Čovjek koji je buljio u ekran

Centar iz krivog vremena

Cavsi ne žele Drummonda, usprkos elitnim brojkama. U čemu je stvar?

Umjesto uobičajenog meandrirajućeg uvoda započnimo naše ovotjedno druženje malenom vježbom kojom ćemo naglasiti važnost konteksta. U tablici možete vidjeti Per 36 statse za dva igrača. Uzeo sam Per 36 kako bih anulirao diskrepanciju u broju odigranih minuta. Premda nisam ljubitelj skaliranja statistike na 36 minuta, ovaj put to mi ima smisla pošto su obojica igrača starteri. Dakle:

Igrač A je, pretpostavljam da ste pogodili, Andre Drummond. Ako niste, zabrinite se — na uvodnoj ilustraciji je njegova slika, čovjeka se spominje u opremi teksta, samo što nismo veliki X stavili na njegovu čelenku. No, tko je misteriozni Igrač B, čovjek čije su brojke jako slične Drummondovim ovogodišnjima? Nitko drugi do najveći šampion svih vremena, jedanaesterostruki NBA prvak, čovjek po kojemu trofeji nose ime, lik s najboljim smijehom na svijetu — gospodin Bill Russell. Konkretno, radi se o njegovoj sezoni 1961./62. kada je proglašen MVP-jem lige i u kojoj su njegovi Celticsi nadoknadili 1-3 u NBA finalu da bi uzeli naslov u sedmoj utakmici protiv Lakersa, u kojoj je Russell ubacio 30 poena uz 40 skokova i četiri asista, gađajući 14/17 iza linije slobodnog u 53 odigrane minute utakmice.

Promatramo li sirove brojke, mogli bismo reći kako je Drummond u istoj kategoriji kao i slavni Hall of Famer, ali jednom kad stavimo njihov učinak u kontekst — kako u povijesni, tako i u timski — postaje jasno zašto je Russell konsenzusom smatran jednim od top 10-15 igrača svih vremena, dok je Andre Drummond… pa… Andre Drummond.

Drummond ostaje igrač koji je — unatoč svojim brojkama, unatoč dva All-Star nastupa — zamjetan samo u svojoj neprimjetnosti

Ne treba previše trošiti riječi na Russellovu igru. Njegov primarni učinak bio je na defenzivnom kraju terena na kojem je komandirao obranom, lijepio blokade i hvatao skokove koje je outlet dodavanjima pretvarao u lagane tranzicijske poene za svoju momčad, cijelo vrijeme manipulirajući protivnicima samo kako bi ih zatvorio u clutch situacijama. U napadu je imao više uloga — završavao je tranziciju, poentirao oko elbowa i obruča, hvatao ofenzivne skokove i bio pristojan sekundarni kreator s vrha reketa. Nije bio prvi strijelac jer nije trebao biti — u hijerarhiji Kelta su Sam Jones, John Havlicek i Tommy Heinsohn bili zaduženi za trpanje, a Russell je ulogu prve opcije preuzimao tek u playoffu, u kojem su njegove brojke uvijek bile više od onih u regularnoj sezoni. Svi aspekti njegove igre bili su podređeni ekipi i proizlazili iz ekipe.

Za razliku od Drummondovih. Naš Andrija je igrač oko kojeg old skul ljubitelji basketa nekako najviše lome koplja. Po brojkama on je elita, double-double igrač koji grabi daleko najviše skokova u ligi, koji lijepi blokadu i pol po utakmici, koji je (do ove sezone) imao više nego pristojnu realizaciju za jednog centra. Po nekakvim boomerskim viđenjima košarke, Andre Drummond trebao bi biti konzistentni All-Star igrač. No, on to nije.

On je zapravo savršen primjer zaokreta koji je košarka napravila; ne samo po stilu igre i dominantnim taktikama u kojima jednostavno ne opstaju igrači koji zaštopavaju reket u napadu, postavljaju slabašne screenove i ne šutiraju izvana, nego i po razvoju analitike u kojima se sirove Drummondove brojke stavljaju u povijesni i timski kontekst. Uđete li dublje u njihovu analizu, možete zaključiti kako je jedini elitni aspekt Drummondove igre onaj najočitiji — skok. Pritom ne mislim na defenzivni skok u kojem je Andre često egzekutor, čovjek koji koristi box outove svojih suigrača, nego na ofenzivni skok u kojem je svake godine u ligaškom vrhu.

No, sve drugo što radi na terenu varira od ispodprosječnog do vrlo dobrog, i ništa više od toga. Dapače, u nekim aspektima igre Drummond je minus svojim ekipama. Od čovjeka koji hvata toliku količinu ofenzivnih skokova i trpa toliko putbackova očekivali bi da će imati prosjeke ubačaja na razini jednog Rudyja Goberta ili Treza Harrella, ali oni su puno niži zato što je Drummond loš realizator u half-court napadima kroz čitavu karijeru, i još lošiji od toga ove sezone u Clevelandu.

“Pa i Bill Russell je bio?”, reći ćete vi, upirući prstom u tablicu s početka teksta. Jest u apsolutnim brojkama, ali u relativnim nisu ni blizu. Russell je u spomenutoj sezoni bio 14. igrač lige po postotku ubačaja, koji je bio drastično niži od današnjeg — što zbog nerazvijenih taktika i sistema treninga, što zbog drastično drugačijih defenzivnih pravila, što zbog suludog ritma igre. Drummond je ove sezone izvan top 60 po postotku ubačaja, što je poprilično loše za jednog centra koji živi u reketu i ne ubacuje trice.

Njegov učinak iz post-upa je kriminalan (39,4 posto), a još je kriminalnije što su mu Cavsi omogućavali da osam puta tijekom utakmice uđe u post-up i u tim situacijama ispali četiri lopte. Drummond nije toliko drven na ulazima (43,5 posto) i šutovima s vrha reketa (44 posto), bar ne ove sezone, ali takve situacije su jako rijetke i događaju se svega dvaput na utakmici, a i premda su poboljšanje u odnosu na igru na niskom bloku, i dalje su neefikasne. Njegova nesposobnost da stvara prednost iz bilo kakve situacije koja nije direktni putback čini ga minus igračem u napadu.

Čovjek bi očekivao da će takav profil igrača biti koristan makar kao postavljač blokova, ali Drummond je i u tom aspektu igre blago ispodprosječan — djelomično zbog stila igre Cavsa koji se promijenio etabliranjem Colina Sextona i Dariusa Garlanda u dinamični duo koji pokreće momčad, ali i djelomično zbog toga što nije bolesno snažan niti je prijetnja kao vanjski šuter ili kao rim runner, za razliku od Domantasa Sabonisa ili Goberta, koji spadaju među ponajbolje postavljače screenova u ligi. Drummond je ove sezone na 6,9 screen asista po utakmici (ako vjerujete toj statistici) što je djelomično funkcija smanjene minutaže, ali čak ni u svojim najboljim godinama nije bio u vrhu lige u spomenutoj kategoriji.

No, pravi kriminal leži u tome što se Drummond ove sezone pokušao etablirati kao nositelj Clevelandova napada.

Njegov usage rate popeo se na 30,8 posto, s učinkom od 100,2 poena na 100 pokušaja dok je on orkestrirao napadom (12th percentile!) što je zločin tolike magnitude da zaslužuje doživotni izgon iz grada. No, čak i ako ne volite promatrati učinak igrača kroz statistiku, nije teško golim okom vidjeti koliko je Drummond jednostavno promašio, ni kriv ni dužan, košarkašku eru. Jer on je, kada sve maknemo na stranu, talentiran igrač. Kao skakač, kao sekundarni kreator, pa čak i kao rim protector koji može mijenjati suparničke šutove u reketu, on je jako dobar, samo što ga je gotovo nemoguće uklopiti u smisleni, moderni košarkaški sustav u ulozi koju je on sebi zamislio. To je primarni problem s Drummondom — ne to što je on loš igrač, nego što očekuje previše. Previše minuta, previše akcija, previše lopti.

Navikao se na tu ulogu u Detroitu u kojemu je većinu vremena igrao sa inferiornim suigračima. Imao je tijekom sezona Josha Smitha, Reggieja Jacksona, uvijek ozlijeđenog Lukea Kennarda, potrošenog Derricka Rosea, Tobiasa Harrisa i Averyja Bradleyja, ali osim Blakea Griffina pretprošle sezone nije igrao ni s jednim igračem koji je bio na All-Star razini. Ne čudi stoga što su Drummondovi Pistonsi svega dva puta ušli u doigravanje u njegovoj eri, što su uvijek očijukali s plasmanom u playoff samo da bi im se srce slomilo i što su po apsolutno svemu izgledali kao mediokritetska momčad koja nikako nije uspijevala stvoriti zamah koji bi je podigao. Što ne ide na dušu Drummondu — niti je on potpisivao free agente, niti je birao ljude na draftu — ali savršeno opisuje što točno mislim o njemu kao igraču. Osrednjost i nikakav napredak kroz godine.

Njegovi fanovi reći će kako su za to prije svega krive momčadi u kojima je Andre igrao — niti Pistonsi, niti Cavsi nisu baš bili paragoni izvrsnosti u njegovo vrijeme — što donekle stoji, ali ja bih prije rekao kako su te momčadi uvelike kanalizirale baš njega.

No, lako je moguće da će Andrija uskoro dobiti šansu zaigrati za kvalitetnu momčad.

Cavsi su digli ruke od njega. Na poprilično šugav način obavijestili su ga prije utakmice s Warriorsima da se presvuče u odijelo jer više neće igrati za momčad, što je rezultiralo tiradom Draymonda Greena o odnosu lige i franšiza prema igračima.

Neću puno ulaziti u sadržaj Greenove tirade jer sam se više puta izjasnio na kojoj strani granice stojim. Razumijem zašto su Cavsi povukli potez koji su povukli, pravila i liga to im omogućuju i njihov je primarni cilj zaštiti svoj interes; razumijem i zašto Green pizdi jer u javnosti postoje dvostruku standardi te se igrače razapinje za poteze koje franšize povlače iz dana u dan. Cavsi su definitivno trebali biti taktičniji s Drummondom i zato što svaka osoba na planetu zaslužuje određeni respekt, i zato da bi zaštitili svoju sliku u javnosti, ali nema baš nekog smisla napadati franšizu što ga želi benchati kako se ne bi ozlijedio — igrači poput Anthonyja Davisa su nešto slično i sami radili dok su tražili izlaz iz ekipe.

Drummondov slučaj pokazuje je da postoji sve više napetosti između franšiza i njihovih vlasnika te samih igrača, što će pregovore oko novog kolektivnog ugovora učiniti jako zanimljivim. Bit će to prava prilika da se igrači izbore za prava koja žele. No, da bi to postigli, vjerojatno će se morati odreći komada financijskog kolača, za što sumnjam da će se dogoditi.

U međuvremenu, Drummond čeka novu momčad. Jarrett Allen postao je, s pravom, prva opcija na centarskoj poziciji za Cavse. Postoji određena percepcija kako se Cavaliersi rješavaju starog lava koji se ne uklapa u timeline momčadi kako bi dali šansu mladom igraču, ali to baš i nije točno. Premda imam osjećaj da je Drummond već sto godina u ligi, on je tek navršio 27 i može komotno igrati na trenutnoj razini skoro pa čitavo desetljeće, ako ga ozljede zaobiđu. Cavsi ga se rješavaju prvenstveno zato što se ne uklapa u koncept momčadi i zato što ne želi prihvatiti manju ulogu.

Problem je u tome što će to morati napraviti želi li nastaviti igrati u ligi, pogotovo u dobrim ekipama koje se bore za playoff. Bit će zanimljivo vidjeti kakvo će tržište Cavsi pronaći za njega — u ovom trenutku imam osjećaj da će morati potrošiti pick druge runde kako bi ga se otarasili, ali čak će i uz to teško naći kupca, budući da trenutni contenderi nemaju loših ugovora pomoću kojih bi mogli mečirati plaće za Drummonda.

Izglednije je da će Drummond, jednom kada završi prijelazni rok, pristati na buyout i odreći se goleme količine novca iz svog ugovora kako bi dobio šansu igrati za ekipu koja se bori za prsten (Netsi su tu prva opcija), ali u tom će slučaju buduća ekipa izgubiti njegove Bird Rights te će ga moći produžiti za iduću sezonu samo koristeći MLE exception, na što sumnjam da će Drummond pristati. Iako, tko zna, jednom kada pristanete na buyout, vaša vrijednost na tržištu rada pada i pitanje je hoće li se više naći netko tko će na Andriju spiskati 13+ milijuna po sezoni, a kamoli 20+ koliko ima sada.

Završi li u dobroj ekipi, možda konačno za njega sve sjedne na svoje mjesto. Možda pronađe momčad koja će ga pretvoriti u korisnog igrača, u tipa koji može pridonositi pobjedama, koji može biti dio tima sa šampionskim aspiracijama. No, kako sada stvari stoje za mene Drummond ostaje igrač koji je — unatoč svojim brojkama, unatoč dva All-Star nastupa, unatoč tome što sam mu posvetio jednu kolumnu — zamjetan samo u svojoj neprimjetnosti. Za 20 godina neću ga se sjećati po nekom sjajnom potezu, briljantnoj sezoni ili po pobjedama, sjećat ću ga se prvenstveno kao savršenog primjera zaokreta koji je basket napravio u 21. stoljeću.

Neki ljudi jednostavno nemaju sreće. Da se rodio 20 godina ranije, bio bi krasan igrač.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.