“Nitko neće pričati o Dillonu Brooksu kad se umirovi. Obećavam vam to. Sad je kul, ali pričekajte 10 godina.” Klay Thompson bio je ljut. Warriorsi su izgubili 133-119 od Grizzliesa, a lajavi, prgavi i prečesto prljavi Brooks pospremio je Stepha Curryja u džep. Nije gnjavio Dubse samo svojim brzim rukama i eksplozivnim lateralnim kretanjem, oružjima koje posjeduje većina kvalitetnih defenzivaca na perimetru, već i svojim neumornim riječima. Brooks je najgori tip košarkaša — onaj koji melje i melje i melje, ali koji svoje riječi može potvrditi igrom. Thompsona je toliko izbacio iz takta da mu je morao s klupe pokazati kako ima četiri prstena naspram Brooksovih nula, ne shvaćajući da je Brooks u toj razmjeni iznio pobjedu. Čim kao suparnik potvrdite njegovo postojanje, čim mu krenete odgovarati, izgubili ste.
Thompson, igrač kojeg će svi pamtiti i 10 godina nakon što ode u penziju, stoga je i sam pokušao uzvratiti riječima. No, njegove riječi su prazne. Njegove riječi su lažne. Dillona Brooksa će pamtiti. Neće ostati upamćen kao Draymond Green i Curry i Thompson, kao velikan košarke, osim ako u nastavku karijere ne osvoji naslove i naslove.
No, čak i bez ijedne titule, Brooks će ostati upamćen zato što se takve igrače pamti.
U zadnje četiri sezone Brooks je vjerojatno najbolji jedan-na-jedan defenzivac lige. Matisse Thybulle predstavljao mu je najveću konkurenciju, ali Thybulle je u Sixersima često ispadao iz rotacije na račun svojih napadačkih falingi. Brooks ih također ima napretek, prvenstveno u izboru šuta, ali on je unatoč tome na parketu. U dvije od zadnjih triju sezona bio je daleko najbolji defenzivac na prvim opcijama suparničkih timova, gušeći igrača za igračem.
Dillon Brooks je preantipatičan i prearogantan i preprljav da bih ga ikad volio, ali volim ga mrziti. Zato što je tako prokleto dobar
Ove sezone nitko mu nije ni blizu u obrani All-Star igrača. Do utakmice s Mavsima imao je 922 posjeda u punom napadu protiv takvih, odnosno najviše u ligi. Zadržao ih je na postotku šuta od 45,7 posto, odnosno najmanje u ligi, gotovo 10 posto manje od njihova prosječnog učinka. Imao je najviše obrambenih posjeda protiv elite i zadržao ju je na najgorem učinku. Isto je napravio i prije dvije godine. Sramotno je da barem dvaput dosad nije bio u jednoj od dvije defenzivne petorke lige, posebno u sezoni 2020./21., kad je pomogao zelene Medonje odvući prvo u play-in, a nakon toga u playoff, igrajući maestralnu obranu na najboljima.
To će se ove sezone vjerojatno promijeniti. Ali čak i ako se ne promijeni, ako okonča karijeru i bez naslova i bez ijedne defenzivne nagrade, Brooksa će u najmanju ruku pamtiti navijači Grizzliesa kao jednog od svojih miljenika.
Prvi razlog je upravo njegova prgavost i prljavost. Takve igrače mrzite kad se nalaze s druge strane parketa, ali kad su u vašoj momčadi, obožavate gledati kako se zavlače suparnicima pod kožu i svrdlaju i svrdlaju, bez obzira na to radilo se o HOF-erima poput Kevina Garnetta, legendama poput Rona Artesta ili igračima uloga poput Matta Barnesa. Igrači koji sa sobom donose energiju ‘mi protiv svijeta’, pogotovo u vrijeme kad igrači među sobom gaje prijateljske odnose, na terenu predstavljaju onaj segment rabijantnih navijača koji se identificira s momčadi, koji je vidi kao klub a ne franšizu, koji je vidi kao ekstenziju svog grada ili regije, i samim time kao dio svog identiteta.
Brooks pri tom odvlači stvari u ekstrem, ozljeđujući igrače — sinoć je nastradao Kyrie Irving, iako je i on sam priznao da se radilo o nesretnom slučaju — a ono guranje kamermana u utakmici protiv Heata koje je rezultiralo kaznom od 35.000 dolara jedan je od najodvratnijih poteza koje je neki igrač napravio na parketu u zadnjih 20 godina. No, i zbog tog ‘ekstremizma’ Brooksa će pamtiti, baš kao što navijači Sunsa još uvijek pamte Roberta Horryja i njegov hip check na Steveu Nashu koji ga je skucao u zapisnički stol i izbacio iz playoffa; ili navijači Pistonsa Artestov juriš na tribine u Palaceu. Dillon Brooks preuzeo je ulogu heela iz wrestlinga, ultimativnog negativca kojeg ljudi uživaju mrziti, a to mu samo povećava pamtljivost.
Drugi razlog je pogrešna percepcija javnosti kako je za igranje obrane važniji voljni moment od fizičkog talenta.
Premda je zalaganje itekako bitna stvar u igranju obrane, bez talenta ne možete biti vrhunski defenzivac. Imati brze ruke, još brži drugi skok, eksplozivan korak u stranu, nisko težište i velik raspon ruku, prostornu inteligenciju koja vam omogućava lakše čitanje napada i golu visinu neke su od predispozicija koje morate imati kako biste komandirali obranom. No, šira javnost uglavnom ima poprilično skučenu percepciju onoga što talent jest, izjednačujući ga s onim što Ameri nazivaju skill — pa, kad pričamo o obrani, uglavnom pričamo o ozbiljnosti pristupa i o trudu. Što itekako utječe na percepciju sjajnih defenzivaca, pogotovo igrača uloge, za koje se čini da kroz čistu volju nadoknađuju nedostatak talenta. Samim time lakše se s njima i poistovjetiti.
Premda sam od vrtića nadalje obožavao sport, s možda sedam godina sam shvatio da nikad neću biti profi igrač, što je poprilično mlada dob za odustajanje od snova. Igrao se nogomet, ali ja nisam bio dovoljno dobar ni za školsko, a u klubu sam grijao klupu i u pionirima i u juniorima. Debeo i spor, bez pristupa sportovima u kojima sam možda mogao biti pristojan amater, pokušavao sam nedostatak talenta kompenzirati iznimnim zalaganjem. Nije pomagalo, ako ćemo biti iskreni, ali svejedno sam davao svoj maksimum.
Ono što sam ja spoznao sa sedam godina, 99,9 posto nas spozna kad-tad — to da nismo dovoljno dobri. Nekad je to u pionirima, nekad u juniorima, nekad na audiciji za lokalni poluamaterski klub. Sve što nam preostaje je trud. Nije ni čudo što onda posebno pamtimo igrače koje percipiramo kao radnike, kao ljude koji su svoje karijere izgradili na čistoj volji. One koji odrađuju prljave poslove. Koji grade za momčad. Koji se ubijaju u obrani.
Dillon Brooks nije samo takav igrač, ali to je ono što ga čini pamtljivim.
Čak i sad, nakon tri desetljeća praćenja košarke, kad znam koliko je talenta potrebno za igranje obrane u košarci, imam tendenciju gotiviti obrambene specijaliste, u tolikoj mjeri da bi se radije riješio Nikole Vučevića, DeMara DeRozana ili Zacha LaVinea iz svojih ljubljenih Bullsa nego Pata Beverlyja i, pogotovo, Alexa Carusa. Premda je taj osjećaj pogrešan, ostaje i dalje činjenica kako se s njima lakše identificirati. Nije stoga čudno to što su defenzivni specijalisti godinama uživali ljubav navijača, pogotovo oni koji su dugo ostajali u jednoj ekipi.
Nije čudno to što su momci iz Pearl Jama svoj bend isprva željeli nazvati Mookie Blaylock u čast svog omiljenog igrača — sjajnog playa, ali još boljeg defenzivca koji je u obrani širio ruke kao onaj starinski logo Atlanta Hawksa koji se propinjao na prsima njegova dresa, krao lopte i lansirao kontru za kontrom. Nije čudno što navijači Lakersa iz 1980-ih, pričajući o danima Magica Johnsona, Kareema Abdul-Jabbara i Jamesa Worthyja uvijek spominju i Coopa — Michaela Coopera, koji je ugradio litre i litre znoja u njihovih pet naslova igrajući kao prototip suvremenog krilnog igrača koji može čuvati najmanje tri pozicije, omogućujući Magicu ili da se krije u obrani, ili da se kocka, krade lopte i započinje kontre koje su postale temelj njihova Showtimea.
Da je Klay Thompson u pravu, tko bi se danas sjećao Andreja Kiriljenka, njegove zagelirane frizure kao da ide na rođakovu krizmu kasnih 1990-ih, i njegovih dugih, snažnih ruku kojima je lijepio banane ulijećući u reket s weak sidea kao nekakav košarkaški ninja? Tko bi se sjećao Brucea Bowena i njegove obrane na Kobeu, LeBronu i D-Wadeu? Tko bi se sjećao načina na koji je Gregg Popovich izgradio obranu koja je podsjećala na lijevak, u kojoj je Bowen bio onaj najširi dio koji je usmjeravao igrače u sredinu, gdje ih je na kraju pirje čekao čep u vidu Tima Duncana?
Tko bi se sjećao Dikembea Mutomba, startnog centra u eri centara koji je zabijao manje od 13 poena po utakmici, da nije njegovih kolosalnih blokada, njegove kontrole reketa i njegovog negirajućeg prsta? Tko bi se sjećao Tonyja Allena, srca i duše grit-n-grind Grizzliesa, blitzajućeg napora kojeg je veliki Kobe nazvao najboljim igračem koji ga je ikada branio? Tko bi se sjećao Marcusa Cambyja i načina na koji je njegov ulazak u sredinu obrane Knicksa umjesto ozlijeđenog Patricka Ewinga dodatno potvrdio njihov identitet i ugurao ih u finale? Tko bi se sjećao Bena Wallacea, čovjeka koji je životinjskom snagom i genijalnim postavljanjem kompenzirao nedostatak centimetara na putu prema naslovima defenzivnog igrača godine, koje je triput osvajao?
Tko bi se sjećao Dennisa Rodmana, čovjeka kojeg se spominje u istom dahu s Michaelom Jordanom i Scottiejem Pippenom, iako je u napadu bio sirov da siroviji nije mogao biti, da nije njegova motora koji se nikad nije gasio i koji ga je pretvorio u najboljeg skakača svih vremena te najboljeg defenzivca generacije?
Mislite li da će ljudi, jednom kada okončaju svoje karijere, zaboraviti Rudyja Goberta ili da će Brooka Lopeza pamtiti kao low-post derviša u dresu Netsa, a ne kao defenzivnu makinu u srcu obrane Bucksa? Kvragu, čak i Thompsonov kolega, brooksovski prljavi i prgavi Draymond Green, bit će prvenstveno upamćen zbog svojih defenzivnih kvaliteta, iako one nisu toliko slične Brooksovim.
Takvi igrači se pamte. Pamtim Joakima Noaha i njegovu požrtvovnost i briljantnu defanzivu prije nego je postao dodavački savant. Pamtim Taja Gibsona i način na koji je zatvarao baseline u ice obrani Toma Thibodeaua. Pamtim Kirka Hinricha na svom vrhuncu i način na koji bi se zalijepio na suparnike kao priljepak. Pamtim i tuđe defenzivne specijalce poput ludog Lancea Stephensona, stoičkog Luca Richarda Mbah a Moutea i superinteligentnog Shanea Battiera. Nisu svi oni bili samo defenzivni specijalisti, ali se se upravo na račun obrane usvrdlali u moje srce.
Dillon Brooks je preantipatičan i prearogantan i preprljav da bih ga ikad volio, ali volim ga mrziti. Zato što je tako prokleto dobar. Vjerujem da će do kraja karijere bar nekoliko puta ući u defenzivne petorke lige. Sve drugo bila bi nepravda.
Vjerujem da ćemo ga itekako pamtiti. Memphisovi navijači s ljubavlju, mi ostali po izboru.
