“Ukoliko ste pratili ovogodišnju NCAA sezonu morali ste barem malkice navijati za Marquette, jednu od onih ekipa s malo talenta, ali s velikom dušom. Na svom putu do Sweet Sixteena ekipa u žutom je izbacila favorizirani Xavier i onda isprašila trećeg nositelja Syracuse. Do pobjeda ih je vodio Jimmy Butler, buldog od igrača, jedan od onih likova koji nikad ne prestaje gristi. Butler nije blagoslovljen genima pa više izgleda kao kakav izbacivač nego košarkaš, ali čovjek se tijekom godine predstavio kao prototip timskog igrača. Glue guy, kako bi ga Ameri nazvali. Kad je trebalo, a obično je trebalo, Butler je zabijao. Kad je trebao počistiti u obrani hvatao je skokove kao navijen, a kad suigračima nije išlo našao bi ih pravovremenom situacijom. Uzimao je chargeove, mlatio je suparnike, bodrio ih je s klupe, štitio ih je za vrijeme igre, istovremeno je igrao i ulogu superstara i ulogu mahača ručnika.
Butler je naučio biti svestran jako rano u životu — majka ga je izbacila iz kuće kad je imao 13 godina. “Ne želim te više gledati. Kupi se”, rekla mu je i lik se pokupio. Spavao je kod prijatelja, po ulicama, bilo gdje. Snalazio se. Kad je imao 17 pronašao je dom u obitelji Michelle Lambert, dobre žene iz Tomballa u Texasu koja mu nije pružila samo dom, pružila mu je stabilnost koju je Butler trebao. Njegove ocjene su se odmah popravile, baš kao i košarkaška igra. Upisao je mali, javni faks na koje Ameri obično gledaju s podsmjehom, a nakon prve godine bio je toliko dobar da je dobio poziv za igranje u takvim košarkaškim mamutima poput Kentuckya i Marquettea. Ne treba vam objašnjavati zašto mi je Butler najdraži igrač na draftu i zašto mi je neobično drago što su ga upravo Bullsi izabrali. Iako će prilike u početku dobijati na kapaljku, iako nemam pojma ima li dovoljno vještine da opstane u ligi znam da je momak fajter. Takvi vam uvijek trebaju.”
Napisao sam ova dva paragrafa prije devet godina kada su moji Chicago Bullsi napravili jedan od najboljih poteza na draftu i u ekipu doveli Jimmyja Butlera.
Svašta se moglo reći za Gara Formana i Johna Paxsona, čija je era terora konačno okončana ove godine dovođenjem Artūrasa Karnišovasa na čelo franšize, ali u tih šest- sedam godina dominirali su draftom. Izabrali su Derricka Rosea kada su mnogi vidjeli Michaela Beasleyja kao prvog igrača na draftu, pronašli su vrijednost u Luolu Dengu i Joakimu Noahu u lotteryju, dok su izvan lutrije izabrali Taja Gibsona i, naposlijetku, Butlera. Nekadašnji Marquetteov igrač je krunski dragulj u GarPaxovoj draft tijari. Ne događa se svaki dan da izaberete igrača poput njega posljednjim pickom prve runde.
Čak i ako serija završi s 4–1, ta jedna Jimmyjeva utakmica bit će ona po kojoj ću pamtiti ovo finale. Zato što je ta utakmica remek-djelo individualne košarke
U trenutku kada su ga izabrali, skočio sam s kauča, stisnuo šaku poput Jordana ili Kobea i viknuo tako glasno da sam probudio pola susjedstva. Obožavao sam Jimmyja na koledžu. Nije igrao briljantno u svih 10 i kusur utakmica koliko sam ga gledao te posljednje sezone, ali je svaki put igrao. Sva svojstva koja su ga krasila kroz NBA karijeru očitovala su se već u Golden Eaglesima. Intenzitet, odgovornost, požvrtvovnost, sposobnost da se voljom nadoknađuju fizički nedostatci. Bio sam oduševljen što će igrati pod Tomom Thibodeauom, što će dijeliti svlačionicu s Noahom i Dengom, ali bio sam skeptičan oko toga može li pokriti poziciju dvojke koja je Bullsima trebala više od ičega.
Bio je krajnje limitiran igrač, sirov na oba kraja terena, bez ikakvog vanjskog šuta, bez ikakvog šuta uopće, nesposoban finiširati konzistentno oko obruča, sa slabim osjećajem za prostor, lateralno prespor za čuvanje igrača s eksplozivnim prvim korakom, premršav za borbu s krupnijim igračima.
Kroz prvu sezonu igrao je malo ili ništa. Thibs ga je zakopao na klupi iza ostarjelog Ripa Hamiltona, nepouzdanog Ronnieja Brewera i snajperista Kylea Korvera, ali nitko mu nije mogao prigovoriti zbog toga. Bench Mob kojeg su Brewer i Korver predvodili omogućio je Bullsima da pobjede u 50 od 66 utakmica, koliko se te sezone igralo zbog lockouta, te drugi put odvuku ekipu do najboljeg skora u NBA ligi. No, snovi o naslovu raspali su se nakon što je Rose ozlijedio koljeno u prvoj rundi protiv Sixersa. Uskoro je Noah razvio kronične probleme sa stopalom, Deng je skoro prestao igrati basket nakon što mu se zdrastveno stanje zakompliciralo tijekom lumbalne punkcije, Korvera su stupidno trejdali kako bi otvorili prostor za povratak nekadašnjeg kapetana Kirka Hinricha kojega je vrijeme polako pregazilo, a Bench Mob se raspao zbog salary capa.
Tri godine kasnije Jimmy je ušao u svoju prvu All-Star sezonu.
Popravio je šut s poludistance, uspijevao je doći do obruča bez problema te finiširati i izvlačiti slobodnjake, a u obrani je bio jedan od najboljih bekova/krila lige koji je energijom, aktivnim rukama i savršenim uklapanjem u Thibsov ‘nema trica iz kuta’ sustav zaslužio ulazak u drugu defenzivnu petorku lige.
Nažalost, Bullsi ga nisu dočekali. Roseu je bilo svega 26 godina, ali se stalno ozlijeđivao i ozlijeđivao. Noahu je bilo 29, ali nije mogao stati na nogu svega godinu dana nakon što je bio četvrti igrač u izboru za MVP-ja. Dengu je također bilo 29, ali je transportiran u Miami, ni sjena onog igrača prije upropaštene operacije. Bullsi su postali školski primjer ‘what if’ momčadi. Da su ostali zdravi, imali bi šanse ugrabiti naslov taman u godini kada su Miami i San Antonio blago padali, a Warriorsi još uvijek nisu postali Warriorsi. Umjesto toga, postali su franšiza koja nikad nije dosegla svoj puni potencijal i koja je uskoro potonula u osrednjost.
Jimmy je bio igrač koji je Bullse držao u sredini. Bez njega bili su kanta za napucavanje. S njim su upisali omjer 41-41 i ušli na knap u doigravanje 2017. ispred Miamija, da bi sljedeće sezone, kada su ga poslali u Minneapolis i započeli svoj proces ponovne izgradnje, pali na svega 27 pobjeda. Timberwolvesi su s njim ušli u svoje prvo doigravanje od Kevina Garnetta naovamo, a već sljedeće sezone pali su sa 47 pobjeda na 36 te se u playoff više nisu vraćali. U Sixersima je oformio momčad koja je uzela 51 pobjedu i došla na jednu loptu Kawhija Leonarda od produžetka za finale konferencije, da bi sljedeće uzeli 43 pobjede, što bi bio ekvivalent 48 pobjeda u regularnoj sezoni, te sramotno ispali. Heat je njegovim dolaskom skočio s 39 pobjeda na 44 u skraćenoj sezoni (49 u normalnoj), s neigranja u playoffu do igranja u velikom finalu.
Tako je Butlerov odlazak koštao tri franšize u prosjeku 11 pobjeda po sezoni, dok je Miamiju donio njih 11 i plasman u finale. Naravno, tvrditi kako su se takve promjene dogodile samo zbog odlaska i dolaska jednog igrača može samo notorna budala. Okolnosti unutar kojih su se događali ti skokovi puno su važnije od samog Butlera.
Bullsi su krenuli u rebuilding, ogoljeli su momčad do kosti, a Zach Lavine, najvažniji igrač kojeg su dobili u trejdu za Butlera, je bio ozlijeđen te je čitave sezone odigrao samo 24 utakmice. Wolvesi su igrali u prejakoj konkurenciji, nisu imali nikakvu dubinu na klupi, Robert Covington se ozlijedio, a Andrew Wiggins nije napravio korak naprijed. Phila je izgubila i J.J. Redicka, Tobias Harris se pokazao kao pogrešna investicija, a kroz sezonu ozlijeđivali su se i Ben Simmons i Joel Embiid. Miami je potpisao dvojicu sjajnih rookieja Tylera Herroa i Kendricka Nunna, Duncan Robinson je postao najbolji šuter na planetu, a Bam Adebayo izrastao u igrača All-Star kvalitete. Premda Butler nije bio jedini faktor za rast, odnosno, pad ovih franšiza, čak ni najvažniji faktor, bio je iznimno važan u razvoju njihovih sudbina.
Pokazao je to i ove sezone u Miamiju tijekom koje se, baš kao nekoć u Marquetteu, pretvorio u dušu momčadi. Zamislite li NBA momčad kao biljku, Butler je korijen. Od njega sve počinje, on je razgranat posvuda, on hrani čitavu ekipu i drži je na mjestu, bez njega momčadi nema, a opet ga često ni ne vidite jer je njegov učinak zakopan i potreban je trud da biste ga osvijestili, da biste shvatili da je tu. Odigrao je niz utakmica u ovom playoffu u kojima nije zabijao poene, niti se isticao u skokovima i asistima, u kojima je uzimao ulogu druge ili treće ili čak četvrte violine, a opet je diktirao igru. Butler je tijekom pohoda na finale mijenjao uloge kao vješt glumac u monodrami.
Čas je bio primarni kreator, čas sekundarni, čas je igrao off-ball. Koristili su ga u pick’n’rollu i kao čovjeka s loptom i kao visokog. Kad je trebalo, žrtvovao se u obrani i šaltao se na najboljim igračima suparničkih ekipa, čuvajući kroz playoff i Giannisa Antetokounmpa i Jaysona Tatuma i LeBrona Jamesa. Kada su sva oružja stala, zabijao bi se u reket i izvlačio slobodna. Gradio je suparnike, istrčavao kontre. Mahanje ručnikom sa sveučilišta zamijenio je držanjem čitave ekipe odgovornom, utjelovljujući tako Heat culture u kojem nema bježanja od pogrešaka, nema okrivljavanja suigrača, nema kukavičluka i straha.
Butler je kroz godine stekao reputaciju konfliktne osobe, ali jedini ljudi s kojima je ulazio u konflikte bile su osobe koje nisu igrale košarku s manijakalnim intenzitetom, koje nisu htjele raditi na sebi, koji su krivnju uvijek prebacivali na druge. I s Joakimom Noahom, ali to je druga priča.
Miami Heat nema takvih pojedinaca u franšizi. Erik Spoelstra i Pat Riley izradili su momčad punu pojedinaca određenog karaktera, te su postavili Butlera kao ljepilo ekipe, kao čovjeka oko kojeg se svi okupljaju. Kada gledam kako igraju, kada gledam njihove interakcije izvan terena, snimke koje dolaze iz svlačionice i s treninga, imam dojam kako svi gledaju u Jimmya kao u mentora, u vođu, a poneki — recimo, Herro — gledaju ga kao u Boga. Butlerova osobnost tako je postala osobnost momčadi u kojoj svi odrađuju svoje uloge i u kojoj je ego u potpunosti potčinjen pobjeđivanju. Ekipa čiji identitet nikada ne dolazi u pitanje.
Spoelstra je uigrao je pojedince u mašinu punu komplementarnih dijelova koji se tako fino nadopunjuju da možemo zanemariti određene mane samih individua. No, kada imate mašinu i njeni se dijelovi raspadnu, funkcioniranje čitavog sustava dođe u pitanje. Bio je to slučaj u prve dvije utakmice protiv Lakersa. Možemo mi pričati o sinergiji momčadi, o kulturi, o identitetu, o taktici koju prožimaju — sve su to bitne stvari na najvišoj razini igre — ali na kraju dana ništa ne može nadomjestiti talent. Kada izgubite dvojicu tako važnih igrača kao što su Goran Dragić i Adebayo, a Robinson se od nadnaravnog šutera pretvori u čovjeka koji ne može pogoditi ocean, nikakva kultura ne pomaže. Jedino što vam može pomoći je superkompenzacija.
Miami ju je dobio.
Butler je odigrao jednu od najboljih utakmica u povijesti finala. Objektivno, nepristrano, bez mog uobičajenog pretjerivanja i rasipanja superlativima. Postao je tek treći igrač u povijesti finala koji je imao triple-double s 40 poena uz LeBrona i Jerryja Westa. Bila je to utakmica na razini Elgina Baylora koji je 1962. zabio 61 poen uz 22 skoka i donio Lakersima vodstvo 3-2 u finalu (koje su kasnije proćerdali). Predstava na Jordanovoj razini iz četvrte utakmice 1993. (55 poena), Shaqove druge utakmice 2002. kada je imao 28-20-9 uz osam blokada ili Duncanove odlučujuće šeste u finalu 2003. kada je imao 21-20-10 i osam blokada.
Butler je gađao 70 posto iz polja, izvukao je 14 slobodnjaka, ali više od brojki impresioniralo je to kako je vodio utakmicu na obje strane, kako je pronalazio suigrače kada im nije išlo, kako je koristio prostor kojeg mu je otvarao Duncan, kako je igrao bek-bek p’n’r, kako je bio agresivan. Pobijediti ove Lakerse bez Bama i Dragića jedan je od najvećih pothvata u zadnjih 10 godina finala i nema šanse da bi Heat to napravio bez ovakve partije, pogotovo kad uzmemo u obzir da nitko u Miamijevoj ekipi, osim Kellyja Olynika i Nunna, nije igrao bajno u napadu.
Istina, Lakersi su pomogli. Imali su 10 izgubljenih lopti u prvoj četvrtini. Anthony Davis se uvalio u probleme sa slobodnjacima, a kada je bio na parketu nije bio agresivan, ekipa mu nije gradila poene, gubio je lopte. LeBron je radio grešku za greškom u određenim segmentima igre, a u obrani je lutao, ljuteći se često na suigrače zbog back cutova za koje je ponekad i sam bio kriv. Ukazao se i JR Smith, dokazujući da i dalje zna uzimati priglupe šuteve. Kyle Kuzma i Markieff Morris bili su dobri u napadu, ali obrana, taj bedem koji je nosio Lakerse kroz čitavu sezonu, izgledala je napuknuto. No, sve to ne bi bilo bitno da Butler nije iskoristio njihove probleme i razvalio ih.
Jebemu, kako ih je razvalio.
Sumnjam da će se to dogoditi opet. Dok pišem ovu kolumnu četvrta utakmica samo što nije počela. Bam se vraća, ali nije na 100 posto. Dragić želi igrati, ali njegova je ozljeda bolna i strah me je da mu ne uništi karijeru, što bi bio velik gubitak za košarku jer Dragić je majstor kakve treba čuvati, igrač koji i za četiri godine, u svojoj 37. može biti koristan. Heat možda uzme jednu utakmicu, možda uzme dvije, ali ne vjerujem da će slomiti LeBrona i AD-ja, osim ako se netko od njih ne ozljedi.
No, čak i ako izgubi sljedeće dvije i serija završi s 4–1, ta jedna Jimmyjeva utakmica bit će ona po kojoj ću pamtiti ovo finale. Ne zato jer mi je jedan od najdražih igrača ove generacije, ne zato jer sam ga obožavao u Bullsima, ne zato jer se još sjećam svega onog što je radio za Marquette. Zato što je ta utakmica, bili pristrani ili nepristrani, remek-djelo individualne košarke.
Jimmy Butler, čovjek sa stotinu uloga, ljepilo i korijen momčadi, navukao je masku superheroja i odradio superherojski posao.
