. Visina franchise taga za running backove pala je za dva milijuna dolara, sa 12,1 na 10,1.
Kako god okrenuli oni više nisu vruća roba.
Što je glavni razlog zašto su organizirali sastanak. Running back Chargersa Austin Ekeler okupio je preko Zooma samu probijačku elitu. Pridružili su mu se Christian McCaffrey, Nick Chubb, Derrick Henry, Saquon Barkley i Josh Jacobs. Barkley i Jacobs imali su najveći ulog u sastanku budući da su im ugovori istekli te nikako nisu uspijevali dobiti nove, unatoč tome što je Barkley odradio sezonu od 1.300 jardi probijanjem i gotovo 400 jardi hvatanjem uz 10 touchdowna, dok je Jacobs imao preko 1.650 jardi probijanjem, 400 jardi hvatanjem i 12 touchdowna.
“Trenutno ne možemo ništa napravati, ruke su nam vezane”, rekao je Nick Chubb nakon sastanka. “Igramo jedinu poziciju na kojoj vam produkcija ide na štetu. Odradite li sezonu od 2.000 jardi s velikim brojem pokušaja, reći će kako ste se vjerojatno potrošili. Teško je. To je ono što nam ide na štetu na kraju dana”. Na sastanku se running backovi nisu ništa dogovorili, jer su u čitavoj priči nemoćni, ali svatko može razumijeti frustrirajuću poziciju iz koje progovaraju.
Premda se NFL znatno promijenio od 1990-ih, kad vas je dobar running back mogao dovesti do Super Bowla i kad je liga bila puna igrača koji su probijali 400 do 500 puta po sezoni što je danas rijetkost, njihova popularnost nije okopnjela. Oni su i dalje lica franšize, pogotovo u ekipama koje nemaju zvijezdu na poziciji cornerbacka. Derrick Henry je nosio Titanse do playoffa dvije sezone zaredom, Saquon Barkley je, kad je bio zdrav, bio jedina svijetla točka u napadu Giantsa, Christian McCaffrey je bio jedan od rijetkih razloga zašto je itko obraćao pozornost na Pantherse nakon što su izgubili Super Bowl.
Oni su zvijezde. Oni su igrači koje ljudi prepoznaju, čije dresove kupuju, čije postere djeca imaju nalijepljene na zidove svojih soba. No, momčadi ne žele trošiti novac na njih.
Running backovi su dugo bili precijenjeni. Premda je nesumnjivo bilo onih koji su svojom igrom uspijevali utjecati na ishode utakmice i kreirali sami svoju produkciju — Barry Sanders prije svih, ali i Walter Payton, LaDanian Tomlinson, Jim Brown — većina running backova su produkt sistema. Vještine koje su prikazivali na koledžu, kao što su eskivaža na otvorenom prostoru ili sposobnost da na snagu kreiraju jarde, najčešće su bile anulirane u NFL-u, u kojem slobodnog prostora nema i u kojem su linijaši, linebackeri, pa i corneri, drastično brži i snažniji od prosječnog sveučilištarca.
Kvalitetna igra ofenzivne linije, dodavačka prijetnja quarterbacka i pametno posložena shema generalno više utječu na probijačku igru od poteza samih running backova — naravno, uz par iznimaka. U 1990-ima, pa čak i u 2000-ima i ranije takve stvari još nisu bile osviještene, jer su modeli za analizu igre ili bili rudimentarni ili nisu ni postojali te su se svodili na subjektivne impresije, ali proliferacija analitičkih ideja utjecala je na vrednovanje igre running backova.
Ono što je analiza osvijestila je ne samo to da 95 posto RB-jeva lige ne zaslužuje obijesne pare, nego i da je njihov radni vijek iznimno kratak. Nema pozicije u igri koja prima više batina. Gotovo svaka akcija koju odradite završava udarcem nekog stokilaša. Tijelo pamti. Tijelo se krene raspadati. Rijetki su running backovi koji ostanu produktivni nakon 30. godine života; još su rijeđi oni koji igraju na Pro Bowl razini. Generalni menadžeri, koji su ionako ograničeni salary capom, ne žele vezati golem novac za igrače koji će vjerojatno propustiti dio utakmica zbog ozljede, koje mogu rekreirati u agregatu i koje je relativno lako zamijeniti.
Naime, deevaluacija running back igre utjecala je i na njihovu poziciju na draftu. Godine 1983. su u prvoj rundi drafta izabrana petorica running backova, od čega dvojica u top 3. Godine 1993. su u prvoj rundi izabrana trojica, od čega jedan u top 3, a 2003. su izabrana dvojica, obojica pred kraj prve runde. Godine 2013. nije izabran ni jedan, dok je ove godine izabran samo jedan. U zadnjih 10 godina samo je 10 running backova izabrano pickom prve runde, dok su u periodu od 1984. do 1993. godine u prvoj rundi izabrana 34, i još devet full backova.
Samim time je generalnim menadžerima postalo puno lakše pronaći zamjene za svoje probijače — više ne moraju trošiti prijeko potreban kapital na draftu, već se kvalitetni igrači na toj poziciji mogu pronaći i u drugoj i trećoj, pa i u kasnijim rundama. Što dodatno smanjuje razlog za zadržavanje zvijezda na rosteru.
Nedugo nakon spomenutog sastanka Josh Jacobs je potpisao franchise tag koji su mu ponudili Raidersi, iako je očito bio nezadovoljan njihovim odnosom. Barkley je isto napravio s Giantsima kriptično tvitajući It is what it is nakon niza intervjua u kojima je naglašavao kako njegov problem s Giantsima nije čista lova nego osjećaj manjka poštovanja. U međvremenu je još jedan running back, igrač Coltsa Jonathan Taylor, koji je prije dvije sezone imao 1.800 jardi probijanja i 18 touchdowna, zatražio trade iz Indianapolisa frustriran pregovorima o produljenju ugovora.
Aaron Jones je restrukturirao ugovor kako bi ostao u Packersima, iako je ušao u Pro Bowl. Joe Mixon je isto napravio u Bengalsima, a Dalvin Cook — jedini igrač koji je imao preko 1.100 probijačkih jardi u zadnje četiri sezone — dobio je otkaz u Vikingsima iako mu je svega 27 godina samo kako bi Vikingsi spasili devet milijuna dolara pod capom. Cowboysi su napravili isto s Ezekielom Elliotom kako bi sačuvali gotovo 11 milijuna, ali oni bar imaju zamjenu u vidu Tonyja Pollarda, koji je također zaradio franchise tag.
Nema nikakvih naznaka da će se taj trend promijeniti. Dapače, lako je moguće kako će se nastaviti i produbiti.
Full back pozicija je gotovo potpuno nestala iz suvremenog NFL-a, a vjerujem da će se i pozicija running backa dodatno mijenjati. Već sad treneri preferiraju probijače koji mogu blokirati na trećem downu i pokupiti blitz — pa makar bili i zericu lošiji u klasičnoj igri po zemlji — od vrhunskih majstora eskivaže koji su nezainteresirani za akcije u kojima fokus nije na njima. Ne bi me čudilo kad bi running back kroz sljedećih par godina mutirao u poziciju na kojoj će se tražiti ili drugačiji set vještina ili će treneri jednostavno kombinirati polivalentne skill igrače koji mogu trčat i hvatati s de facto trećim guardom, koji igra uz quarterbacka u shotgunu i služi kao dodatno osiguranje.
Tight end pozicija je već prošla taj proces, tako da to ne bi bio presedan. Što god da se dogodilo, njihova cijena može samo padati. To nije znak disrespekta, iako će oni taj proces uvijek tako percipirati, to je jednostavno stvarnost. Running backovi više nisu bogovi koji hodaju zemljom. Prošla su vremena Erica Dickersona i Galea Sayersa i Adriana Petersona. Ovo je nova stvarnost. Running backovi su potrošna roba, a to nitko ne želi biti. Njihov bunt je razumljiv, ali sumnjam da će uroditi plodom. Baš kao što nije ni naš.
Protiv nekih stvari ne možete pobijediti, ali svejedno se morate nastaviti boriti — ako ni zbog čeg drugog, onda iz respekta prema samom sebi. Sumnjam da je ovo posljednji put da slušamo njihove prigovore.
