Čovjek koji je buljio u ekran

Boston zna

... ali Golden State priprema odgovor

Nakon što su prethodne playoff serije — a pri tom prvenstveno mislim na finale Istoka — iskasapile ozljede koje ne samo da su umanjile kvalitetu momčadi nego i potpuno razbile uobičajeni ritam playoff okršaja, ovih dana gledamo ono što smo navikli gledati u doigravanju. Svaka utakmica prati prethodnu, baš kao epizode u seriji, dodavajući nove zaplete i rasplete i uvodeći nove role i likove.

Treneri su tijekom ovog finala, koje je jučer premijerno prikazalo svoju treću epizodu, izrasli u prave showrunnere, diktirajući smjer serije čak i više nego igrači.

Okršaj između Celticsa i Warriorsa, dviju ekipa čija je razina talenta poprilično izjednačena, tako se pretvorila u kompleksno nadmudrivanje koje nadilazi čistu sferu psihofizičkog duela samih igrača i direktno sukobljava dva sustava jedan protiv drugoga. Sustav Imea Udoke trenutno vodi dva naprema jedan. Mršava je to prednost koja može biti anulirana već u sljedećoj utakmici i nezgodno je iz nje izvlačiti zaključke koji se mogu preslikati na čitavu seriju s obzirom na to koliko su sve tri utakmice bile različite, i to koliko imamo tendenciju precjenjivati događaje iz recentne prošlosti (odnosno, iz treće utakmice u odnosu na prethodne dvije), ali generalno ostaje dojam da su Kelti do sada pokazali nešto više u odnosu na Dubse.

Nakon tri utakmice ostaje dojam da je Boston ekspresno riješio svoja pitanja identiteta. Da se razumijemo, obje ekipe znaju što jesu i kako trebaju igrati, ali kada naletite na ozbiljnog suparnika, on će vas natjerati na prilagodbe te će vas, u najgorem slučaju, natjerati da posumnjate u sebe, a Kelti su poprilično glatko izbjegli tu zamku. Rotacije koje je Udoka slao na parket ovisile su o ritmu utakmica, o suparničkim slabim točkama i donekle o zdravlju Roberta Williamsa, ali ni u jednom trenutku nisu predstavljale paničnu reakciju na disfunkcije unutar sustava, jer njih generalno nije ni bilo.

Kolika je Bostonova dominacija u half-court obrani najbolje se vidi po tome što su Greena pretvorili u igrača manje. Čovjek ne postoji u napadu

Drugu utakmicu izgubili su zbog suludog dispariteta u realizaciji šutova između dviju ekipa, pogotovo unutar linije trice, te zbog individualnih grešaka koje su Dubsima poklanjale lagane poene u tranziciji. No i u toj utakmici je glavnina sustava Kelta funkcionirala. Ne možda na optimalnoj razini, ali ne i daleko od nje. Ostale dvije su odradili na impresivan način.

Celticsi su neosporno viša, snažnija i atletičnija momčad od Warriorsa. Za vrijeme dinastije Dubsa većina ekipa su bile više, snažnije i atletičnije od njih — sve LeBronove momčadi, Thunder protiv kojeg su okrenuli 1-3, Hardenovi Rocketsi, pa čak i Lillardovi Blazersi 2018./19., iako im je nedostajao Jusuf Nurkić da bi ta prednost skroz došla do izražaja — ali oni su to bez problema anulirali (često ogromnim) disparitetom u čistoj vještini. Međutim, Celticsi nisu ne znam koliko slabiji u skillu u odnosu na Golden State kad uzmemo u obzir to koliko su nazadovali njihovi veterani i koliko još prostora za razvoj imaju njihovi mlađi igrači, tako da ostaje pitanje mogu li Warriorsi još jednom nadoknaditi taj deficit u visini i snazi, koji je uistinu ogroman.

Samim time momčad Stevea Kerra pred sobom ima veliko pitanje identiteta koje još uvijek nije odgovoreno, što pokazuju i učestala lutanja u rotaciji igrača. Da ne kompliciram: Celticsi znaju tko su i Warriorsi znaju tko su, ali razlika je u tome što Celticsi znaju kako to iskoristiti protiv Dubsa, dok obrnuto ne vrijedi.

Treća utakmica je to jasno pokazala.

Celticsi su manje-više nametnuli ritam od početka dvoboja i držali ga do kraja, uz već tradicionalne probleme u trećoj četvrtini koji se javljaju kada igrate protiv Warriorsa. Iskoristili su apsolutno sve svoje prednosti. Robert Williams i Al Horford pokazali su kako mogu funkcionirati i zajedno i odvojeno, stvarajući ogromne probleme Dubsima u zatvaranju defenzivnog skoka. Jayson Tatum i Jaylen Brown pokazali su koliko su besmislene priče o tome da njih dvojica ne mogu igrati skupa, savršeno se nadopunjavajući prvenstveno u obrani, a onda i u napadu. Derrick White se dokazao i kao primarni i kao sekundarni play, Grant Williams je odradio dobar dio prljavog posla, a Marcus Smart stavio iza sebe grozomornu drugu i odigrao pristojnu utakmicu prema naprijed i odličnu prema natrag.

Kelti su ubili Warriorse u ofenzivnom skoku, često otimajući loptu preko indisponiranog Draymonda Greena; ulijetali su u linije dodavanja i kreirali hrpu šansi u tranziciji, u potpunosti su uštopali half-court napad Warriorsa koji je protiv njihove polivalentne obrane izgledao tupo i jednodimenzionalno, a jednom kada su prestali gubiti loptu, oduzeli su svojim suparnicima de facto jedino oružje koje im je bilo pouzdano: tranzicijski napad.

Koristeći svoju visinu, brzinu, snagu i protok lopte zadali su šah Golden Stateu, ne odustajući od svog identiteta ni onda kad su Warriorsi otopili deficit i poveli. Kladili su se još jednom na svoju snagu, nastavili su igrati na mišiće, nastavili su igrati iznutra prema van čak i onda kad su ih suparnici pokušali zonom izbaciti iz ritma i jednom kada su se konsolidirali — nakon time-outa u kojima im je Udoka poručio da prestanu igrati kao šupci — priveli su utakmicu kraju.

Warriorsi su, pak, ostavili dojam ekipe koja je pomalo iznenađena što su našla u podređenom položaju.

Kelti su pokazali da imaju jednako duboku klupu koja možda nije talentiranija, ali je bez ikakve sumnje pouzdanija i sa sobom donosi možda mrvicu manji broj plusova jer nemaju igrača poput Jordana Poolea koji može eksplodirati i za pet minuta riješiti utakmicu, ali zato ima i drastično manji broj minusa i guranje rezervnih igrača u rotaciju ne mijenja znatno identitet ekipe. Rotacija Dubsa, pogotovo mijenjanje iz standardnih petorki u tzv. death lineup, godinama je bio ogromno oružje ove dinastije, ali u dosadašnje je tri utakmice donosilo toliko puno varijabli — i egzekucijskih i taktičkih i stilskih — da su u određenim situacijama momci izgledali pogubljeno. Svaki plus donosio je dva minusa i novi problem koji je trebalo rješavati.

Andre Iguodala nema što igrati dok je ovako beskoristan u napadu, koliko god bio dobar u obrani. Poole je istinski X-faktor, što je u ovakvoj seriji više negativno nego pozitivno, čak i kada ga ide. Otto Porter je jedno od boljih rješenja za momčad zbog dobre help obrane i fine realizacije trice, ali s njim u napadu morate igrati jako konzevativno jer, s obzirom na njegovu glacijalnu brzinu, možete zaboraviti na tranzicijsku obranu nakon izgubljenih/defenzivnih skokova s otpuštenim krilima/bekovima.

Kevon Loney na spacing utječe onako kako utječe; Gary Payton II bi trebao igrati više, ali Kerr i dalje ne vjeruje da je spreman za ozbiljnije minute; Nemanja Bjelica je dobio tri minute i igrao toliko loše da na kraju nije bio u sastavu ni kad su igrale zamjene zamjena. Kerr još uvijek može probati Juana Toscana-Andersona, Mosesa Moodyja i Jonathana Kumingu, ali to jasno pokazuje da su Dubsi u problemima. Zato što Udoka ne mora probavati ništa. On je svoje pitanje rotacija riješio.

Zasad.

Bilo bi pošteno reći kako smo i prije početka serije znali da će se neki od ovih problema neupitno manifestirati. Warriorsi su čitavu sezonu imali velikih problema s izgubljenim loptama (drugi u ligi), a premda nisu dopuštali toliko puno ofenzivnih skokova, bilo je jasno kako bi mogli imati problema protiv visokih Kelta, pogotovo s niskim petorkama na parketu. No, nisam očekivao je da će im Boston oduzeti gotovo sve što su imali u half-courtu.

Prekrasna igra Dubsa koju su demonstrirali kroz playoff je isparila. Njihovi prekrasni backcutovi, split-cut igra koja je zgazila Mavse, pindown screenovi i protok lopte isparili su protiv switchabilne Bostonove obrane. Sve što im je preostalo je high screen igra Stepha Curryja koja je, mora se priznati, vrhunski funkcionirala, te pokoji pokušaj da se Klay Thompson oslobodi kroz off-ball blokove. Curry (i Thompson u trećoj) dovoljno su dobri da GSW drže koliko-toliko u priključku, ali jasno se vidjelo koliko se Warriorsi muče kada ostatak ekipe ne može igrati kroz tranziciju.

Kolika je Bostonova dominacija u half-court obrani najbolje se vidi po tome što su Greena pretvorili u igrača manje. Čovjek ne postoji u napadu, ne samo zbog svojih brojki koje nikad nisu realno odražavale njegov utjecaj na igru, nego zato što ne donosi apsolutno ništa u napadu osim pokojeg dobro postavljenog bloka. Razigravanje s vrha trice: nula. Split-cut play: nula. Short roll prijetnja: nula. Vanjski šut: trostruka nula.

Green je u trećoj bio toliko isključen iz utakmice da je i na obrambenoj strani postao čovjek minus. Brown ga je probijao kako god mu se sprdnulo, pogotovo u prvom poluvremenu, a i Tatum je odradio đir ili dva na tom karuselu. Čovjek je završio utakmicu sa više počinjenih faulova nego postignutih poena i asistencija u 31 minutu igre, a njegovi pokušaji da zakuha kašu samo su se negativno odrazili na igru Warriorsa. Pitanje je već sad mora li Kerr srezati njegove minute jer Draymond nije briljirao ni u prvoj utakmici i pitanje je bi li momčad bila efikasnija kad bi se dio njegovih minuta prerasporedio na kombinaciju Looney/Payton, uz možda malo Kuminge ili Moodyja.

Dubsi su uspjeli prokockati briljantnu Curryjevu partiju i više nego pristojnu Thompsonovu. Svi su Celticsi odigrali na razini, čak i Tatum koji je dobio nešto kritika na račun realizacije i pasivnosti u napadu na obruč, ali koju je kompenzirao sjajnom drive and kick igrom i ispravnim odlukama u fazi kreacije napada. Posebne pohvale idu na konto Browna koji je bio maestralan, te Roberta Williamsa koji je pokazao da će jednog dana biti defenzivni igrač godine, zaobiđu li ga ozljede.

Nema nikakve sumnje da su Kelti u boljem položaju — i zato što vode u seriji, i zato što znaju kako treba igrati. No, sve se to može promijeniti u četvrtoj. Ako su Warriorsi kroz ovu seriju nešto dokazali, onda je to da ih se nikad ne može otpisati. Ne postoji ekipa u povijesti lige koja je češće od njih ulazila u nizove 10-0 ili 12-0 u periodu od 60 do 90 sekundi. Neka ih malo krene, kao što ih je krenulo u drugoj, i eto ih nazad. Kvragu, čak i uza sve ove pohvale Keltima, valja reći bi ovaj dvoboj možda završio drastično drugačije samo da su Dubsi iole bolje realizirali sijaset otvorenih šutova u prvoj četvrtini, a imali su ih stvarno masu. Čak i onda kad su na stražnjim nogama, ne smije ih se otpisati.

Bio bih jako iznenađen kada bi ova serija završila u manje od šest utakmica. Što je razlog zašto se veselim četvrtoj. Imam osjećaj da Dubsi spremaju odgovor. Neće možda riješiti sva svoja pitanja, ali pokušat će uzvratiti udarac. Nešto što imperiji definitivno znaju raditi.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.