Čovjek koji je buljio u ekran

Dakle, Karlo Matković

Hrvatska je grozna, ali on bi mogao postati ozbiljan igrač

Ne nerviram se, ali se nerviram. Sjedim, stojim, psujem, buljim u ekran, šetam s jedne na drugu stranu, rugam se na Twitteru, psujem, kolutam očima, lamatam rukama, psujem, stišćem šaku. Nije me briga, ali me je briga. Zvuči kao da lažem, ali tako je. Živčani stoicizam, to je moj trenutni odnos prema hrvatskoj košarkaškoj reprezentaciji. Zato što me nije briga, ali niti malo, hoće li pobijediti ili izgubiti. To mi je totalno nebitno.

Ono što me nervira je to kako igraju. Ne radi rezultata, nego radi igre kao takve.

Hrvatska je dosa igrala uglavnom ružnu košarku. Ne bezidejnu, za razliku od inače, samo ružnu. Umjesto instaliranja smislenog sustava sad kad konačno imamo čistog playmakera, čime smo dobili sposobnost da u svakoj rotaciji imamo bar dvojicu nominalnih razigravača, Hrvatska je suparnike odlučila svladavati na individualnu kvalitetu. Bjesomučno izoliranje Marija Hezonje na lijevom postu/mid-rangeu, Darija Šarića na desnom postu, Ivice Zupca na oba ili Bojana Bogdanovića na krilu rezultiralo je rekordnim brojem izgubljenih lopti i rekordnim brojem kolutanja očima s moje strane. Raditi krvavo 15 sekundi, raditi cross-screenove i svakakve krefeke samo da biste spustili loptu na Zupca leđima prema košu toliko je suludo da s vremenom postane smiješno.

Hrvatska je na kraju na tu individualnu kvalitetu dobila Estoniju i Veliku Britaniju, te zahvaljujući padu suparniku odigrala egal finiš protiv Grčke, uz klasičan Hrvatski Kolaps™ u finišu protiv Italije. Dojam je da neki igrači igraju samo za sebe, da se neki ne snalaze u novim ulogama i da je napadačka taktika potpuno promašena. Defanzivni skok bio je kriminalan te smo suparnicima poklanjali od 10 do 15 posjeda više po utakmici. Da, i velikoj Britaniji. Unatoč tome, rezultat je već oplemenjen ulaskom u osminu finala, što daje razloga za optimizam (unatoč klasičnom Hrvatski Kolaps™ finišu protiv Italije), ali ne poboljšaju li se stvari i to ekspresno, to će biti krajnji domet reprezentacije koja bi po kvaliteti rostera trebala pretendirati barem na stepenicu više.

Premda je sadašnjost reprezentacije apatično nervozna, apsurdna kao i igra sama, budućnost bi mogla biti nešto svijetlija. I to ona neposredna

Jedan od rijetkih igrača zbog kojih sam oprezno optimističan i koji zaslužuje ozbiljan plus, donekle zato što su očekivanja od naših NBA igrača ipak puno viša, mladi je centar Karlo Matković.

Nakon jako loše predstave protiv Grčke u kojoj je plivao bolje i brže od naših vaterpolista, Matković je jako brzo opravdao svoje pozivanje na Eurobasket, unatoč kontroverzi koje je ono izazvalo. Dojučerašnji Megin centar pokazao se kao idealno rješenje na centarskoj rotaciji — ne samo zbog kvalitete svoje izvedbe, već zbog toga što je potpuno drugačiji tip igrača od Zupca. Niži, drastično brži, skočniji i mobilniji Matković donio je pluseve i u napadu i u obrani. Napadački je još uvijek sklon pogreškama (šteta zbog onog zakucavanja protiv Italije), koje su dijelom individualne, dijelom sistemske, ali koje moramo očekivati s obzirom na njegovu mladost i status u reprezentaciji.

Centralni pick and roll s Jaleenom Smithom izgledao je izvrsno, posebno protiv Estonije. Matković je jako dobar i u ofenzivnom skoku, kao i u finiširanju na obruču bilo sa dunker spota, bilo nakon rim-runninga, a osim toga Hrvatskoj konačno daje opciju centra koji može istrčati tranziciju, uspostaviti duboku poziciju u reketu i onda ili blokirati igrača tijelom da ne može pomagati na ulazu, ili primiti loptu i finiširati u mismatchu.

Da se razumijemo, sve je to jako sirovo i nedorečeno i pred Matkovićem je puno posla.

Mora poraditi na nekakvim napadačkim riješenjima jer prednost zasad uglavnom stvara zahvaljujući vrhunskim fizičkim predispozicijama; to je okej za ulogu u kojoj se trenutno nalazi, ali želi li biti ozbiljan igrač — bilo u reprezentaciji, bilo u NBA-u — mora razviti bar nešto. Nekakav pouzdani horok uz još dva okej kontra poteza bilo bi pristojan start, ali znatno više bi mu koristio skok-šut koji bi otvorio hrpu mogućnosti: poentiranje i razigravanje na short rollu ili čisti pick and pop koji bi bio otvoreniji s obzirom na to koliko je opasan ako ne zatvorite prilaz obruču, pa čak i opciju poentiranja iz trail situacija, produlji li eventualno svoj domet.

Matkovića u napadu čeka krvavi rad, ali još uvijek je jako mlad, pogotovo za modernog igrača kojem se stasanje drastično produljilo, a prvotne ocijene iz NBA lige, gdje je proveo dio ljeta kao i ovo što pokazuje u ozbiljnim utakmicama na prvenstvu, daju razloga za optimizam.

U obrani je već tu. Rekao bih da je i bolji od Zupca, iako se radi o toliko drugačijim igračima da to zvuči nepošteno, ali me ne čudi to što je Matković igrao tijesne završnice i protiv Estonije i protiv Italije. Ako ste dobar dio prošlog desetljeća proveli a gledajući kako Jasmin Repeša i ostali hrvatski izbornici brane pick agresivnim iskakanjem centara poput Ante Tomića, Mire Bilana ili Luke Žorića — koji nakon toga niti su mogli ostati na switchu s bekom, niti su se mogli izrotirati u kvalitetnu defenzivnu poziciju — gledanje Matkovića kako se kreće kao baletan osvježenje je i za oči i za mozak.

Čovjek je majstorski hedgeao p’n’r i ostajao zalijepljen na nižim igračima ili se rotirao natrag u reket nakon što suparnički ulaz ne bi prošao. Bilo je i tu problema, prvenstveno zbog toga što hrvatska obrana previše gleda kako pomagati na ulazu umjesto da pokrije šutere, ali Matković je jako rijetko defenzivno griješio. Njegova nam je igra omogućila da trpimo defenzivni tandem Bogdanović-Simon (u svemu osim defenzivnom skoku) te je davala određenu dozu modernosti defenzivnim shemama, nešto što nismo mogli reći još od ranih 1990-ih, kada smo predstavljali košarkašku avangardu. Matković bi mogao biti još korisniji da nije nebulozne igre kompletne reprezentacije, ali to bi se moglo reći za bilo kojeg igrača. Ono što je pokazao dosad više je nego dovoljno.

Možda je glupo posvetiti čitavu kolumnu igraču tako skromne minutaže koji se tek mora dokazati, ali ne mogu si pomoći.

Premda je sadašnjost reprezentacije apatično nervozna, apsurdna kao i igra sama, budućnost bi mogla biti nešto svijetlija. I to ona neposredna. Slinim na mogućnost Matkovićeva razvoja skok-šuta, što bi mu omogućilo da igra u istoj postavi sa Zupcem, baš kao što slinim i na mogućnost restartanja razvoja Roka Prkačina, koji bi trebao dobiti koju minutu na parketu, te na uključivanje Danka Brankovića u ekipu uz njegov prethodni razvoj. Strah me da će momci na kraju sjebati sami sebe u vihoru ambicija i prepotencije, u filmu koji smo već stoput gledali, kao i da nećemo naći stručnjaka koji će već gotove igrače uklopiti u ekipu, u filmu kojeg smo već stoput gledali i gledamo, ali u ovom trenutku mogu bar malo maštati.

Baš kao što maštam da popravimo igru i roknemo Ukrajinu te napravimo nered u nokaut fazi. Nitko mi to ne može zabraniti.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

s