Centimetri su odlučivali. Nema gore rečenice za sportaša ako se nalazite s njene krive strane. Centimetri su odlučili ishod serije Miami Heata i Boston Celticsa, jednog od najčudnijih playoff okršaja koje sam ikad gledao i čija je neobičnost potencirana suludo visokim brojem ozljeda ključnih igrača. Jimmy Butler potegnuo je trazicijsku tricu 16 sekundi prije kraja kod dva razlike za Kelte, u utakmici u kojoj Heat ni u jednom trenutku nije vodio. Promašio je za nekoliko centimetara. Celticsi su na jedvite jade zatvorili utakmicu koja im se od prve minute nudila na pladnju i tako osigurali svoje prvo NBA finale od 2010.. Miami se oprostio od sezone. Četiri centa naprijed i priča bi bila drugačija.
Nakon utakmice internet je opet pokazao koliko toksičan otrov može biti. Jedni su tvrdili kako je bio dobar jer je bio širom otvoren i solidno je gađao tricu tijekom doigravanja, drugi su smatrali kako je Jimmy imao otvoren put do obruča i Ala Horforda na zadnjoj nozi; prvi su kontrirali kako je Butler vjerojatno bio umoran nakon što je odigrao 48 minuta, a Horford nije mačji kašalj u obrani, što je potvrdio braneći Giannisa Antetokounmpa, na što su drugi odgovarali kako je Heat u tom slučaju mogao izgraditi bolji šut s obzirom na vrijeme koje je ostalo do kraja utakmice, i tako u krug. Obje strane imaju svoje argumente, tako da je nemoguće reći tko je u krivu, sve ovisi o tome što preferirate u tom trenutku: tranzicijski napad na nepostavljenu obranu ili pomnije organiziranu akciju za kraj utakmice.
No, ono što neki na drugoj strani rade, a što je apsolutno nedopustivo, okrivljavanje je Jimmyja Butlera za konačni Heatov poraz.
Čovjek je odradio playoff na iznimno visokoj razini, podsjećajući na trenutke na Kawhija Leonarda tijekom Torontova pohoda na titulu. Uprtio je momčad na svoja leđa i bio konzistentan kroz sve tri serije, osam puta prelazeći granicu od 30 poena, od čega četiri puta preko 40. Za usporedbu Jimmy je kroz čitavu regularnu sezonu osam puta išao na 30+, nijednom nije dosegao 40 poena. Nema puno igrača u ligi s njegovim volumenom čije se brojke poboljšaju jednom kada krene playoff, a usudio bih se reći da nema nijednog čije su se brojke poboljšale tako drastično.
Za mene nema sumnje tko je obilježio ovo doigravanje. Jimmy Butler, čovjek koji je naporan rad pretočio u uspjeh
Sve napredne statistike stavljaju ga u elitu elite, što potvrđuje i čisto gledanje utakmica. Heatov je napad često bio jednodimenzionalan, uništen ozljedama Kylea Lowryja, mekoćom Tylera Herra i pipkavošću Bama Adebaya (brojke, samo šest puta 20+ poena, čak šest triple-single utakmica u 18 odigranih), ali ta jedna dimenzija bila je dovoljna da prođe dvije serije i izbori sedmu u finalu. Nju je utjelovio Butler. Jedina razlika između njega i Kawhija je ta što Kawhi nije morao odigrati dvije i pol utakmice s teškom ozljedom koljena. I što je onih par centimetara odlučilo u njegovu korist.
Za mene to nije dovoljno da baci čak i najmanju moguću sjenu na ono što je Butler tijekom ovog doigravanja radio, a pogotovo ne na četiri utakmice ove serije u kojima je bio koliko-toliko zdrav. Ne samo da je igrao na iznimno visokoj razini, nego je bio i najkonzistentnija zvijezda kroz playoff (minus tri spomenute utakmice nakon ozljede) na oba kraja terena.
U obrani je radio što god je trebalo, u bilo kojoj kombinaciji. Igrao je jako dobru man-to-man obranu probijajući se kroz blokove koliko je išlo, pomagao je u blitzanju Jaylena Browna i Jaysona Tatuma, komandirao zonom u (pre)rijetkim slučajevima kada se Miami u nju namještao, ulijetao je u linije dodavanja kao velika prašumska mačka koja vreba svoj plijen te je pomagao graditi defanzivni skok protiv ekipa koje su generalno bile više od Heata — tako je, uostalom, izgradio i promašen šut za pobjedu, grabeći defenzivni skok u gužvetini između viših igrača.
U napadu se pokazao kao možda i najbolji strijelac iz kontakta u čitavoj ligi. Ulazio je u tijela suparnika gradeći polaganja u nepostojećem prostoru, izvlačeći slobodno za slobodnim. Pokazao je i zavidnu leđnu tehniku zabijajući fadeway šutove i s krila i s osnovne linije, eksploatirao je slabije igrače na switchu iako mu je nedostajalo eksplozivnosti zbog ozljede i umora, te je još jednom dokazao da ima muda od čelika.
Butlera je lako otpisati kao elitnog košarkaša jer mu nedostaje finese, nije profinjen i plemenit igrač, ali tip je krnjavu ‘tri alfe’ ekipu Bullsa odveo u playoff, doveo je Timberwolvese u doigravanje nakon valjda sedam milenija tavorenja na dnu, te je u tri godine odvukao Heat u veliko finale i u sedmu utakmicu finala konferencije. Neloše za lika koji je karijeru počeo kao teški šljaker, fizikalac za prljave poslove, što je etos koji je zadržao kroz čitavu karijeru.
Tvrdoglav, zajeban, ponekad frustrirajuće tvrd u svojim pogledima na košarku, Butler je izmuzao svaki mililitar talenta kojeg je mogao izmusti iz svog tijela, hraneći se prkosom. Onim koji je proizašao kako iz bolnog odrastanja na ulici nakon što ga je majka izbacila iz kuće, tako i iz položaja u košarkaškim ekipama za koje je igrao i u kojima se morao neprestano dokazivati da zaradi respekt. Čovjek koji se zakačio s dobricom Fredom Hoibergom jer treninzi nisu bili dovoljno naporni i jer mu se minutaža smanjila sa 42 minute na istinski nerazumnih 39,8 po utakmici nikako se ne uklapa u modernu viziju košarkaškog (super)stara, ali to je jedan od razloga zašto toliko volim Butlera. Možda će promašiti tricu za pobjedu, ali nema puno ljudi u basketu koji su zaradili pravo da potegnu takav šut.
Bolja momčad je na kraju prošla u finale. Heat je pokazao određenu klimavost u završnici sezone u kojoj je dobio malo ili ništa od svog nominalnog drugog, trećeg i četvrtog igrača.* Erik Spoelstra je odlučio prilagodbe zadržati isključivo na taktičkoj razini, ne stavljajući Duncana Robinsona u igru čak ni onda kad mu je nasušno trebala trica te eliminirajući Dwaynea Deadmona iz rotacije, čime je gurnio PJ Tuckera u nezgodnu ulogu backup centra kroz sedam–osam minuta tekme. No, čak i takav Heat, koji je po razini talenta po mom mišljenju solidno ispod Celticsa, umalo se uspio vratiti nazad u igru.
*Bam je bio već spomenuto razočaranje u napadu, što je počelo utjecati i na njegovu igru u obrani. Herro je pao sa 20,7 na 12,6 poena u prosjeku i s 40 posto na 23 posto trice. Izozljeđivani Kyle Lowry je završio playoff sa statistikom 8-5-4 uz 29 posto šuta iz igre i 23 posto šuta za tri, što čak ni sve one lowryjevske stvari koje inače radi nisu mogle uljepšati.
Boston je na kraju zadržao prednost i to, bar na papiru, garantira zanimljivije finale. Ovako ispuhani Heat teško bi pružio dostojan otpor Warriorsima, dok Boston ima solidne šanse zahvaljujući svojoj obrani i polifunkcionalnosti svojih igrača.
Unatoč tome, za mene nema sumnje tko je obilježio ovo doigravanje. Jimmy Butler, čovjek koji je naporan rad pretočio u uspjeh. Centimetri mu ovaj put nisu bili naklonjeni, ali ta dva-tri prsta prostora ne mogu umanjiti sve ono što je postigao.
