* Igrači izabrani poslije Brazilca – Miles Plumlee, Festus Ezeli, Jae Crowder, Draymond Green i Khris Middleton.

Dvije godine kasnije NCAA je pokrenula istragu o tome je li Fab Melo uopće mogao igrati za svoje sveučilište. U detaljima istrage, koji su zauzeli 94 stranice pisanog materijala, ispostavilo se kako je košarkaški odjel Syracuse Orangea napravio niz malverzacija kako bi brazilskog centra, koji jednostavno nije znao dovoljno engleskog jezika da savlada akademske obaveze koje je potrebno savladati da biste ostali na NCAA parketu, zadržali u igri.

Melo je propustio par utakmica u godini u kojoj je momčad Jima Boheima, djelomično zbog njegove fantastične igre u obrani, figurirala kao jedan od favorita za osvajanje državnog naslova. Čovjek kojeg je njegov trener, donekle s pravom, nazvao “najboljim defenzivcem u državi” napisao je osobnu izjavu kojom je tražio od sveučilišnog sustava da mu dopusti nastaviti s igrom, ali tu je osobnu izjavu sedam puta revidirao Orangeov košarkaški odjel, ocijene su promijenjene i Melo se konačno vratio na parket. Nakon provedene istrage, sve pobjede koje je Syracuse postigao s njim na čelu obrane izbrisane su iz službenih knjiga. Fab Melo je rezultate istrage dočekao u Brazilu, gdje je igrao za Ligu Sorocabanu, mali klub iz prve lige koji nikada nije ostvario značajne uspjehe. Bio je to dosta velik pad za igrača koji je nekoć igrao, koliko god kratko, za jednu od najslavnijih NBA franšiza.

Priča o Melu je priča o američkom sportu, o isprepletenosti sveučilišnog i profesionalnog dijela jednadžbe, i o krivo postavljenim sustavima vrijednosti. Možda je neukusno koristiti mrtvo tijelo mladog igrača da se na njemu studirala anatomija čitavog jednog sistema, ali nekako sumnjam da bi mi Fab Melo zamjerio. NCAA i NBA zasigurno nisu krive za njegovu smrt, ali mogle su mu učiniti život manje gorkim.

Statistika jednostavno objašnjava koliko dobri morate biti da bi uopće zaigrali u NBA-u. Svega 0,03 posto svih srednjoškolskih igrača zaigra u elitnoj košarkaškoj ligi. Da biste uopće ušli u varsity ekipu u srednjoj morate se najesti govana, neprestano trenirati i biti iznadprosječno talentirani, osobito u većim školama i većim sredinama. Postoje škole koje okupljaju najtalentiranije igrače iz regije, škole koje imaju dugačke i proslavljene sportske programe i koje ulažu jako puno novca u košarku – kao legendarne Montverde Academy, Oak Hill i St Anthony, iako i njihova uloga u stasanju elitnog talenta polako pada od uzleta AAU košarke.

https://www.youtube.com/watch?v=85WGQhMlQX0

Koliko je teško probiti se kroz sve prepreke srednjoškolskog basketarenja pokazuje sjajni dokumentarac Hoop Dreams. Iako su se stvari promijenile od 1994. godine, teško je reći jesu li se promijenile na bolje – srednjoškolci će uvijek imati iste probleme. Žonglirati učenje (ocjene su potrebne da biste ostali na parketu), posvećenost sportu (sati i sati svakog dana za one koji žele u NBA), očekivanja trenera, obitelji i navijača te društvene obaveze dok vas usto neprestano šoraju hormoni puberteta – sve to izgleda prezahtjevno i za najuspješnije žonglere Cirque du Soleil. Kad tome pridate odrastanje u getu, odsustvo jednog ili oba roditelja, izloženost kriminalu i drogama i glorificiranje gangsterske kulture koja zaludi jedan dio igrača, ne čudi što je neostvarivanje talenta relativno čest slučaj.

Samo jedan od 31 igrača iz srednje će se naći na rosteru neke NCAA momčadi. To se i ne čini kao malen postotak sve dok ne uzmete u obzir da samo u prvoj diviziji sveučilišne košarke postoji 351 škola, a svaka od njih ima 13 stipendija na raspolaganju. Samo jedan na svakih 365 igrača iz prve NCAA divizije će jednog dana zaigrati u NBA-u.

Zamislite sada brazilskog srednjoškolca koji ne zna beknuti engleski, koji je izrastao skoro pa metar u dvije godine, koji je tek počeo igrati košarku i koji je ostao bez oca dok je bio beba kako dolazi u stranu zemlju iz svog Rio de Janeira i kreće u srednju na Floridi. Bez majke da mu bude podrška, bez rodbine, u stranoj kulturi sa stranim pravilima i nepoznatom svakodnevnicom; ne baš prepušten sam sebi, ali ne daleko od toga. Koliko bi vas izdržalo taj pritisak? Trebate biti ili užasno jaki ili užasno bezbrižni u glavi da biste se dokopali uspjeha. Fab Melo je, kažu oni koji su ga poznavali, bio oboje.

No, njegova glavna prednost nije bila mentalna snaga. Njegova prednost bila je visina.

Melo je pod toplim brazilskim suncem izrastao do 213 centimetara, odnosno legendarnih 7 stopa. Rekao sam ranije kako svega 0,03 srednjoškolaca zaigra u NBA ligi. Za sedamstopaše* se te šanse drastično mijenjaju. Jedan od svakih šest divova u generalnoj populaciji će zaigrati NBA basket u jednom trenutku svoje karijere. Visina je premija, a ako čovjek nije potpuni trut, ako se može brzo okrenuti oko vlastite osi, i ako uspije razviti bar jednu vještinu, šanse da će opstati u NBA-u su poprilično visoke.

*Da, izmislio sam riječ. Deal with it.

Usprkos svim problemima s dolaskom u stranu zemlju, Fab Melo je postao krasan igrač. Syracuse je bio savršeno sveučilište za njega sa savršenim trenerom. Jim Boeheim trenutno odrađuje 41. sezonu na klupi Orangea, a od 1996. naovamo momčad u obrani igra isključivo 2-3 match-up zonu. Melo je bio krucijalni dio te obrane čija pravila znaju apsolutno svi NCAA treneri, ali je rijetko koji uspijeva riješiti jer je njeno funkcioniranje konstantnom vježbom i peglanjem mana podignuto na nestvarnu razinu. Poput kuhara s Dalekog istoka koji čitav život kuhaju praktički samo jedno jelo, Jim Boeheim je postao majstor 2-3 zone. Njeno funkcioniranje nije, doduše, ovisilo samo o nacrtanim dijagramima, već i o igračima koji su u njoj igrali. Fab Melo bio je jedan od najboljih u povijesti Orangea.

NCAA je iznevjerio Mela. Syracuse Orange je iznevjerio Mela. Ne bih se kladio na to, ali rekao bih kako je to definitivno utjecalo na njegov NBA neuspjeh

Boeheimova 2-3 zona bila je bazirana na dva jednostavna principa:

1. Svih pet igrača se kreće svakim suparničkim dodavanjem

2. Svi igrači gledaju kako brzinski zatvoriti tricu

Melo možda nije bio superbrz igrač u tranziciji, što sedamstopaši rijetko jesu, niti je imao rad nogu koji bi ga pretvorio u opasnost na napadačkom niskom bloku, ali je bio poprilično okretan na malom prostoru, znao je jako brzo primijetiti koji je dio zone ispao iz ravnoteže i zatvoriti tog suigrača, a usto je bio i poprilično skočan, što ga je pretvorilo u blokersku mašinu i jako dobrog rim protectora. Na kraju njegove druge sezone Syracuse je ostvario godinu sa svega dva poraza, ušao je u March Madness kao drugi nositelj, a Melo je proglašen defenzivnim igračem godine u Big East konferenciji.

No, tada je dobio još jedan udarac.

Suspendiran je do kraja godine zbog akademskih propusta i malverzacija. Syracuse je dogurao do Elite Eighta, najdalje od osvajanja svog jedinog naslova 2003. (kada ih je do trijumfa vodio još jedan Melo, onaj koji se preziva Anthony), ali je na kraju pokleknuo pred Ohio Stateom, kojeg je predvodio Jarred Sullinger, čovjek kojeg je upravo Melo trebao zaustaviti i koji mu je kasnije i postao suigrač u Celticsima.

Melova sveučilišna karijera tako je završena, izašao je na NBA draft, neki su ga stručnjaci stavljali među top 15 igrača, ali na kraju od njegove karijere u najjačoj svjetskoj ligi nije bilo ništa. Neki su išli tako daleko da su ga zvali jednim od najvećih bustova u eri draft lutrije. Razloge njegova neuspjeha znali su samo on i njegovi treneri, pošto tih par odigranih utakmica sa skromnom minutažom nisu dovoljne da bi šira košarkaška javnost izvukla bilo kakve smislene zaključke. Možda se nije prilagodio novom gradu, možda je ostao bez sustava podrške, možda nije imao snage, vještine i talenta, ne znam. Nije ni bitno. Melo se vratio u Brazil i dvije godine kasnije umro.

Tragedija, a kada umre 26-godišnjak uvijek govorimo o tragediji, uzrokovala je tek rijetke napise u tisku. Jedan od njih pripao je njegovu bivšem treneru Jimu Boeheimu: “On je bio jako dobar dečko i nije pravedno što će ga definirati jedna stvar: esej od deset stranica. Radio je kao nikad da postane sjajan igrač i bio je dobar dečko… Ovo je tužan, tužan dan.”

Naizgled lijepa izjava nekadašnjeg trenera koji je pohvalio igračke i ljudske kvalitete prerano preminulog mladića. No, kada zakopate ispod površine, radi se o ogavnoj izjavi koja prebacuje onus krivnje za malverzacije čitavog jednog sveučilišta i zapravo čitavog sustava sveučilišne košarke na pojedinca koji je u tom slučaju zapravo najmanje kriv.

https://www.youtube.com/watch?v=LKyP3Por3xI

Melo nije varao na testovima, Melo nije modificirao vlastite izjave, Melo nije tražio načine da na bilo koji način ostane na parketu. Košarkaški odjel Syracusea je to radio za njega, on je bio samo figura u čitavoj priči, klinac iz Brazila koji je znao kako mora igrati košarku želi li jesti, želi li zaraditi novce, želi li se vratiti materi doma s ostvarenim ciljem.

Ne čudi zašto su u Orangeu to radili – željeli su naslov. Željeli su prodavati dresove, a prodali su masu Melovih dresova od kojih on nije vidio ni centa, jer su studenti košarkaši po prirodi posla amateri. Željeli su rasprodati dvoranu svaki put kad su igrali, a te su godine postavili rekord po gledanosti. Željeli su bolje TV rejtinge kad su oni na TV-u kako bi dobili bolju lovu. NCAA je lani potpisala novi ugovor s Turnerom i CBS-om težak 8,8 milijardi dolara. Najveća sveučilišta, što Syracuse jest, dobivaju i preko stotinu milijuna dolara godišnje na račun svojih košarkaških programa. Svoje igrače ne plaćaju ništa.

Žalosna je stoga Boeheimova izjava. Žalosno je što moramo koristiti tijelo mladog sportaša za ovaj čas anatomije, da bismo secirali i izvukli na vidjelo sve nepravilnosti i malverzacije koje sveučilišta rade i na koje NCAA zatvara oba oka sve dok se ne pojave zviždači i natjeraju ih da se pokrenu. NCAA je duboko korumpiran sustav u kojem gotovo svi varaju, ali nikako da se povuku pravi potezi, da se liga bar donekle profesionalizira, da se lova rasporedi, da se pruži pomoć klincima koji na faks očito ne dolaze učiti jer nemaju predznanja, lingvističkih sposobnosti ili mentalnih kapaciteta svladavati čak i gradivo tečajeva instaliranih u program faksa samo zato da bi ih sveučilištarci koji namjeravaju postati profi sportaši lakoćom svladavali.

NCAA je iznevjerio Mela. Syracuse Orange je iznevjerio Mela. Ne bih se kladio na to, ali rekao bih kako je to definitivno utjecalo na njegov NBA neuspjeh. Da je imao pravi sustav podrške, da su ga učili jezik, da ga nisu pritiskali i pred njega stavljali nemoguće prohtjeve, možda bi se Melo razvio u osobu koja može, mentalno i fizički, podnijeti igru u najjačoj ligi svijeta.

Na kraju krajeva, to vjerojatno ne bi utjecalo na njegovu preranu smrt. No, učinilo bi njegovu karijeru pamtljivijom. Ovako, on ostaje tek igrač koji će nam poslužiti da još jednom opišemo sve probleme sustava koji ga je odgojio. Žao mi je što je tako. Fabricio Paulino de Melo za mene će ipak ostati onaj sjajni centar iz sredine 2-3 zone Syracuse Orangea, koji je sjajno čitao suparničku igru, zatvarao reket i lijepio blokade. Oduševljavao me dvije zime dok sam prenosio utakmice njegove momčadi i na tome mu hvala.