Način na koji pratimo košarku drastično se promijenio kroz posljednjih 15 godina. Internet je donio proliferaciju i demokratizaciju izvora informacija, što je utjecalo i na postepeno prihvaćanje matematičke analize kao ključnog faktora u slaganju momčadi, ali i u određivanju kvalitete igrača. Ljudi koji nisu nužno imali veze s košarkom došli su na pozicije u NBA organizacijama, a košarka je zbog toga postala efikasnija i, ako baš hoćete, bolja. Video servisi poput YouTubea postali su prekrcani trenerima i stručnjacima koji su ljudima željnim učenja objašnjavali razne taktičke koncepte. Navijači su dobili priliku postati educiraniji nego ikad prije i dobar dio ju je iskoristio.
Znanje koje je dugo čuvano od generalne publike diseminirano je leva-leva, što je konačno utjecalo na demistifikaciju košarke. Nije odmoglo ni to što su društvene mreže postale dominantni medij komunikacije među ljudima, pošto one imaju bizaran moment glorifikacije zvijezda, ali istovremeno omogućuju svima da postanu zvijezde i time devalviraju vrijednost slave, zbog čega je druge heroje puno lakše rušiti s pijedestala.
Demistifikacija je u mom svijetu generalno pozitivna stvar jer nas gura bliže istini. Prošla su vremena bogova i antičkih heroja, raznih Jordana, Magica i Petrovića. Igrači su postali ljudi, što i jesu. Iznimno bogati, iznimno talentirani, iznimno utjecajni, iznimno uspješni ljudi, ali svejedno ljudi. Demistifikacija je otvorila put novoj percepciji košarke zasnovanoj na činjenicama i na analizi, u kojoj se emocije — koje i dalje postoje jer košarka bez njih ne bi imala smisla, kao ni većina umjetnosti — stavljaju na stranu.
Poput Leonide u Termopilskom klancu, Curry je jurnuo na protivnika
Koliko god pozdravljao demistifikaciju, koliko god volio analizu, ponekad zažalim za prošlim vremenima. Za ofucanim brojevima Košarke, za pet mjeseci starim kopijama Slama i za propagandom NBA Actiona. Ne samo zbog nostalgije kojoj sam skloniji nego što bi čovjek u 36. godini života trebao biti, nego zato što postoje trenuci i predstave koji zaslužuju biti lišeni reza hladne oštrice analize. Vidjeli smo takve predstave i u ovom doigravanju — za većinu je bio zaslužan Kawhi Leonard. Još jednu smo dobili u trećoj utakmici finala koja je imala sve odlike antičke tragedije.
Znalo se odmah da će Golden State Warriors izgubiti. Kako i ne bi? Toronto Raptors su doputovali u Zaljev kompletni, u formi, spremni osvetiti se za poraz u drugoj utakmici. Dubsi su ostali bez dvojice startera: Kevina Duranta kojeg nema već dugo, i Klaya Thompsona čija je zadnja loža pretrpjela ozljedu. Ostali su i bez Kevona Looneya koji je kroz proteklih devet utakmica postao de facto prva opcija na centarskoj poziciji, igrač rotacije koji odrađuje u prosjeku 25 minuta po utakmici (Looney je u prvoj tekmi protiv Raptorsa odigrao 29 minuta uz šut 4 od 5 i tri skoka, ne sjajno, ali ne ni loše). Slomljena ključna kost izbacila ga je iz stroja što je značilo da je Steve Kerr morao napraviti velike prilagodbe u ekipi.
Bez Durantove sposobnosti da riješi suparnike jedan-na-jedan, bez Klayeve sjajne obrane i pritiska kojeg stavlja na suparnike konstantnim jurcanjem po terenu, i bez ionako tanke fleksibilnosti koju donosi Looney, bilo je jasno da Dubsi nemaju što raditi u ovom okršaju, bar ne ovako osakaćeni. Trebalo im je čudo. Nisu ga dobili.
No, bili su blizu.
Bili su blizu zahvaljujući junaku ove tragedije, Wardellu Stephenu Curryju. Plej Warriorsa odradio je utakmicu koje će se za 10 godina malo tko sjećati jer je rezultirala porazom, ali koja zaslužuje biti zapamćena. Već dugo Curry nije tako kompletno briljirao, stavljajući se, kao i gotovo svi igrači Dubsa, u službu momčadi. Sinoć je morao gurnuti sav svoj talent u prvi plan i preuzeti odgovornost na sebe. Pomoći baš i nije imao.
Andre Iguodala odigrao je pristojnu utakmicu, ali zbog godina i sitne ozljede nije mogao dati više od 30 minuta. Draymond Green imao je pune ruke posla u obrani da bude faktor u napadu, a bez Klaya na parketu inače ubojiti Green-Curry pick ’n’ roll ostao je otupljene oštrice. Andrew Bogut odigrao je solidnu rolu u napadu, ali u obrani nije baš mogao puno. Ostale igrače bolje je ne spominjati. DeMarcus Cousins, koji još vuče ozljedu i koji čitave sezone nije bio onaj stari, predstavljao je dva igrača manje kada je bio na parketu. Shaun Livingstone nastavlja s oscilacijama.
Ostatak ekipe jednostavno nema ili iskustva ili kvalitete da bi se nosio s Torontom, koji je još jednom pokazao da je nezaustavljiv kada vanjski igrači stavljaju otvorene trice koje penetracijom kreiraju Kyle Lowry i Kawhi Leonard. Dvoboj je riješen kada je Danny Green poludio u trećoj četvrtini i ušao u seriju trica, a pomogli su i nesuđeni koraci Leonarda, i nesuđena silazna putanja na jednom bloku Sergea Ibake (dvije od impresivnih šest blokada bile su neregularne).
Raptorsi su jednostavno bili bolji. Znatno bolji. Drastično bolji. Igrali su točno onako kako je trebalo igrati protiv načete ekipe. Mijenjali su obrane kako bi zbunili suparnika, napadali su najslabije karike, tražili su mismatcheve, dijelili su loptu. Njihov nastup zaslužuje svoju kolumnu, s puno analize i raščlanjivanja.
Curryjev nastup zaslužuje Sofoklovu dramu ili Homerov ep. Nakon godina žrtvovanja za ekipu, ugrađivanja svojih superironih talenata u dobro nauljen stroj, mladi junak dobio je šansu izaći na bojno polje u svoj svojoj slavi i časno poginuti. Poput Leonide u Termopilskom klancu, Curry je jurnuo na protivnika i dobro ga namučio.
Igrao je briljantno, s obzirom na okolnosti. Stavljao je trice, kreirao za druge iz driblinga, osiguravao defenzivni skok, čak je na trenutke igrao i pristojnu obranu. Njegov najbolji period vjerojatno je bio kraj prvog poluvremena kada je pokazao koliko raskošno može igrati, koliko jedinstven je njegov talent, i kolika je šteta što ga je morao pritajiti da bi momčad bila uspješna. Prvo je uletio u reket s 2:49 do kraja četvrtine nesmiljeno driblajući u punom trku, pri čemu je nanizao svu petoricu igrača Raptorsa, poput Maradone u najboljim danima. Nije zabio, ali je izvukao faul.
Tridesetak sekundi kasnije odrađuje najljepši potez utakmice, shake and bake u punom trku kojim izbacuje Lowrya iz ravnoteže, nakon čega se podiže dobrih metar i pol iza trice i šutira unatoč tome što mu Pascal Siakam uskače u vidno polje kako bi blokirao tricu koja pogađa prednji obruč, odbija se od table i mekano ulazi u koš. Warriorsi pokušavaju stisnuti do kraja, smanjiti koliko god mogu prije poluvremena, a nada nastavlja tinjati kad Curry izvlači dva slobodna protiv Lowrya, samo da bi ga opet nadmudrio minutu kasnije i izvukao još jedan naivni faul. Curry je u tom periodu pokazao sve ono što ga čini superiornim igračem — brzinu u tranziciji, brzinu razmišljanja i donošenja odluka, inteligenciju, dribling i mekanu ruku.
Nastavio je i u drugom poluvremenu, dodajući svojim uobičajenim osobinama i nevjerojatnu borbenost – dvaput je završio na parketu u bacanju za loptom, pri čemu je iznudio faul Dannyja Greena, te mrtvu loptu koju je i osvojio u skoku protiv Lowrya. Vozao je okolo sve koji su ga čuvali, uključujući i Leonarda kojeg je u nekoliko navrata pošteno izvozao. Djelovao je poput nekakve opake mačke u prašumama Indije, svjetlucavih očiju, spreman za smrtonosni skok. Gledati ga značilo je svjedočiti.
Gledati ga značilo je, bar za mene, razmišljati o tome kako bi njegova karijera izgledala da KD nije stigao u San Francisco. Koliko bi samo velikih trenutaka imao? Bi li osvojio još koju MVP nagradu? Bi li postao MVP Finala? Bi li ušao u još koju najbolju petorku lige? Bi li — usuđujem li se to uopće reći — prestigao Magica Johnsona na mjestu najboljeg pleja svih vremena? Vjerojatno ne — ali, kvragu, nakon ovakve predstave nije teško zamisliti takvu situaciju.
Ono što jest teško zamisliti je situacija u kojoj navijam protiv njega. Nemojte me krivo razumjeti; jako, jako, jako, jako želim da Warriorsi ne osvoje naslov ove godine. Kao i većini neutralnih navijača, pun mi ih je kurac. No, unatoč tome, Stephu želim sve najbolje, da igra dobro, da zabija, da asistira i briljira. Radi se o uistinu rijetkoj vrsti igrača mimo njegovih fizičkih sposobnosti zato što je istodobno i samopouzdan i drčan i skroman, zato što je sposoban biti zvijezda, ali i uklopiti se u ekipu i prepustiti drugima svjetla reflektora, zato što se čini izuzetno posložen u glavi.
Na kraju je svoju antičku tragediju završio s 47 poena, osam skokova i sedam asista, uz šest pogođenih trica i 14 izvučenih slobodnjaka, uz dvije krađe i samo tri izgubljene lopte, u 43 odigrane minute.
Ne sumnjam da ćemo ga opet vidjeti u sličnom izdanju i u četvrtoj utakmici. Duranta i Looneya sigurno nema; vrati li se Klay, Dubsi imaju šansu izjednačiti. Raptorsi trenutno vode, i to potpuno zasluženo. Iskoristili su ozljede svojih suparnika, baš kao što su ih Dubsi u prošlosti znali iskoristiti. No dok je Curry na terenu, postoji nada da se tragedija pretvori u dramu, pa u epsku pobjedu. Nadam se da neće, ali isto tako se nadam da ćemo nastaviti svjedočiti.
