Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Čovjek koji je buljio u ekran

Čovjek koji nije znao rezultat

J.R. Smith, lik kojeg svi pamte po neviđenom gafu, novi je član Lakersa

Tri stvari su neizbježne — smrt, porezi i svađanje na školskom koji je točno rezultat. Pogotovo kad je tijesna utakmica, kad su obje trojke dobro izbalansirane i kad je sve jasnije da će se na kraju igrati na +2. Nervoza se diže, a čim se jednom igraču učini da je druga ekipa ‘intervenirala’ u rezultat, kreće sranje. Ono obično završava ili frustriranim popuštanjem jedne ekipe uz klasično “Dobro, nek ti bude, ako baš morate krast da bi dobili, eto vam taj jebeni koš”, ali u nekim slučajevima može završiti i naguravanjem i pičkaranjem. Tko će pamtiti rezultat u jeku borbe? Nitko normalan.

No, ako igrate profesionalnu košarku, malo je teže zaboraviti rezultat. Prvo zato što ste profesionalac i takve stvari vam se ne bi smjele događati, a drugo zato što rezultat stoji ispisan na desetke mjesta u dvorani, na semaforima i jumbotronima, zato jer vam ga trener dovikuje kod svakog tajmauta i jer ga je teže ne vidjeti nego vidjeti.

Pa ipak…

J.R. Smith ostat će upamćen u povijesti NBA lige kao čovjek koji nije znao koji je rezultat u prvoj utakmici NBA finala 2018. Njegova reakcija nakon što je George Hill promašio slobodno za pobjedu i dan-danas zbunjuje.

Smith je bio kuhar koji bi pripremio najbolje jelo, ali bi mu zato tri druga zagorjela zato jer bi čilao pred restoranom pušeći cigaretu ili gledajući žene na Tinderu

I thought we were up”, rekao je LeBronu Jamesu nakon što je ovaj bijesno otišao sjesti na klupu. Warriorsi su samljeli Cavse u produžetku, LeBron je u svlačionici šakom razvalio ploču od bijesa i zaradio gadnu kontuziju, a sljedeće tri utakmice pokazale su da je ta prva bila čista slučajnost i da su Dubsi bili znatno bolja momčad, pa je Smitha teško kriviti za poraz u finalu (s tim da dio krivnje ide i Hillu na dušu, pošto je promašio slobodno), ali ne znati koji je rezultat… U utakmici finala. To je za zatvor.

Ne znam postoji li trenutak u povijesti sporta s kojim bi se takvo što moglo usporediti. Nešto slično dogodilo se Pro Bowl igraču Jimu Marshallu kada je 1964. vratio fumble u vlastitu end zonu misleći da je suparnička, ali to je oprilike to. Dogodi se da igrači zabiju autogolove, ali obično znaju koja je njihova mreža i koji je rezultat. Takve pogreške, koje se ne mogu nazvati ni početničkima, obilježe čitavu karijeru. Marshall je tijekom karijere triput bio u drugoj All-Pro momčadi, osvojio je naslov 1957. te su Vikingsi umirovili njegov dres, ali kada bilo tko spomene njegovo ime, napravit će to zato jer čovjek nije znao gdje je njegova end zona.

Isto vrijedi i za J.R. Smitha. Džaba mu čitava karijera kada će ga svi zauvijek pamtiti zbog ove fotografije.

Što je prava šteta, jer Džej-Ar je u svoje vrijeme bio ozbiljan košarkaš. Dobro, ozbiljan je možda prejaka riječ. Bio je lik koji je mogao prelomiti utakmicu, X-faktor od kojeg nikada niste znali što ćete dobiti, ali kada je bio u zoni, kada ga je išlo, mogao je ući u istu rečenicu s najboljim scorerima lige.

Najbolje partije odradio je u ekipi Nuggetsa u periodu od 2006. do 2009., igrajući pobočnika Carmelu Anthonyju koji je, baš poput Smitha, bio neukrotiv i sebičan, koji je donosio čudne odluke i igrao izvan momčadi, ali koji je ipak to radio na triput višoj razini. J.R. i Melo su savršeno opisivali tu ekipu Georgea Karla koja je zapostavljala obranu u korist napada, koja je pucala iz svih oružja i bila satkana od niza igrača za koje ne možete reći ništa drugo nego da su bili likovi — od Allena Iversona na zalasku karijere, preko Chrisa Birdmana Andersena i Linasa Kleize, do namćorih Kenyona Martina i Juwana Howarda, Nuggetsi su tih godina bili oličenje funkcionalne disfunkcije, s tek ponekim istinskim profesionalcem poput Chaunceya Billupsa, Nenea ili počasnog Zagrepčanina Chuckyja Atkinsa.

Unatoč tome, ili baš zbog toga, bilo ih je zabavno gledati jer nikad niste znali hoće li razvaliti suparnika ili će potpuno implodirati. Smith je bio oličenje te ekipe.

Na kraju, baš kao i Nuggetsi sami, češće je bio dobar nego loš. U sezoni 08./09., kada su dogurali do finala Zapada, J.R. je dobio ulogu praktički drugog egzekutora unutar ekipe. Iversonovim odlaskom otvorio mu se prostor koji je iskoristio igrajući poprilično modernu košarku uz puno ulaza i puno trica pomiješanih s pokojim šutom s elbowa.

Nuggetsi su mogli biti još uspješniji u regularnoj sezoni da je Karl do kraja prigrlio small ball i dio minutaže koji je odlazio Kleizi i Dahntayu Jonesu pripisao Smithu, koji je te sezone gađao 40 posto tricu i na 36 minuta zabijao 20 poena (ali je igrao samo 28 minuta po susretu), ali teško da bi to igralo neku veliku ulogu u playoffu. U njemu je Smith bio pouzdano nepouzdan, kao tijekom čitave karijere, pa je u šestoj utakmici serije protiv Lakersa zabio 24 poena i bio uvjerljivo najbolji igrač svoje ekipe pošto su kiksali i Melo (forsiranje šuta do ibera) i Billups (gubljenje lopti kao na traci), dok je u prvoj, drugoj, trećoj i petoj utakmici te serije zabio sve skupa 28 poena uz grozomorni šut od 24 posto.

Smith je bio kuhar koji bi znao pripremiti najbolje jelo koje ste jeli u životu, ali bi mu zato tri druga jela zagorjela zato jer bi čilao pred restoranom pušeći cigaretu ili gledajući žene na Tinderu. Imao je mekan šut, solidan dribling, izrazitu skočnost i muda do poda, ali falilo mu je koncentracije i, ako ćemo biti iskreni, košarkaške inteligencije. No, talent nije bio upitan.

Pokazao ga je u Kini u kojoj je konačno mogao igrati svoj basket. Kao i mnogi drugi “prvo pucaj, a onda postavljaj pitanja” igrači poput Jimmera Freddetea i Stephona Marburyja, Smith je procvjetao na Dalekom Istoku. Osvojio je titulu prvog strijelca lige. Jednom je zabio 60. Četiri puta u sezoni je zabio 50 poena. Zakucavao je iza leđa. Ubijao je suparnike crossoverima. Šopao je floatere i uzimao stepbackove. Njegova igra — obruč/trica/elbow — bila je na vrhuncu. Ako mi ne vjerujete, bacite pogled na highlightse.

Zašto mi je ikada palo na pamet pratiti što je J.R. radio u Kini?

Zato jer me je fascinirao njegov potencijal. Uz Jeffa Greena tih godina nije bilo igrača koji je obećavao više, a isporučivao manje. Pokazao je to i kada se vratio iz Kine i potpisao za Knickse, još jednom postajući posilni Melu. U momčadi koja je mogla toliko puno samo da su se Melo i Amare Stoudemire bolje snašli, i da STAT-u nisu otišla koljena, Smith je opet preuzeo ulogu čistog scorera s klupe, lika koji ulazi u igru i ili trpa, ili troši hrpetinu lopti u prazno.

Godine 2013., kada su Knicksi odigrali svoju zadnju dobru sezonu i dogurali do 54 pobjede i poraza od Indiane u šest utakmica druge runde (bilo je to doba Roya Hibberta i verticalityja) Smith je proglašen najboljim šestim igračem sezone. Knicksi su se, doduše, raspali pod teretom očekivanja i ozljeda, a Smith je svoju konzistentnu nekonzistentnost odvukao do Cavsa s kojima je osvojio naslov kao de facto peti igrač momčadi (i jedan od najboljih u serijama protiv Detroita i Atlante) čiji su poeni u finalnoj seriji oscilirali od 3 do 20. Klasika.

No, par sezona kasnije taj prsten kao da je zaboravljen. J.R. je zaboravio koji je rezultat i na taj se način upisao zauvijek u NBA povijest.

Danas je Smith opet NBA igrač. Premda je u zadnje dvije godine odigrao samo 11 utakmica, Lakersi su mu ponudili ugovor kako bi osnažili svoj roster pred okršaje u Orlandu. S obzirom na to da Avery Bradley neće igrati u Disney Worldu kako bi zaštitio imunitet svog djeteta, lako je moguće da Smith opet dobije playoff minute. Ne velike, ne ozbiljne, ali playoff minute. Iskreno, nadam se da hoće i da će ih iskoristiti da se iskupi. Nikad ga nisam volio jer je igrao košarku koja mi je bila ružna, sebičnu i isforsiranu, ali me talent fascinirao.

Čovjek kojeg nitko tko ga je gledao na vrhuncu neće zaboraviti, jer je uistinu znao biti čaroban, ne zaslužuje da ga se pamti samo po jednom gafu. Koliko god on kolosalan bio.