Uragan Katrina u šest je dana prošao preko Meksičkog zalijeva, polako skupljajući snagu, te udario u New Orleans 29. kolovoza 2005. Popustili su neodržavani nasipi na jezeru Pontchartrain i vodeni pakao survao se na grad. Preko 80 posto New Orleansa završilo je pod vodom, a FEMA (savezna organizacija za upravljanje kriznim situacijama) je naručila 25.000 vreća za mrtva tijela. Iako je većina ostala neiskorištena, Katrina je sa sobom u smrt odvukla preko 1.800 ljudi. Šteta je bila toliko velika da su morale proći godine prije nego je grad u potpunosti saniran. Gotovo milijun ljudi iz grada i okolice postali su izbjeglice, a velik dio je to i ostao pošto su određeni ‘igrači’ u gradu iskoristili priliku za gentrifikaciju nekih četvrti i na taj način onemogućili siromašnijim ljudima da se vrate u svoje domove.
U čitavoj priči o Katrini sport nije trebao imati nikakvu ulogu. Sport je u svojoj suštini trivijalna stvar koja nema intrinzičnu vrijednost. Kao što bi rekla moja mama u ona doba kada bi ja i stari okupirali jedini TV u kući: “Kako vam se da gledat 22 budale kako trče za balunom?!”. Odgovor je jednostavan, a zna ga i ona, jer je gledala omiljenog joj Gorana Ivaniševića kako osvaja Wimbledon i reprezentaciju u Francuskoj i Rusiji. Sport prestaje biti trivijalna stvar i dobiva na vrijednosti kada u njega uložimo svoje emocije i/ili ga iskoristimo kao fokalnu točku za formiranje/osnaživanje kolektiva.
Upravo to se dogodilo u New Orleansu.
Dvije gradske momčadi — Saints i Pelicans — postale su fokalne točke gradskog ponosa. Saintsi su, doduše, to napravili s odgodom pošto su 2005. proveli igrajući u Baton Rougeu i San Antoniju, ali već 2006. vratili su se u grad s novim trenerom i novim quarterbackom — Seanom Paytonom i Drewom Breesom. Hornetsi su pak dvije godine igrali izvan grada — u Oklahoma Cityju, koji je tu priliku iskoristio da pokaže ligi kako ima sve potrebno za održavati uspješnu franšizu i za to je nagrađen otimačinom Seattle Supersonicsa. No, i Hornetsi su uskoro postali ponos New Orleansa iako nisu igrali u gradu. Nakon Petea Maravicha, košarka u New Orleansu konačno je dobila novo veliko ime.
Način na koji su mladi suigrači reagirali na njegovo prisustvo nadilazi košarku. Paul ne razigrava samo igrače, on razigrava ljude
Kroz sljedećih 16 sezona Chris Paul je izrastao u jednog od najboljih playmakera svih vremena, a karakteristike njegove igre mogle su se vidjeti već u tom prvom okršaju na Oklahominu parketu u kojem su Hornetsi svladali Kingse njegova budućeg suigrača Peđe Stojakovića 93:67. Paul je orkestrirao igrom, kontrolirao je tempo i dijelio asistencije u prostor, smještajući lopte kroz jako uske prozore. U obrani je začepio Mikea Bibbyja i Bonzieja Wellsa, nadomještajući nedostatak visine i snage inteligencijom, pozicioniranjem i suludo brzim rukama. Nije to bila nezaboravna utakmica, ali iz nekog razloga je se sjećam, iako sam je pogledao šest-sedam godina nakon što je odigrana, u neko gluho doba ljetne noći, samo zato jer ju je netko uploadao na Torrente dok sam tražio svoj NBA fiks nakon što je sezona završila.
Paul je u New Orleansu ostao samo šest godina, ali kroz tih šest sezona je napravio velik posao. Pomogao je gradu da se zaliječi te je etablirao košarku kao legitimni sport u tom dijelu zemlje. Triput je vodio ekipu do doigravanja te je u franšizu donio kontinuitet. Nakon što su postali playoff momčad, propustili su doigravanje samo 2009./10. kada je Paul — ionako nezadovoljan zbog otkaza treneru Byronu Scottu — ozlijedio koljeno i propustio gotovo polovicu sezone. U playoffu nisu napravili puno te su samo jednom ušli u drugi krug Zapada, ali unatoč tome bio je gušt gledati Paula i Davida Westa u dresovima na prugice kako odvlače Parker- Ginobili-Duncan Spurse u sedmu ili Kobe-Pau-Odom Lakerse u šestu*.
*Doduše, tu su seriju su igrali bez Westa koji se ozlijedio desetak utakmica prije početka te serije te ga je zamijenio vrlo dobri Carl Landry. No, da je West bio zdrav… Ne kažem da bi dobili Lakerse, ali moguće je da bi, pošto su se spomenuti raspali u drugoj rundi i popili metlu od budućih prvaka Mavericksa.
Postala je to nekako Paulova sudbina. Kada je početkom ove sezone došao u Sunse s 35 godina na leđima, činilo se da će nastaviti dobro utabani put kojim je njegova karijera išla. Tijekom godina je promijenio četiri momčadi, od kojih su bar dvije imale donekle utemeljene šampionske ambicije, ali ne samo da njegove ekipe nikada nisu došle do velikog finala, nego su samo jednom prošle drugo kolo playoffa.
Bio je to presudni argument svakog Paulova hejtera — kojih se kroz godine pojavilo jako puno, jer Paul je bio igrač koji je drugima vadio mast i to na poprilično perfidan način — u raspravi o tome na kojoj skali Paul stoji na stepeništu najboljih playeva svih vremena. Jer Magic je još uvijek nedodirljiv, ali je li se Paul mogao mjeriti sa Johnom Stocktonom, Isiahom Tjomasom, Jasonom Kiddom, Bobom Cousyjem? Pa čak i Steveom Nashom, koji također nije igrao u velikom finalu, ali mu je došao bliže više puta nego Paul koji je imao samo onu jednu pravu šansu s Houstonom prije nego što se ozlijedio, i koji je usto imao i dvije (koliko god klimave) MVP nagrade.
S obzirom na generalni konsenzus oko Sunsa kao jako dobre, ali ne tako dobre momčadi, Paul je na početku sezone bio nadomak toga da dođe još jedan korak bliže Nashu, Dominiqueu Wilkinsu, Bernardu Kingu, Georgeu Gervinu, Tracyju McGradyju, Grantu Hillu, Carmelu Anthonyju, Alexu Englishu, Vinceu Carteru, Chrisu Webberu, Sidneyju Moncriefu i, u konačnici, Pistol Peteu iz istog tog New Orleansa na listi najboljih koji ne samo da nikad nisu osvojili finale, nego nikad nisu ni igrali u njemu. Nije to loša lista, dapače. No, ne želite biti na njoj.
Paul više nije. Sunsi su u finalu, prvi put od 1993. S tim da sad, bar mi se čini, imaju još više šanse nego ranih 1990-ih kada su Charles Barkley i ekipa odvukli Michaela Jordana u šestu. Razloga ima nekoliko — stasanje DeAndrea Aytona, obrana na krilu Mikala Bridgesa koji će vjerojatno pokrivati nekonzistentnog Khrisa Middletona do povratka Gianisa na parket*, veličanstven scoring Devina Bookera, sjajno cuttanje i još bolje šutiranje korner-trice koja je najveća rak-rana Bucksa te, naravno, Chris Paul i sve ono što donosi sa sobom na parket.
*Kolumna je pisana taman prije početka prve utakmice finala.
Paul zaslužuje ovaj naslov. Premda su Sunsi tim u punom smislu te riječi, a ne skupina igrača nakalamljena na zvijezdu ili dvije, pitanje je kako bi taj tim funkcionirao na duge staze da nije imao Paula kao lokomotivu. Odradio je veličanstven posao tijekom regularne sezone, transformirajući momčad iznutra. Način na koji su mladi suigrači reagirali na njegovo prisustvo nadilazi košarku. Paul ne razigrava samo igrače, on razigrava ljude. Svjedočio je tome Ayton koji je nekidan izjavio: “Volim CP-ja. On je jedini suigrač koji me gurao naprijed. Kao stariji brat. Znao je što imam i pokazao mi da imam ono što ni sam nisam znao.”
Paul je igrač kojeg ćete mrziti ako igra za drugu stranu. Flopovi, držanje kao da je bolji od svih, podmetanja i žalopojke sucima — on je spoj egomanijaka i prznice. No, njegov ego ne dolazi ni iz čega. On je plod dugogodišnjeg niza izvrsnosti. Paul godinama igra na Duncanovoj ravni, tom platou konzistentnosti kojeg samo rijetki dostignu. Ako je cijena takve razine igre antipatičnost koju protivnici (a i poneki suigrač… khm… Clippers) osjećaju za njega, neka je. To ne umanjuje njegovu igračku veličinu.
Čovjek koji je pomogao zaliječiti jedan ranjeni grad, koliko to sport može, sada je tu da izliječi navijačku bazu koja je patila gotovo čitavo desetljeće, podupirući bezvezne momčadi nakon raspada Nashovih Sunsa. Od Paula očekuju da povuče ekipu, da išamara suigrače ako kola krenu nizbrdo, da preuzme odgovornost svojim dugim dvojkama kada se utakmica lomi, da prepusti kontrolu Bookeru i onda mu je oduzme kad je najteže. Premda nikad nije bio u finalu, znamo da to može.
Dokazivao je 16 godina da to može. Dokazivao je 16 godina da je ozbiljan igrač. Osvoje li Sunsi naslov, a bit će favoriti čak i da se Giannis vrati, svi oni hejteri koji zazivaju Isiaha, Kidda, Stocktona, Couseyja i Nasha izgubit će svoj najveći argument. Iako su ga za mene već izgubili CP3-jevim ulaskom u veliko finale. Premda bih stavio Isiaha za milimetar ispred njega, Paul je za tri milimetra do pola metra ispred ostalih. Bez obzira na to koliko mi išao na živce.
