Prije 2010. rijetko tko je znao da sveučilište Butler ima košarkaški program. Rijetko tko je znao da sveučilište uopće postoji, pošto je faks godišnje upisivao za američke prilike ništavnih 4.500 studenata i studentica. Košarkaši su dolazili na faks uglavnom bez puno pompe, kao igrači koje velika sveučilišta nisu željela ili kao walk-onovi, studenti koji su pronašli mjesto u momčadi bez da su prošli proces regrutacije te nisu imali košarkašku stipendiju.
Kroz svojih 90 godina postojanja Butler je do 2010. stvorio tek dva profesionalna košarkaša — Bob Evans je odigrao jednu sezonu za Indianapolis Olympianse 1950. gađajući nestvarnih 28 posto iz polja, što ga je vjerojatno otjeralo u prijevremenu mirovinu, dok je Billy Shepherd, talentirani srednjoškolac koji je srušio Butlerov rekord po broju postignutih poena, odradio tri sezone za tri različite ekipe u nekadašnjoj ABA ligi postižući 5,7 poena po utakmici tijekom kratke karijere. Butler je bio daleko od velesile. Bio je daleko od sile. Bio je daleko od ičega. Osim ako niste rođeni u Indianapolisu, vjerojatno niste ni znali da sveučilište postoji.
No, početkom novog milenija Butler se počeo mijenjati. Trener Todd Lickliter izgradio je program koji je uspijevao privući solidne igrače, dovoljno dobre da triput osvoje slabašnu Horizon League i plasiraju se na završni turnir. Lickliterovi uspjesi omogućili su mu da napusti Butler i sjedne za kormilo prestižnijeg programa sveučilišta Iowa, a njega je na klupi zamijenio čovjek koji je izgradio najveće uspjehe Butlera.
Brad Stevens postao je mesija.
Mladi stručnjak je tri godine zaredom odveo Bulldogse do March Madnessa, polako odgajajući generaciju igrača u sustavu koji je dobio naziv The Butler Way i koji je stavljao kolektiv ispred pojedinca, naglašavajući trud, momčadsku igru i strast, što je rezultiralo boljim protokom lopte i donošenjem nesebičnih, ispravnih odluka na parketu. Takav način igre kompenzirao je nedostatak individualne kvalitete koji je tištio Butler, djelomično i zato jer je taj nedostatak puno lakše kompenzirati na sveučilišnoj razini na kojoj igrači još uvijek nisu ispunili sav svoj potencijal i na kojoj momčadi imaju puno više rupa nego u profesionalncima. No, nije ga mogao u potpunosti kompenzirati, pa je Butler ulazio u Madness samo da bi posrnuo na prvoj ili na drugoj prepreci.
Već vidim kako se vraća i muku muči s vanjskim šutom, s primanjem lopte, s petljom. Nadam se da je vizija kriva
Stvar se promijenila 2010. Gordon Hayward ušao je u svoju drugu sezonu i postao vođa ekipe zajedno s vršnjakom Shelvinom Mackom. Butler je prvo osvojio regularnu sezonu u Horizon ligi, potom osvojio i turnir Horizon lige, pa je ušao na završni turnir u zapadnom dijelu ždrijeba.
Bez problema su Bulldogsi dobili UTEP u prvoj utakmici, a onda nanizali tijesne pobjede kontra Murray Statea, prvorangiranog Syracusea i drugorangiranog Kansas Statea. Jednako tijesno bilo je u Final Fouru na kojem su svladali Michigan State predvođen Draymondom Greenom s dva razlike, da bi na kraju izgubili u velikom finalu od Dukea. Blue Devilsi su imali sreće — Hayward koji je tijekom turnira bio Butlerov prvi strijelac i prvi skakač, umalo je stavio tricu s centra za pobjedu jednog mid-major sveučilišta protiv ekipe koja je te sezone dala čak osam NBA igrača, više nego što ih je Butler dao tijekom svoje čitave povijesti.
Nakon što je Butler ulaskom u finale ostvario jedno od najvećih iznenađenja u povijesti sveučilišnog sporta bilo je dosta rasprava kad i kako će Hayward biti izabran na NBA lutriji. Bio je to tipičan slučaj preuveličavanja malog uzorka utakmica — Hayward je tijekom turnira pokazao da ima muda do poda, ali je isto tako bio jako neprecizan (šut iz igre 38 posto), te nije pokazao da ima jednu jedinu elitnu vještinu. Ni brzinu, ni skok, ni šut, ni osjećaj za prostor, ništa. Izgledao je kao tipični koledž igrač čiji je uspjeh bio više produkt sjajno posloženog sustava nego nekakvih igračkih sposobnosti.
Draft je kroz prvih nekoliko pickova izgledao kako je trebao izgledati — John Wall izabran je prvi, Evan Turner nagrađen je drugim pickom zbog sjajnih igara za Ohio State, otišli su i Derrick Favors i Wes Johnson i DeMarcus Cousins koji je pao na peto mjesto zbog problema s ponašanjem, Greg Monroe biran je sedmi, a onda je na devetom mjestu Utah izabrala Haywarda.
Bio sam uvjeren da su Jazzeri pogriješili. Bio sam uvjeren da su precijenili njegove igre na Butleru i kako je činjenica da je čovjek bijelac igrala ulogu u pokušaju franšize da se dodvori svojim mormonskim navijačima. Bio sam uvjeren kako će Paul George, Xavier Henry, Patrick Patterson, Luke Babbit i Hassan Whiteside biti bolji igrači. Bio sam uvjeren da će Hayward izrasti u solidnog role playera i kroz šest ili sedam sezona završiti u Unicaji, Fuenlabradi ili Murciji.
Bio sam u krivu. O, kako sam samo bio u krivu.
Deset godina kasnije jasno je kako je Hayward jedan od pet najboljih igrača svoje draft generacije. U Jazzu je pokazao da može biti prva ili druga opcija solidne momčadi, rubni All Star igrač koji zabija 20 efikasnih poena po susretu, solidan all-round igrač koji ni u čemu nije elita, ali je u svemu, u najmanju ruku, dobar. Hrabrost ga nije napustila te je kroz karijeru u više napada demonstrirao i živce i muda, uzimajući zadnje šuteve tijesnih utakmica.
Hayward je po nekim karakteristikama pokazivao sličnu sposobnost kakvu je, na ipak malo višoj razini, posjedovao Paul Pierce — da se oslobodi za šut unatoč nedostatku eksplozivnosti i superbrzog prvog koraka, koristeći finte glavom, maštovite promjene smjera, geometriju terena i prostorne odnose tijela samih igrača, donoseći ispravne odluke iz posjeda u posjed. Haywardu je koristilo i to što je Utah uvelike igrala slično kao Butler, stavljajući kolektiv ispred pojedinca što se očitovalo u činjenici da su tijekom Haywardove karijere u Jazzu samo dvaput imali sezonu u kojoj je jedan igrač zabijao preko 20 poena po susretu – Deron Williams u Haywardovoj prvoj, te sam Hayward u njegovoj zadnjoj sezoni.
Ta posljednja sezona u Utahu bila je stvarno posebna. Hayward je ušao u svoj prvi All-Star, izgledao je kao da je konačno otvorio šut za tri i postao strijelac na svim razinama igre, a njegov Jazz je ušao u playoff nakon četiri godine čekanja i u velikoj borbi na sedam utakmica zabio posljednji čavao u lijes Lob City Clippersa.
Hayward je napustio Jazz unatoč perspektivi koju je ekipa imala te se činilo kako će, uparen s Kyrijem Irvingom te mladim i potentnim visokim pickovima činiti okosnicu Boston Celticsa koji su trebali prvo izazvati LeBrona Jamesa na Istoku, a onda i baciti rukavicu u lice prvacima i izazvati Golden State Warriorse.
Ništa od toga.
Tri godine kasnije teško je ne žaliti za Haywardom iz dana u Jazzu. Njegova prva sezona završila je nakon svega tri minute igre, a Boston je ušao u playoff i napravio sjajan rezultat bez Haywarda i Kyrieja, što je podiglo ego i vrijednost mladim igračima poput Terrya Roziera, Marcusa Smarta, Jasona Tatuma i Jaylena Browna te stvorilo nered u hijerarhiji. Sve skupa se negativno odrazilo na lanjsku sezonu u kojoj su Kelti tražili svoj identitet i u kojoj je svlačionica bila podijeljena, u kojoj su svi bili nadrkani jedni na druge, a onda i na Irvinga (što se, pričaju kuloari, trenutno događa i u Brooklyn Netsima).
Hayward je tijekom sezone igrao slabo, rehabilitirajući polako svoje tijelo, skidajući ruzinu s udova, pri čemu nije bio ni sjena onog mudaškog igrača iz Butlera i Jazza. Pitali smo se je li gotov, kakav će balast Keltima predstavljati njegov kolosalni ugovor, te može li doći na 50 posto onoga što je bio.
Vidjeli smo da može, ali to je trajalo svega osam utakmica. Riješivši se Kyrieja, Boston je opet postao momčad. Brad Stevens nametnuo je ne samo svoj autoritet, nego i strukturiranu igru kakva je krasila Boston u svim njegovim sezonama, osim prethodne. Irvinga je na mjestu pleja zamijenio Kemba Walker, puno skromniji i stabilniji igrač koji je i na sveučilištu pokazivao koliko mu je stalo biti dio kolektiva, i koji sa žaljenjem priča što se nije mogao dogovoriti s čelnicima Charlotte Hornetsa za produljenje ugovora jer je volio biti dio i grada i svlačionice. Stevens je pokazao da zna kreirati fluidan napadački sustav kada u petorci ima, za NBA prilike, minijaturnog pleja Isaiaha Thomasa, a neke slične principe ustanovio je i s Kembom.
Tečnija igra rezultirala je boljim učincima za Browna i, posebno, Tatuma koji se nakon lanjske sebično-egoistične sezone unormalio i počeo tražiti šuteve bez forsiranja, unutar same igre, a Kelti su opet povratili svoj mojo i izgledali kao ekipa koja bi mogla ozbiljno zapapriti Sixersima i Bucksima u utrci za vrh Istoka* — osobito ako do veljače nabave ozbiljnog visokog igrača, pošto nisam siguran koliko osovina Enes Kanter/Daniel Theis/Robert Williams može funkcionirati, iako sva trojica imaju svojih dobrih strana, a posebno Williams koji je jako zanimljiv, ali pati od ozbiljnog nedostatka inča (Theis je isto undersized).
*Jedan od razloga je upravo ta momčadska igra, i donošenje dobrih odluka koje su rezultirale sa samo 11,4 izgubljene lopte po utakmici, što bi, ako zadrže isti ritam kroz sezonu, bio najmanji turnover rate u povijesti lige.
Pitanje je kako će stvari izgledati sada kada se Hayward ozlijedio. Momak iz Indianapolisa bio je ključan za Bostonovu igru jer je u defenzivi praktički pokrivao tri pozicije, dok je u napadu otvarao toliko puno prostora za ulaze Kembi, Brownu i Tatumu svojom baražom iza linije za tri. Hayward je gađao 43 posto za tricu, najbolje u karijeri, a Stevens ga je bez problema oslobađao za šut, baš kao što oslobađa Kembu (44 posto na suludih devet šutova) i Tatuma (41 posto na šest šutova). Momčad je izgledala odlično tijekom +10 pobjede nad Lukom Dončićem i Mavericksima, ali ulaskom Smarta umjesto Haywarda u početnu petorku ne samo da gubi na visini i zatvaranju defenzivnog skoka, već gubi i intenzitet koji bi trebao dolaziti s klupe.
Hayward je slomio ruku. Operirao je ruku. Trebali bi ga čekati šest tjedana. Velika je to nesreća, i za njega i za ekipu. Boston je igrao sjajno, Hayward je igrao sjajno. Operiran je i neće ga biti šest tjedana. Već vidim kako se vraća i muku muči s vanjskim šutom, s primanjem lopte, s petljom. Nadam se da je vizija kriva.
Boston je igrao prekrasnu košarku na otvaranju sezone i bila bi prava šteta kada bi ionako siromašni Istok ostao bez jedne ozbiljne ekipe. A bojim se da na ovoj razini bez Haywarda ne mogu ozbiljno zaprijetiti Milwaukeeju i Philadelphiji.
