Postoji niz datuma koji su crvenom bojom zaokruženi u NBA kalendaru – prvi dan sezone, prva utakmica omiljenog kluba, Božić sa svojim nizom genijalnih utakmica, kod nekih i All Star, a kod svih početak doigravanja. U mom kalendaru crvenom je bojom triput zaokružen i dvaput podcrtan kraj prijelaznog roka.
Trade deadline ponekad razočara, baš kao i prije nabrojani događaji, no za mene teško da ima uzbudljivijeg dana u NBA godini. Igrači mijenjaju klubove, ekipe odrađuju genijalne poteze i katastrofalne greške, GM-ovi prtljaju po vlastitim rosterima bez da znaju dugoročne posljedice za svoje momčadi, a franšize mijenjaju ne samo aktualno stanje, nego određuju kako će ono izgledati sljedeće tri ili četiri godine – neke od njih odlučuju kako je vrijeme za novu izgradnju, druge se odlučuju boriti za playoff poziciju, treće krpaju rupe kako bi se stavili u poziciju izazivača za naslov.
Ovogodišnji prijelazni rok bio je jedan od uzbudljivijih u posljednjih nekoliko godina.
Diljem NBAlanda događale su se smislene, besmislene, nepotrebne i iznenađujuće stvari. Bilo je bezveznih trejdova, koji su odrađeni čisto da se nešto kemija – poput odlaska Mikea Scotta i kešovine u Sunse za pick druge runde koji je završio kod Hawksa. Bilo je pametnih trejdova za obje strane. poput prelaska našeg Bojana Bogdanovića i malo manje našeg Chrisa McCullougha u Wizardse za dva meh igrača i pick prve runde. A onda je bilo i onih ŠTA SE POBOGU DOGAĐA, JEL SVIT OTIŠA KVRAGU trejdova koji neke navijače bacaju u trans, druge u ponore depresije, a neutralne promatrače tjera da zbunjeno gledaju oko sebe kao John Travolta u jednom od popularnijih memića prošle godine.
Vlade Divac je odnio titulu najgoreg GM-a tijekom deadlinea nakon što je zamijenio najtalentiranijeg igrača kojeg je franšiza imala od Chrisa Webbera* i u zamjenu dodao jako pouzdanog igrača rotacije Omrija Casspija za ćušpajz kojeg ni radnici nakon 10 sati ubijanja u polju ne bi mogli pokusati. Svaka čast Buddyu Hieldu, obožavao sam ga gledati dok je sam nosio Oklahoma Soonerse na leđima, ali da je on najbolje što su Kingsi mogli dobiti za DeMarcusa Cousinsa? Sam Vlade je priznao kako je imao bolju ponudu i za loš trejd okrivio Boogiejeve agente čime si je dodatno iskopao rupu u očima javnosti, a definitivno mu ne ide u prilog ni to što mora pitati vlasnika Kingsa Viveka Randivea za svaki odlazak na WC, a kamoli za odobrenje trejda. Dok taj dvojac drma franšizom, a usudio bih se reći kako je Vivek puno veći problem u toj ekipi od Vlade, Kingsi će tavoriti na dnu lige.
*Peđa Stojaković je bolji igrač od Cousinsa, ali nije talentiraniji.
Dok je Divac bio prisiljen zamijeniti Cousinsa zbog niza faktora – od ugovora, preko nereda kojeg je ovaj stvarao u svlačionici, do pritiska od strane agenata i vlasnika – ono što su napravili šampioni osrednjosti Gar Forman i John Paxson graniči s ludilom.
Nakon što su tijekom ljeta u Chicagu izgradili momčad koja ne samo da ne može proći prvi krug doigravanja, nego ni po čemu ne odgovara stilu kojim voli igrati trener kojeg su oni sami zaposlili, odlučili su farsu otjerati do krajnjih granica tijekom prijelaznog roka. Zamijenili su najkonzistentnijeg igrača momčadi u zadnjih pet godina, čovjeka koji se nagutao govana i nikada nije dobio startni posao iako ga je zaslužio, čovjeka koji je krvavo radio za ekipu i gledao kako mu prijatelji napuštaju momčad, sjajnog i požrtvovnog Taja Gibsona, zajedno s i dalje potencijalno solidnim Dougom McDermottom za dva mlada igrača od kojih nikad neće biti ništa i solidnog role playera s krive strane tridesetih, a za tu su uslugu pride ubacili i pick druge runde drafta. Ne čudi što su navijači Bullsa pokrenuli još jednu u nizu neuspješnih akcija tražeći da se menadžerskom dvojcu uruči otkaz, što se nije dogodilo jer je vlasnik Chicaga Jerry Reinsdorf ili toliko star da ga nije nimalo briga što se događa s ekipom, ili dvojac GarPax ima snimke kako spolno opći s kozama u naci uniformi dok sluša Nickelback.
Jasno je zašto su navijači bjesnjeli na Vladu Divca i GarPaxa, zašto su ih novinari razapinjali i analizirali njihove stupidne poteze, ali još se jedan čovjek našao na njihovu udaru usprkos tome što nije povukao ni jedan. Zapravo, baš zbog toga. Danny Ainge se, po tko zna koji put tijekom svoje vladavine u Celticsima, našao pred streljačkim vodom.
Nevin, kao i obično.
Generalni menadžer jedne od najtrofejnijih ekipa u povijesti lige dokazao se tijekom godina kao promućurni potezač konaca, kao tip koji je uglavnom dva ili tri koraka ispred svih i s kojim se ne isplati zajebavati. Ainge je dokazao kako GM-ovi moraju razmišljati kao burzovni mešetari i kako u njihovom poslu nema mjesta emocijama – igrači nisu ništa više od dionica koje treba unovčiti prije nego im vrijednost padne. Njegov pristup preuredio je Celticse iz bivših prvaka koji su brzinski ostarjeli u momčad koja je sezonu ili dvije udaljena od jako ozbiljnog napada na naslov i to u svega par godina, bez onog bolnog prijelaznog razdoblja puzanja po samog dnu koje u nekim ekipama zna trajati desetljećima.
Usprkos tome što nikada nije bio vrhunski analitičar studentskog talenta pa su pickovi Celticsa bili, blago rečeno, upitne kvalitete, Ainge se pokazao apsolutnim gospodarom prijelaznog roka.
Celticsi su otvorili niz mogućnosti ostajući na mjestu, kao pravi zen majstori košarke
Otkako je za Ala Jeffersona i hrpu škarta u momčad dovukao Kevina Garnetta, Ainge gotovo da nije napravio grešku u trejdovima sa suparničkim ekipama. Njegov apsolutni coup bio je pretvaranje istrošene verzije KG-a i Paula Piercea, čovjeka koji je godinama bio jedina svjetla točka u redovima Bostona, u dva nezaštićena picka prve runde od momčadi koja će uskoro postati najgora ekipa NBA lige. Je li Ainge znao da će se Brooklyn Netsi, trejdajući za Garnetta i The Trutha pod pritiskom svog ruskog vlasnika Mihaila Prohorova, koji je na silu želio do naslova, uskoro postati najgora ekipa lige i ti će pickovi dobiti na vrijednosti? Nisam siguran, ali pažljivom analizom dalo se naslutiti da jest. Baš kao što se u ovom trenutku da naslutiti, kada se pogleda struktura ugovora momčadi, da bi prvi pick LA Clippersa kojeg ima 2019. godine lako mogao sletjeti u rangu između 15. do 18. mjesta, a ne u rangu od 25. do 30. kako se činilo kada je trejd kojim ga se dokopao napravljen.
Ainge je kroz mešetarenje u predsezoni i tijekom prijelaznog roka izgradio ekipu koja bi ove godine mogla ići sve do drugog mjesta Istoka i, uz malo sreće, namučiti Cleveland u finalu konferencije. Napravio je daleko najvažniji potez u zadnjih pet godina franšize – na mjesto trenera zaposlio je Brada Stevensa, koji je u ovom trenutku najbolji trener čitave lige.* Upravo je Stevens, koji je dvije godine zaredom vodio maleno mid-major sveučilište Butler do Final Foura March Madnessa, glavni razlog za procvat Celticsa.
*Blasfemija je to reći pokraj živućeg Grega Popovicha, ali ove sezone Stevens je svojim potezima nadmašio čak i najvećeg trenera u zadnjih 20 godina košarke. Njegove rotacije su perfektne, podjela zadataka odrađena skoro bez greške, minute odmora pozvane pravovremeno, matchupovi iskorišteni ili anulirani, ovisno o potrebi, ukratko, teško da bi se taj posao mogao obavljati bolje.
No, to nije bio njegov jedini potez – doveo je Isaiaha Thomasa iz Sunsa za bagatelu i dobio čovjeka koji ove sezone zabija 29 poena po susretu. Opelješio je jadne Maverickse kada je za frustriranog Rajona Ronda dobio pit bulla Jaea Crowdera, i tako zamijenio uvijek nezadovoljnog i ćudljivog pleja za tipa koji će skočiti na glavu u prazan bazen ako će to pomoći momčadi. Potpisao je Ala Horforda. Stvorio je ovu momčad. Zaslužio je poštovanje jer je tijekom svih ovih godina pokazao ne samo da zna znanje, nego da će neki od njegovih poteza imati smisla tek tri godine kasnije.
Nažalost, navijači nemaju strpljenja.
Svi su očekivali veliki potres tijekom prijelaznog roka. Boogie Cousins je, naravno, bio prva želja ljubitelja Celticsa. Ainge nije ni pokušao trejdati za Sacramentova centra, a mi možemo samo nagađati zašto, iako se dva razloga nameću sama od sebe – Boogie je, baš kao i Al Horford, četvorka koja je prisiljena igrati centra, a imati dva takva igrača u ekipi baš i nije dobra stvar (što bi Pelicansi, koji imaju isti problem sada kada su doveli Cousinsa i uparili ga s Unibrowom, uskoro mogli saznati). Drugi je razlog puno jasniji – Ainge je proveo zadnjih par godina čisteći svlačionicu od nezadovoljnika, a ako postoji epitet kojim bismo mogli okruniti Cousinsa, onda je to taj. Ne treba zaboraviti kako su Celticsi osvojili svoj jedini naslov u novom mileniju vjerujući u Ubuntu, filozofiju zajedništva, pa ne čudi što Ainge pokušava vratiti taj osjećaj u svlačionicu – u čemu Boogie, koliko god talentiran bio, ne bi pomogao.
Bilo je šuškanja da bi mogao dovesti Paula Georgea ili Jimmyja Butlera u momčad, ali čini se da su i Pacersi i Bullsi željeli previše. Larry Bird je navodno od svog bivšeg kluba tražio trojicu igrača iz kvarteta Jae Crowder, Avery Bradley, Marcus Smart i Jaylen Brown, plus pick prve runde drafta koji će, sasvim sigurno biti ili pick broj jedan ili pick broj dva na sljedećem, talentom prebogatom draftu. Da je Ainge pristao na takvu zamjenu, ne da bi osakatio momčad nego bi je u potpunosti uništio. Ne zna se što su Bullsi pitali za Butlera, koji je po mnogočemu trenutno bolji igrač od Georgea i definitivno se više uklapa u momčad Celticsa, ali ne vjerujem da su pitali puno manje od već spomenutog paketa. U takvim je uvjetima pametno bilo propustiti priliku. Istini za volju, da je i došlo do takvog trejda, on bi Celticse samo gurnuo stepenicu iznad njihovih direktnih konkurenata za drugo mjesto Istoka, prije svega Wizardsa i Raptorsa koji su dobrim potezima osnažili svoje momčadi pred finiš sezone, ali ih ne bi stavio u istu rečenicu s Clevelandom. Ne još.
Upravo to je razlog zašto je Danny Ainge trenutno jedan od tri najbolja GM-a lige.
On razumije kontekst unutar kojeg se ples prijelaznog roka održava. On razumije što je konačni cilj svake franšize. Drvio sam više puta o tome, cilj je osvojiti naslov. S obzirom na snagu Warriorsa i Cavaliersa nije postojao potez koji ste mogli povući tijekom prijelaznog roka da bi vas gurnuo korak bliže skidanju ove dvije ekipe s trona.
Ainge je mogao, ako već nije našao pravi trejd za zvijezdu poput Cousinsa, Butlera i Georga, malo pojačati svoju klupu, pronaći igrača koji bi začepio najveću rupu koju Celticsi trenutno imaju, a to su skokovi. Nerlens Noel bi u toj situaciji definitivno pomogao, a talentiranog ali često ozlijeđenog momka ste mogli dobiti za bagatelu – što su Mavericksi pokazali kada su oderali 76erse i njihovog novog i nekompetentnog GM-a Bryana Colangela, koji će u potpunosti uništiti “The Process” ako nastavi nizati ovako redikulozne poteze. Pitanje je bi li to bio dobar potez – za Noela bi ipak trebao pljunuti nekakav pick i solidnog igrača, a čovjeku ističe ugovor na ljeto i trebalo bi ga obnoviti te tako riskirati nestanak salary capa kojeg Kelti planiraju potrošiti ganjajući nekog od igrača All Star kalibra – vjerojatno ili Gordona Haywarda ili Blakea Griffina.
Kada tako postavimo stvari, ne da je najbolja, nego je i jedina smislena stvar za Aingea i Celticse bila zadržati status quo do sljedeće sezone. Momčad koju trenutno imaju igra uistinu lijepu košarku, koja je uvelike bazirana na kemiji među igračima i bilo bi je glupo mijenjati za minimalne promjene. Čak i s trenutnim problemima, a najveći je nesposobnost zatvaranja defenzivnog i kreiranja ekstra napada kroz ofenzivni skok, oni mogu igrati finale Istoka, a dalje od toga ih nikakav trejd ne bi odveo. Zadržati sve dionice, a imaju ih masu, od mladih igrača do pickova, i potrošiti ih u postsezoni čini se kao daleko najpametniji potez.
Celticsi su otvorili niz mogućnosti ostajući na mjestu, kao pravi zen majstori košarke. Opcija imaju na bacanje – mogu potpisati zvijezdu, upakirati niz mladih igrača i pickove na draftu i dovesti još jednu.
Zamislite ekipu koja ima Isaiaha Thomasa, Ala Horforda, Blakea Griffina i, recimo, Jimmyja Butlera za kojeg je definitivno bolje trejdati u vrijeme drafta nego sad. Ili Thomasa, Horforda, Gordona Haywarda i, recimo, Marca Gasola – ako Memphis odluči nanovo graditi ekipu i riješi se centra koji je pod ugovorom još samo jednu godinu. Možete zamijeniti Gasola Hassanom Whitesideom, DeAndreom Jordanom ili Andreom Drummondom – lošijim opcijama, ali svejedno opcijama koje bi Celticse učinile legitimnom prijetnjom Dubsima i Cavsima, naročito ako uzmemo u obzir da LeBron stari, i da duge postsezone nisu blagonaklone prema problematičnim gležnjevima Stepha Currya.
Druga je opcija zadržati pickove i prekrcati momčad mladim i jeftinim talentom, kao što su to napravili u Oklahoma City Thunderu kada su u par godina kroz draft dobili Kevina Duranta, Russella Westbrooka i Jamesa Hardena. Celticsi su u još boljoj poziciji, jer već sada imaju dobru ekipu, a ako se netko od izabranih – bio to Markelle Fultz, Lonzo Ball ili Josh Jackson – pokaže kao zvijezda, to znatno diže kvalitetu momčadi, makar bili prekrcani bekovima (u takvoj situaciji uvijek mogu napraviti trejd sa Sixersima koji nemaju pleja ni beka, ali zato imaju hrpetinu kvalitetnih igrača na pozicijama 3, 4 i 5, na kojima su Celticsi deficitarni). U svakom slučaju opcija ima hrpu i bilo bi ih glupo eliminirati ganjajući igrača koji ih ne bi digao na nivo contendera. Kritike koje Ainge ovih dana trpi jako su kratkovidne, ostrašćene i nepotrebne.
Lov na NBA titulu ovih je dana lov iz zasjede. Treba dugo čekati, s mirom, i tražiti svoju priliku. Strpljivom će se lovcu ona ukazati. Treba samo znati kada odapeti strijelu. Aingeov luk je odavno napet, ali vrijeme za hitac još uvijek nije došlo. Koliko god nestrpljivi bili, znate da mu valja vjerovati. Već je jednom doveo lovinu doma. Zna kako se to radi. Kada strijela zazuji kroz zrak, vjerujem da će pogoditi.
