Još uvijek se smijem. Okršaj Dallas Cowboysa i San Francisco 49ersa u prošlotjednoj wild card utakmici jedan je od najurnebesnijih dvoboja koje sam imao prilike gledati u zadnjih pet sezona, možda i najsmješnija playoff utakmica otkako je Jake Delhomme bacio pet interceptiona i jednom fumblao protiv Arizone, i to na svoj rođendan. Komedija pogrešaka kojom su nas podvrgle ove dvije momčadi završila je na najbolji mogući način: trčanjem Daka Prescotta kroz sredinu, čime je pokušao skratiti neizbježni Hail Mary pokušaj za 15 jardi; to je rezultiralo istekom vremena, jer nakon probijanja nisu na vrijeme uručili loptu sucu. Bila je to neshvatljiva i neobranjiva odluka, koliko god je Prescott i društvo kasnije pokušavali obraniti, samim tim i trešnja na vrhu goleme torte neshvatljivih odluka kojima je utakmica obilovala.
Cowboysi su, da nisu to što jesu, trebali razoriti Ninerse. Momčad iz San Francisca ima elitnu pass rush jedinicu i to je otprilike jedini njen aspekt koji izgleda nezaustavljivo. S Jimmyjem Garropolom na poziciji quarterbacka napadačka jedinica je iznimno ograničena i uglavnom se oslanja na plitke in i crossing rute, čija je svrha umanjiti rizik bacanja dugih lopti i iskoristiti sjajne predispozicije Deeba Samuela (drugi u ligi) i Georgea Kittlea (16.) za osvajanje jardi nakon hvatanja, koristeći bilo brzinu, bilo snagu.
Elijah Mitchell je solidan running back, a Brandon Ayiuk sjajna opcija za trećeg WR-a, ali generalno gledano, Ninersi su predvidljiva momčad koja je kroz čitavu sezonu upisala jednu uistinu dominantnu pobjedu nad ozbiljnim ekipama — onu nad Ramsima u 10. tjednu kada su izubijali Matthewa Stafforda – dok su se u većini slučajeva provlačili protiv kvalitetnih suparnika, pobjeđujući uglavnom s manje od touchdowna razlike. Nemojte me krivo shvatiti, ne mislim da su Ninersi očajna ekipa; naposljetku Giantsi su osvojili dva Super Bowla sa slično skrojenom ekipom, ali jesu limitirani i jesu predvidljivi i jasno je kako se trebate protiv njih postaviti.
Naravno da Cowboysi to nisu napravili. Njihov pass rush bio je neučinkovit. Njihovi safetyji preduboko postavljeni. Njihovi linebackeri neuspješni u postavljanju edgea. Ne samo da su curili na in rutama, nego su istovremeno davali puno prostora Samuelu i Mitchellu da se odlijepe odmah na LOS-u i osvajaju prostor po zemlji, što im je kasnije u utakmici omogućilo da potroše hrpetinu vremena.
Cowboysi ne da bi trebali spičiti otkaz svome treneru, nego su to trebali napraviti i prije nego su igrači završili sa tuširanjem na kraju utakmice s Ninersima
Napad je, s druge strane, bio jednako užasan. Prescott je carinio loptu kao da ima svo vrijeme svijeta, pa ne čudi što su ga Arik Armstead, Nick Bosa (prije nego se ozlijedio) i društvo izubijali. Umjesto da igraju na kraće rute kako bi kompenzirali pritisak, cijelo vrijeme su pokušavali razviti okomitu igru, isključujući u potpunosti CeeDee Lamba iz utakmice, a nakon što su Ninersi poveli, odlučili su staviti probijačku igru sa strane kao da na rosteru imaju dvije metiljave starice, a ne dva sjajna playmakera u Ezelielu Elliotu i (možda još boljem) Tonyju Pollardu koji je dobio samo četiri puta loptu u ruke. Bilo je komično gledati kako iz akcije u akciju u akciju Cowboysi vuku krive poteze. Njihov je napad tijekom sezona bio jedan od najdinamičnijih i najelokventnijih, sjajan i u pripremi i u realizaciji, ali jednom kada su stvari krenule nizbrdo, zavladala je panika.
No, čak i uz tako kriminalno postavljenu igru, Cowboysi bi vjerojatno došli do pobjede da nisu ispraznili puni šaržer metaka u vlastite noge.
Četrnaest penala.
Najkažnjavanija momčad regularne sezone uspjela je nadmašiti samu sebe u festivalu gluposti koji dugo nije viđen u doigravanju. Neki su penali bili su gotovo neizbježni, budući da je pritisak Ninersa bio brutalan od prve akcije na utakmici, ali velika je većina proizašla je iz sistemskih pogrešaka i individualnih gluposti. Randy Gregory je u tom segmentu briljirao s tri žute zastavice, od kojih je ona na minutu i pol prije kraja de facto riješila utakmicu u korist Ninersa, podarivši im nova četiri downa čime su natjerali Boyse da sprže sve svoje timeoute. U najvažnijoj utakmici godine Cowboysi su pobijedili sami sebe. Ninersi su odradili jedan dio posla, ali hej, na kraju su skoro izgubili od ekipe koja je napravila 14 penala tako da, molim vas, nemojte mi ih pretjerano hvaliti.
Sve Dallasove muke — od kriminalne nediscipline, preko krivo postavljene obrane, pa do neprilagodljivog napada — odraz su rada jednog čovjeka. Njihova glavnog trenera Mikea McCarthyja.
McCarthy je nekoć bio sjajan ofenzivni koordinator, jedan od rijetkih trenera u ligi koji nisu kopirali od drugih nego su pokušavali biti kreativni. Njegove momčadi — Saintsi i 49ersi — godinama su imale domišljate napade sa velikom varijacijom u setovima, a njegov je rad tijekom prvih par godina u Green Bayu, gdje je konačno postao glavni trener, pomogao ligi da uđe u modernu eru u kojoj je eksplozivna vertikalna igra savršeno isprepletena s horizontalnim spread konceptima u šarenoj tapiseriji taktičke raznolikosti.
No, jednom kada je NFL prigrlio nove taktike i krenuo ih modificirati kako su se modificirala i pravila te njihova primjena, McCarthy je okoštao i preko noći postao nefleksibilan, uvlačeći čitavu momčad u svoju kolosalnu gravitaciju. Packersi su odjednom počeli izgledati kao arhaična ekipa te su ostali na samo jednom Super Bowlu, iako su imali momčadi sposobne za puno, puno više. McCarthy se pritom navodno uspio zakrviti s dijelom franšize i svojim quarterbackom, što nije teško ako uzmemo u obzir kolika je Aaron Rodgers prznica, i jednom kada je dobio otkaz, bio sam uvjeren da će morati tražiti svoju sljedeću šansu ili na koledžu, ili na poziciji ofenzivnog koordinatora.
Umjesto toga, nakon kraće pauze ukazao se stari Jerry Jones, čovjek koji u životu najviše voli dvije stvari: lovu i islužena velika imena. McCarthy je dobio posao kojeg nikada nije ni trebao dobiti i Jasona Garreta, trenera bezličnog poput riže prekuhane u litri najsivljeg Jupola, zamijenio je čovjek koji se iz cijenjenog stručnjaka polako prometnuo u ocvalog varalicu.
McCarthy je u svojoj suštini NFL verzija Sir Olivera, plemića koji je spao na najniže moguće grane i koji zakrpe u svom nekoć blještavom ruhu pokušava skriti autoritetom koji mu daje njegova prošlost i titula. Cowboysi ne da bi trebali spičiti otkaz svome treneru, nego su to trebali napraviti i prije nego su igrači završili sa tuširanjem na kraju utakmice s Ninersima. Glupo bi bilo kriviti trenera za sve što je pošlo po krivu u prošlotjednom dvoboju, ali kada imaš tako nefleksibilnu i nediscipliniranu momčad koja je sama sebe pobijedila, i to ne po prvi put ove sezone, jasno je tko treba dobiti otkaz.
Cowboysi su poput bolida Formule 1 koji ste dali u ruke 80-godišnjem starcu. Što je i razumljivo, budući da im je na čelu 80-godišnji starac (Jonesu je 79). Franšizi treba svježa krv, trebaju joj svježi pogledi na football, treba joj netko tko može skrojiti kulturu u svlačionici u kojoj se isprepliću kreativnost i odgovornost, nešto čega je u Boysima posljednjih godina itekako nedostajalo. Imaju kvalitetnog quarterbacka. Imaju brutalnu hvatačku jedinicu. Imaju defenzivnog Rookieja godine. Imaju obranu koja je ove sezone možda nadmašila sama sebe zahvaljujući poštenoj količini sreće, ali koja bi i bez toliko sreće bila solidna. Imaju komponente potrebne da još nekoliko sezona budu ozbiljna ekipa.
Znate što im je potrebno?
Ne napraviti 14 jebenih penala u playoff utakmici.
Treba im čovjek koji će ih usidriti. Koji će ugasiti paniku. Koji će se prilagoditi suparniku i eksploatirati njegove mane. Koji ima viziju. Koji će izvući maksimum iz svojih igrača. McCarthy to nije. To je bjelodano jasno svima koji su gledali ovu sezonu.
S druge strane, nemam ništa protiv da ga Boysi zadrže. Njihova ekipa, kao i većina nahajpanih momčadi u bilo kojem sportu, ide mi na jetra. Dok god je on na njihovu čelu, postoji šansa da opet odigraju komediju kakvu su nam priredili protiv Ninersa. A bila je to vrhunska komedija, na trenutke priglupa, na trenutke nadrealna, ali cijelo vrijeme smiješna.
Znate one trenutke u Curb Your Enthusiasm kada vam je jasno kako će Larry David napraviti nešto kolosalno glupo i u sebi mislite: “Ne, ne, pa nije valjda toliko glup, ajme, evo ga, evo ga, kako je lik gluuuuup, ne mogu gledati ovaj krinđ” — e pa to su bili Boysi tijekom većeg dijela utakmice, a pogotovo u njenoj završnici.
Ipak mislim da nikome nije u interesu biti lik Larryja Davida. Nitko ne voli da mu se rugaju, koliko god to ruganje bilo zasluženo.
