Postoji li išta nebitnije od jedne jedine NBA utakmice, pogotovo one odigrane prije Nove godine? Premda je pobjeda ostvarena u prosincu jednako važna za konačno stanje na tablici kao i pobjeda u ožujku, a s obzirom na izjednačenost momčadi ove godine jedna pobjeda bi mogla značiti razliku između prednosti domaćeg parketa u prvoj rundi i igranja play-ina, dojam je kako su pobjede ostvarene krajem sezone puno važnije. Tada više nema lufta, nema prostora u kojem možete ispraviti ranije pogreške. Ljudi uostalom pridaju veću pozornost kraju nego početku, a još više nego sredini. Prokleto je to naše linearno percipiranje vremena koje se često prelijeva i u linearno percipiranje narativa.
Koliku težinu onda može imati jedna jedina utakmica odigrana prije Nove godine? Nikakvu. Ona je samo tračak u vremenu, kap u slapu, jedan vez na bogatoj tapiseriji sezone. Čemu pridavati pozornost nečem tako trivijalnom? Možemo pričati o blokovima utakmica, o trendovima, možemo ekstrapolirati iz obimnijeg uzorka, ali jedna utakmica? Nebitno. No, iznimke uvijek postoje.
Jedna utakmica, onu koju je Nikola Jokić odigrao za Božić 2022. zaslužuje da se o njoj isprede epska pjesma.
Dvostruki MVP odigrao je remek-djelo. Trijumf nad Sunsima u produžetku blagdanske utakmice nije bio samo izolirani izraz individualne briljantnosti jednog igrača, on je bio detaljna prezentacija svih vrlina, svih vještina, svih mogućnosti koje taj igrač posjeduje. Bila je to demonstracija znanja nepobitnog eksperta u svom polju, doktorska dizertacija košarkaškog genija. Nikola Jokić pokazao je što sve košarka može biti. Pokazao je da je i dalje jedinstven igrač. Premda košarka trenutno prolazi kroz eru redefiniranja tradicionalnih uloga koja je sa sobom donijela diverzifikaciju vještina, i u kojoj visina više ne propisuje što ćete točno igrati, Jokić je tu redefiniciju odvukao u ekstrem.
Ove sezone za mene nema sumnje. Nikola Jokić je najbolji NBA igrač
Čovjek omogućuje Nuggetsima da igraju košarku kakvu nitko drugi ne igra, što kod suparnika iziskuje ogromnu dozu prilagodbi na koje nužno nisu navikli.* Nuggetsi tako ulaze u svaku utakmicu s određenom dozom prednosti koja raste i raste, ovisno o tome koliko Jokić uspijeva dominirati svojim matchupom. Na stranu to što niti jedan centar nije sposoban razigravati momčad konzistentno i inspirirano kao Jokić iz post-upova, s lakta ili kroz hand-off akcije; niti jedan centar u povijesti lige nije igrao primarnog playa često donoseći loptu u fazu napada preko centra ili primajući je na trici kako bi organizirao igru. Ta njegova sposobnost izbacuje obrane iz ravnoteže i uništava uobičajene rotacije.
*Ta prednost malčice kopni u doigravanju kad imate seriju od četiri do sedam utakmica da uvedete mehanizme igre u obrani i testirate matchupove dok ne pronađete odgovarajući. Ovako, u jednoj utakmici, najčešće dok letite avionom, teško je uigrati neke nove sheme koje mogu efikasno uštopati Jokića, a još manje ima smisla ozbiljno ih uigravati kad je on jedini igrač takvog tipa u ligi (sve dok glupi Rocketsi ne oslobode Alperena Şengüna).
Najgora stvar u vrhunskom momčadskom sportu je razmišljanje. Jako malo igrača ima sposobnost brzog procesuiranja informacija zbog čega je automatizam — kako individualni, tako i momčadski, toliko bitan — jer on kupuje vrijeme. Kad vam suparnik oduzme automatizam, ulazite u probleme, a Jokić to radi možda i bolje od bilo kojeg drugog igrača.
Zato što može sve.
Bilo je zabavno gledati Sunse kako mijenjaju primarnog obrambenog igrača na njemu, stavljajući čas De’Andrea Aytona, čas Chrisa Paula na njegova leđa, mijenjajući težinske kategorije kao da su Oscar De La Hoya. No, Jokić je bio sposoban iskoristiti sve deficite koje su takve promjene predstavljale. Napadao je Paula leđima tjerajući Sunse da pomažu na high postu, preciznim dodavanjim je iskorištavao rupčagu u reketu nastalu Aytonovim izlascima na tricu te ga je napadao ulazima koji su ga izbacivali iz ravnoteže; šutirao je preko nižeg Bismacka Biyomba te je masom izguravao 40 kila lakšeg Mikala Bridgesa kad bi se ovaj switchao.
Jokić je demonstrirao koliko vještina posjeduje, poput nekakvog lika u Diablu na 90. levelu. Pogodio je dvije trice — jednu otvorenu nakon hand-offa, drugu preko ruke. Stavio je nekoliko šuteva s poludistance, često uz velik kontakt, koristeći patentirani Sombor Shuffle, šutirajući s jedne noge dvije i pol minute prije kraja produžetka. Pospremao je svoje klasične krumpire oko obruča. Pokazao je zavidnu leđnu tehniku gađajući horoke i nevjerojatno spretan rad nogu poentirajući iz prekrasnog, gotovo pa baletanskog spina na Paulu. Smećario je na ofenzivnom skoku kad god je mogao, popravljajući promašaje kako svoje tako i one suigrača. Bio je ubojit na short rollu, granajući akcije Nuggetsa u često nepredvidivim smjerovima.
Njegovo postavljanje screenova na uručivanju lopte, ili čak mimo lopte, preraslo je u nekakvu vrstu art bruta: dovoljno snažno da ubije suparnika, a opet lijepo, gotovo elegantno u svojoj efikasnosti jer ga ne isključuje iz igre nego ga gura u nju, koristeći odbijanje od suparničkih tijela da se odmah odbije prema obruču kao kuglica u fliperu ili mladi panker u šutki.
Ne čudi stoga što Jokić igra svoju najefikasniju sezonu u karijeri, zabijajući 25,4 poena iz samo 15,6 šutova. Ne čudi što Nuggetsi zabijaju 27,9 poena više na 100 posjeda kad je on na parketu nego kad nije, što je apsurdna brojka čak i ako uzmemo u obzir koliko loše je Denverova klupa ove sezone znala izgledati. Ne čudi ni to što ga 0,6 asistencija po utakmici dijeli od triple-double prosjeka. Ne čudi to što su Nuggetsi prva ekipa Zapada, unatoč tome što Jamal Murray još uvijek nije onaj stari i što se Michael Porter Jr. opet ozlijedio. Jokićeva efikasnost, njegovo razumijevanje geometrije košarkaškog prostora, njegovo poznavanje suigrača i njihovih tendencija, njegova izuzetna kondicija koju više nitko ne može dovesti u pitanje glavni su razlog zašto Nuggetse svrtavam u krug ozbiljnih contendera.
Sve smo ove karakteristike mogli vidjeti tijekom Božićne utakmice.
Mogli smo vidjeti i njegovu poboljšanu obranu — i na razini screena i u dropu, i u konačnici na obruču. Jokić je od rupčage u obrani postao iznadprosječni defenzivac koji koristi masu da bi usmjerio suparnike ili ih izgurao iz pozicije, koji je inteligencijom kompenzirao prvobitne loše instinkte i koji je stalno aktivan — bilo rukama, bilo nogama — što dodatno demonstrira novopronađenu kondiciju.
Jokić je miljenik naprednih defenzivnih statistika, a njih potkrepljuje i golo oko. Obrana je primarni razlog zašto; da mi neka budala ponudi mogućnost glasovanja za MVP-ja, u protekle dvije sezone ne bi glasao za Jokića nego za Giannisa, ali ove sezone za mene nema sumnje. Nikola Jokić je najbolji NBA igrač.
Samo su trojica ljudi u prošlosti uzela MVP nagradu tri sezone zaredom — Bill Russell, Wilt Chamberlain i Larry Bird — te su zamor glasača i nagrađivanje onih koji još nisu osvojili nagradu često kulminirali bizarnim odlukama, pa iskreno sumnjam da će Jokić, čak i ako nastavi igrati na ovaj način, uzeti titulu triput zaredom, ali tko god da mu odluči dati glas, moći će ponuditi ovu predstavu kao krunski dokaz njegove genijalnosti. Na dan kada je Jason Tatum odigrao četvrtu četvrtinu koja zaslužuje svoje mjesto u Muzeju suvremene umjetnosti, Jokić je odigrao utakmicu koja zaslužuje čitavo krilo. 41 poen. 15 skokova. 15 asistencija. Čak i gole, sirove brojke ilustriraju koliko je velik.
