Početak NBA sezone je poput Božića. Ne ovog odraslog Božića prepunog obaveza, kurtoazije, a sve češće i posla, nego onog pravog, dječjeg Božića koji je, čak i u ona najgora ratna vremena, nosio sa sobom težinu posebnosti koja se djelomično sastojala od rituala, djelomično od slobode, a djelomično od čistog, nesputanog, sebičnog konzumerizma. Kićenje bora, neodlaženje u školu, gledanje majke kako pravi kolače, neodlaženje u školu, božićni filmovi*, ponoćka s tatom, veliki ručak, neodlaženje u školu, druženje s rođacima koji isto nisu morali u školu, pokloni (iako je u pravilu uvijek bio jedan). Posebnost je možda bila isforsirana stvarima konstruiranim baš za djecu, ali je definitivno postojala.
* Top 6: The Nightmare Before Christmas, Die Hard, How The Grinch Stole Christmas, A Christmas Story, It’s A Wonderful Life, Batman Returns
Početak NBA sezone možda nema sve te elemente; dapače, nema gotovo nijedan, ali nosi sa sobom tu jednu težinu posebnosti koja možda nije tako mistična kao Božić u očima djeteta, ali donosi određeno veselje nevezano za osobni život koje je s godinama sve rjeđe i rjeđe. Čitava sezona zapakirana je u poklone za koje možete naslutiti što kriju ovisno o veličini i obliku paketa, ali nikada ne možete biti sigurni osim u to da će raspakiravanje biti zabavno.
Tko će dobiti bitku za Los Angeles – Clippersi ili Lakersi? Mogu li Hawksi i Kingsi nastaviti razvoj mlade jezgre? Hoće li Giannis i Simmons naučiti šutirati? Mogu li Lavine i Markkanen odvesti moje Bullse do playoffa? Što može Jazz, a što Nuggetsi?* To su neki od poklona koje najviše želim otvoriti.
* 1. Clippersi 2. da 3. Giannis možda, Simmons ne 4. dogodine 5. I jedni i drugi do finala konferencije
No, jedan će ostati zatvoren. Možda i onaj koji me najviše zanima (bar nakon Bullsa). Poklon na kojem piše Zion Williamson ostat će umotan u šareni papir i vrpcu.
“Rekao sam ti” komentarima su preplavili internet, količina amatera-ortopeda se utrostručila u jednom danu, a ja sam samo bio tužan
Ne sjećam se je li se još od od LeBrona Jamesa o nekom rookieju ovako pisalo i ovako razglabalo prije nego što je ušao u ligu. Blake Griffin i Anthony Davis su došli blizu, ali ne čini mi se da je hype bio ovako jak, ovako velik. Djelomično su razlog Zionove sjajne igre, izuzetna efikasnost koju je pokazao na Dukeu i sposobnost da dominira nad suparnicima uz česte iskaze atletske superiornosti, ne zaboravljajući pritom igrati momčadsku košarku. No, drugi razlog za toliko premetanje Zionova imena preko usana je njegova tjelesna građa koja naizgled prkosi zakonima fizike i koja je toliko drugačija od zadanih košarkaških parametara da dijeli ljude u tabore.
U 2000-tim godinama su igrači štancani kao na tvorničkoj traci. Pritom mislim da je velika većina igrača odgajanih u SAD-u utiskivana u točno određeni kalup, pa smo tako dobili čitavu seriju brzih, visokih i snažnih plejeva s izuzetnim sposobnostima penetracije u reket, mobilne pick ’n’ roll centre s ništavnom leđnom tehnikom i isklesane atletične četvorke sposobne finiširati u tranziciji. Odgoj igrača ispušten je iz ruku srednjoškolskih trenera te je prešao u ruke AAU trenera, čiji je prvenstveni zadatak bio prepoznati NBA talent, iskorjeniti sve idiosikratičnosti i prilagoditi igrača određenoj ulozi.
Unatoč tome moglo bi se reći kako se među ponajboljim igračima proteklih 15 godina našlo podjednako tvorničkih igrača kao i onih koji su odstupali od parametara. Na svakog Russa Westbrooka i Derricka Rosea došao bi jedan Chris Paul, na svakog Amarea Stoudemirea ili Blakea Griffina našli bi Kevina Lovea (Wolves verzija), na svakog LeBrona Jamesa ili Tracyja McGradyja dobili bismo Kevina Duranta.
Ne čudi stoga što su AAU treneri odustali od spomenute prakse pa danas imamo puno veću varijaciju igračkih (proto)tipova, kojoj je donekle pomoglo i konačno etabliranje igrača iz Europe ne samo kao solidnih igrača rotacije već kao nositelja momčadi, a koji rijetko upadaju u već viđene NBA kalupe. No, unatoč sve prihvaćenijim varijacijama igrači ipak uglavnom ostaju unutar određenih predispozicija koje su sada samo šire postavljene. Ukratko, izgledaju kao igrači košarke.
Svi osim Ziona Williamsona. Zion izgleda kao jebeni tenk.
Jedini čovjek koji se kroz povijest košarke mogao staviti u istu rečenicu s ovogodišnjim prvim pickom drafta je Charles Barkley. Williamson je po službenim mjerenjima visok 198 centimetara na kojima nosi impozantnih 129 kila. Njegove mjere više odgovaraju kakvom defenzivnom endu ili slabašnijem guardu u američkom nogometu nego košarkašu, ali Barkley je bio još gori. Po vlastitom priznanju Barkley je visok 195 cenata — ne 198, koliko je iznosila njegova službena NBA visina — a u nedavnom intervjuu otkrio je kako mu je težina na sveučilištu oscilirala između 136 i 140 kila. Istinabog, Barkley nije baš najpouzdaniji čovjek u svemiru; lik je uvijek birao legendu ispred istine što je samo dodavalo začina u priče koje su se o njemu ispredale, ali ako su ove brojke istinite, time je impresivnije ono što je radio na Auburnu.
Barkley je dodatno nabio težinu u tjednima prije drafta kako bi izbjegao Philadelphiju za koju nije želio igrati iz financijskih razloga, ali Sixersi su ga unatoč tome izabrali, a Barkley je uskoro otkrio kako sa 136 kila na leđima ne može izdržati NBA tempo. Minutaža mu je bila slabašna, igra još gora, pa je upitao Mosesa Malonea zašto ne dobiva vrijeme na parketu, na što mu je Mo u svom lakonskom stilu kratko odbrusio: “Debeo si i lijen”. Barkley se uskoro uhvatio posla i pod paskom svog sjajnog mentora došao do 113 kila, odnosno težine na kojoj je igrao čitav život i s kojom je postao jedna od najdominantnijih sila u basketu.
Unatoč sličnim gabaritima, Zionova težina izgleda drugačije. Barkley je po terenu vukao poveću stražnjicu, smješkao se svojim podbratkom, a tu i tamo bi mu se na dresu ocrtale man boobs, dok je Zion jednostavno bolesno mišićav, trupa koji podsjeća na hrastovo deblo, kockaste glave, masivnih bedara i ruku dizajniranih za srednjovjekovne kovače, poput kakvog stripovskog junaka koji je kao mali upao u kantu radioaktivnog proteinskog pripravka s okusom vanilije. Unatoč određenim razlikama u načinu na koji su nosili (odnosno, nose) svoju težinu, nema nikakve sumnje u to da postoji velika sličnost između Barkleya i Ziona.
Barkley je možda i najbolji tranzicijski scorer u povijesti košarke, čovjek koji je savršeno utjelovio formulu po kojoj sila masi daje ubrzanje. Njegova sposobnost da primi loptu, sjuri se prema košu, iskontrolira dribling i na kraju poentira iz kontakta i dan-danas je spektakularna za gledanje. Williamsonov dribling u kontri možda nije tako fin i precizan, ali je relativno efikasan i omogućuje mu da dođe do reketa uz puno momentuma, nakon čega slijedi finiš kojem po atrakciji ni Sir Charles nije mogao parirati. Nema veze čeka li ga pod obručem jedan, dvojica ili trojica igrača, Zion ulijeće u priču kao Miley Cirus, kao kugla za rušenje, a ljudi se odbijaju od njega kao meci od Supermanovih prsa.
Williamson je tijekom predsezone, a bogme i tijekom čitave koledž karijere pokazao da posjeduje i drugu najvažniju Barkleyevu osobinu — sposobnost poentiranja uz iznimnu efikasnost. Sir Charles je završio karijeru uz 54 posto šuta iz igre, što je za igrača visokog 195 cenata koji nije imao bajan vanjski šut poprilično impresivno, ali tijekom svog zenita gađao je između 57 i 60 posto iz polja, a šut za dva mu se znao penjati do 64 posto. Williamson je po efikasnosti još bolesniji — na koledžu je gađao 68 posto (šut za dva 74 posto), a kroz četiri utakmice predsezone, u kojoj je ipak igrao protiv NBA konkurencije, čak 71 posto iz igre.
Glavni razlog njihove visoke efikasnosti je sposobnost poentiranja iz kontakta, zadržavanja ravnoteže u zraku i finiširanja unatoč solidnoj suparničkoj obrani. Takva vještina, koja je plod snage, skočnosti, kontrole i koncentracije, uglavnom rezultira i velikim brojem slobodnih bacanja.
Barkley je u karijeri šutirao 8,1 slobodno po utakmici (11,9 u sezoni 1987./88), dok je na Auburnu taj broj bio nešto skromnijih 5,2 u posljednjoj godini. Zionove brojke su slične – na Dukeu je pucao 6,2 slobodnjaka po tekmi, dok je u četiri utakmice predsezone gađao osam slobodnjaka. Postotak nije bajan te je iznosio tek nešto više od 64 (68 posto u predsezoni), ali i Barkleyjev je bio sličan (65 posto koledž, 70 posto prve dvije NBA sezone) pa ga je kasnije korigirao na respektabilnih 74 posto. Ponekad suci neće svirati baš svaki kontakt snažnim likovima — Shaq se posebno napatio zbog toga, dok je u zadnjih desetak godina najbolji primjer Dwight Howard — ali ako inicirate kontakt iz trka i napadate obruč bez straha, dobit ćete dosta faulova bez obzira na staturu i snagu.
Naravno, bez obzira koliko Barkley i Williamson bili slični po staturi i po stilu igre neke stvari su drastično različite.
Barkley je bio gotovo pa nadnaravno dobar skakač, majstor pozicioniranja, box outa i energije, dok je Zion samo solidan u tom segmentu (iako koledž razlika i nije neka — Barkley 9,6 skokova po tekmi, Williamson 8,9). Barkley je ujedno i znatno, znatno, drastično, suludo bolji post up igrač, te bolji dribler. Nije da je Williamson loš — ljudi koji ga nisu gledali percipiraju ga samo kao skakača i kucača, lika koji se oslanja na svoje fizičke predispozicije — ali Zion istovremeno može proći čovjeka jedan-na-jedan, što je pokazao na Dukeu, ali i tijekom predsezone.
Pogledajte samo akciju protiv Utaha u kojoj je driblingom izbacio Williama Howarda, nakon čega je ostvario kontakt i izborio koš-faul ili kako je uz pomoć screena pronašao kut za polaganje pokraj Rudyja Goberta. Nije to dribling koji će moći koristiti protiv baš svakog defenzivca, ali je solidno pomoćno oružje u situacijama kada mu Lonzo Ball i Jrue Holliday ne budu mogli izgraditi situaciju za poentiranje, a nađe se u mismatchu sa sporijim igračem koji nema sjajno lateralno kretanje. Zion je istovremeno bolji šuter od Barkleya, koji je bio beskoristan izvan linije za tri. Istina, mehanika mu nije bajna — šutira s poda, bespotrebno gura lakat u stranu, nema dobru ravnotežu — ali ima mekanu ruku i solidan izbačaj iz zgloba, zbog čega je na faksu šutirao 34 posto iza linije i zbog čega je bio efikasan s poludistance, osobito s lijevog elbowa.
Na kraju ovaj dvojac različit je i po osobnosti i pristupu životu. Zion je dobar dečko, veliki radnik i miran lik koji neće bacati navijače kroz prozor, opijati se u gluho doba noći i snimati reklame o tome kako ne želi biti uzor. Alvin Gentry neće morati stvoriti ovisnost o Normabelima, to je sigurno.
Ali postoji još jedna, najbolnija razlika.
Barkley, unatoč svojoj težini i građi tijela, nije imao ozbiljnih problema s ozljedama sve do sredine 1990-ih, kada su ga počeli moriti bolovi u donjem dijelu leđa, da bi kasnije razvio kronične probleme s koljenom te se umirovio nakon povrede kvadricepsa. Williamson je u svega par mjeseci triput ozlijedio koljeno. Prvo na faksu kad mu je pukla tenisica, pa u ljetnoj ligi kada je izašao iz igre nakon devet minuta zbog sudara koljena, i na kraju par dana prije početka sezone kada je završio na operaciji meniska zbog koje će propustiti šest do osam tjedana.
Williamson nije prvi prvi pick koji je propustio dio ili čitavu rookie sezonu zbog ozljede. Dapače, u zadnje vrijeme bilo ih je masu. Markelle Fultz, Blake Griffin, Greg Oden i Ben Simmons propustili su čitave prve sezone zbog ozljede, a među njih treba uključiti Joela Embiida koji možda nije bio prvi pick, ali bi bio prvi pick da nije bilo straha od njegovih ozljeda. Kyrie Irving odigrao je 51 utakmicu u rookie sezoni, Anthony Bennet jednu više, Anthony Davis igrao je u 64, DeAndre Ayton u 71, John Wall u 69, Andrea Bargnani u 65 i Kwame Brown u 57.
Više je prvih pickova imalo problema sa zdravljem i ozljedama nego što nije, bar kad je ovaj milenij u pitanju. Neke od njih bile su benigne, neke su bile opasne, neki igrači su ih se otresli, neki su razvili kronične probleme. Neki koji su igrali gotovo sve utakmice u rookie sezoni, poput Derricka Rosea, na kraju su imali gadnih problema. Ali ni o čijem se bust potencijalu zbog ozljeda nije toliko pisalo kao o Zionovom. Razlog je, a što bi drugo bilo, kilaža.
Pelicansi su nakon operacije objavili kako Williamsonova ozljeda nema veze s njegovom težinom, ali teško je ne biti skeptičan. Kada vidite kako trči, kako skače, kakav bolestan odraz ima, i kada uzmete u obzir da sva ta kilaža, bez obzira što se uglavnom radilo o mišićima, pada na koljena i kukove, teško je ne biti skeptičan. Neki ljudi su zlurado komentirali nakon objave da je čovjek završio na operaciji s “rekao sam ti” komentarima koji su preplavili internet, količina amatera-ortopeda se utrostručila u jednom danu, a ja sam samo bio tužan.
Zion Williamson je jedan od najvećih potencijala koji su ušli u NBA u zadnjih pet godina, vjerojatno najveći od Anthonya Davisa, potencijal koji samo ozljede mogu zaustaviti. Veselio sam se što ću ga gledati u prvoj utakmici godine, da konačno vidimo kako će se nositi s NBA igračima. Ozljeda ga je spriječila u tome. Bilo bi grozno kada bi ga spriječila i u ostatku karijere. Atipični igrači s rijetko viđenom igrom me uvijek vesele. Nažalost, morat ćemo se strpjeti.
Paket pod borom ostat će još neko vrijeme zapakiran.
